Jedan od dokaza istinitosti Muhammedovog, alejhis-selam, poslanstva jesu obavijesti o nečemu nepoznatom, što se nakon izvjesnog vremena ostvari i obistini. Poslanik, alejhis-selam, svoj je ummet obavještavao o mnogim događajima od kojih su se mnogi desili prije nas, neki su se desili u našem životu, a neki će se, bez imalo sumnje, desiti u budućnosti poslije nas, kao što su veliki predznaci Sudnjeg dana. Jedna od Poslanikovih, alejhis-selam, obavijesti odnosi se i na vrijeme kada će se vjera prodavati za dunjaluk. Tako se u Muslimovom Sahihu navodi: “Pretecite dobrim djelima smutnje koje će biti kao dijelovi mrkle noći, kada će čovjek osvanuti kao vjernik, a omrknuti kao nevjernik, ili omrknuti kao vjernik, a osvanuti kao nevjernik, prodavat će svoju vjeru za sitnu dunjalučku korist.” U vezi s tim, Hasan el-Basri kaže: “Vidio sam, Allaha mi, kako neki od njih prodaju vjeru za vrijednost koze.”
Poglavar munafika
Ilustrativan primjer prodavanja vjere za dunjalučke koristi nalazimo u ličnosti vođe munafika Abdullaha b. Ubejja b. Selula. Dva velika medinska plemena, Evs i Hazredž, složili su se da on bude njihov vođa, te su mu napravili i kraljevu krunu. Umislio je sebi da je postao prvak i vođa svoga naroda, tako da je u svom srcu osjetio nadu i želio je da tako i ostane. Međutim, desilo se nešto na šta on nije računao: Poslanik, alejhis-selam, učinio je hidžru u Medinu prije nego što ga imenovaše za vladara, tako da se narod poče okupljati oko Poslanika, alejhis-selam, i napusti Ibn Selula, a muslimani za svoga vođu uzeše Poslanika, alejhis-selam. Ibn Selul uvidio je da će Muhammed, alejhis-selam, uništiti njegovu vladavinu i nije se prestao boriti protiv Poslanika, alejhis-selam, sve do Bitke na Bedru. Tada Ibn Selul stvarno uvidje da mu stvari izmiču iz ruku pa reče: “Ova stvar (Islam) ojača”, prihvati islam samo prividno, a njegovo srce nastavi da izjeda zavist, te je živio kao munaifk i umro kao munafik, prodao je svoju vjeru, nije pribavio sebi ni dunjaluk ni ahiret, nego dostiže najniže stepene u Vatri, da nas Allah sačuva!
Napustio vjeru zbog nosa
Džeble b. Ejhem bio je poglavar plemena Gassan. Iman je ušao u njegovo srce te je halifi Omeru napisao pismo u kojem je zatražio dozvolu da dođe kod njega, zbog čega se Omer i ostali muslimani mnogo obradovaše. Omer mu napisa: “Dođi nam, tebi pripada ono što i nama i obavezan si ono što smo i mi obavezni.” Džeble krenu sa pet stotina konjanika iz svog naroda. Ulazeći u Medinu odavao je sliku pravog vladara, gdje se vidje snaga i vlast. Kada je ulazio u Medinu, niko od žena i djece nije ostao a da nije izašao da ga vidi. Nedugo zatim Džeble ode sa svojim drugovima na ‘umru i tavafeći oko Allahove kuće, na njegovu odjeću stade jedan siromah iz plemena Benu Fezare. Džeble se ljutito okrenu prema njemu, udari ga i razbi mu nos. Ovaj se siromah požali Omeru, vladaru vjernika. Omer dođe do Džebla i upita mu: “Šta te je navelo da udariš svoga brata dok si tavafio, tako da si mu razbio nos?” “Stao je na moj ogrtač, da nije svetosti Kabe, odsjekao bih mu glavu”, odgovori Džeble. Omer reče: “Donio sam odluku: ili ga udobrovolji ili će on izvršiti odmazdu.” Džeble sa zaprepaštenjem upita: “Da izvrši odmazdu a ja sam vladar, a on siromah?” Omer reče: “Islam je izjednačio tebe i njega, i ništa te nije učinio boljim od njega osim po bogobojaznosti.” Na to Džeble reče: “Prihvatam kršćanstvo”, a Omer reče: “Onda ti ja odsijecam glavu jer je Poslanik, alejhis-selam, rekao: ‘Ko promijeni vjeru, ubijte ga!’” “Daj mi roka do sutra, o vladaru vjernika!”, reče Džeble. “Daje ti se rok”, odvrati Omer. Kada je pala noć, on izađe sa svojim drugovima iz Mekke, ode u Kostantinopol i prihvati kršćanstvo. Nakon nekog vremena boravka tamo, nestade uživanja i nastupiše iskušenja, te se on prisjeti dana u islamu, užitka namaza i posta pa zažali što je ostavio vjeru, ali je ipak ostao tamo sve dok nije umro u kršćanstvu. Kod Allaha, subhanehu ve te‘ala, ništa mu nije koristila njegova oholost, ugled i vlast.
Iskušani mujezin
Imam El-Kurtubi u svojoj knjizi Et-Tezkire navodi: Bilježi se da je u Egiptu bio jedan čovjek koji se u mesdžidu brinuo za ezan i namaz. Na njegovom licu zrcalili su se tragovi i svjetlost ibadeta. Jednog dana, kao i obično, popeo se na munaru da uči ezan, a ispod munare bila je kuća kršćana koji je bio zimmija (štićenik u islamskoj državi). On pogleda prema toj kući i ugleda kćerku tog kršćana te ga ona očara ljepotom i on prekide ezan. Siđe sa munare, uđe u kuću, a ona ga upita: “Ko si ti i šta hoćeš?” On reče: “Hoću tebe!” Ona upita: “A zašto?” “Ispunila si moje srce i želim da te oženim”, odvrati on. Kada mu ona reče: “Ti si musliman, a ja kršćanka, otac me sigurno neće udati za tebe”, on obznani: “Prihvatam kršćanstvo!” Ona mu reče: “Ako si ti to uradio, ja se udajem za tebe.” On primi kršćanstvo, oženi je i ostade u toj kući. Toga dana uspeo se na krov kuće, pao sa njega i umro! Da nas Allah sačuva lošeg završetka!
Poniženi muhafiz
U Egiptu je živio čovjek koji je odrasle i djecu podučavao Kur’anu. Međutim, jedan bogati kršćanin usadi mu ljubav i naklonost prema dunjaluku i on se okrenu njemu i ostavi Kur’an i njegove nosioce, a okrenu se prema monasima. Napusti šejhove i daije, opisujući ih kao dugobrade i velikih stomaka ismijavajući se s njima, a istovremeno je više puta viđen kako ljubi ruke popova i monaha. Nakon što mu je mesdžid značio život, on ga zamijeni crkvama i njihovim bogomoljama, i mesdžid mu postade nevažan do te mjere da je govorio: “Kairo je svetiji od Kudsa, a piramide su svetije od Mesdžidul-Aksaa.” Isto tako, želio je da neki monah bude predsjednik Egipta. Nije krio da javno kaže kako Kur’an ugrožava nečija vjerska ubjeđenja (misleći na kršćane) i da ga ne treba koristiti. Slavljen neka je Onaj koji okreće srca!
Stotinu deva
Starac ‘Aša b. Kajs, poznati pjesnik, krenuo je iz Jemame (Nedžda) želeći da sretne Poslanika, alejhis-selam, i da primi islam. Sjeo je na jahalicu u želji da vidi Poslanika, alejhis-selam, i tako prelazio mnoga područja iz želje za islamom i ostavljanjem kipova. Kada je bio blizu Medine, presretoše ga neki mušrici i upitaše gdje je krenuo. Kada im je rekao da želi do Poslanika, alejhis-selam, oni se pobojaše da neće primiti islam i tako ojačati Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa mu rekoše: “O A'ša tvoja vjera i vjera tvojih očeva bolja je za tebe!” On reče: “Ne, Poslanikova vjera je bolja i dugotrajnija!” Na to oni rekoše: “O ‘Aša, on zabranjuje zinaluk (nemoral)!” “Ja sam starac u poznim godinama, nemam potrebe za ženama”, odvrati ‘Aša. “On zabranjuje vino!”, rekoše oni. “Ono oduzima pamet, ponižava čovjeka i nemam potrebe za njim”, kaza ‘Aša. Kada su vidjeli da je odlučan da primi islam, rekoše: “Dat ćemo ti stotinu deva da se vratiš kući i ostaviš islam!” On poče razmišljati o imetku, jer to je velika vrijednost, i šejtan ovlada njegovim razumom, pa se okrenu njima i reče: “Što se tiče imetka, može!” Sakupiše mu stotinu deva, on ih uze, vrati se svojim stopama, vrati se svom narodu sa nevjerstvom tjerajući deve ispred sebe, radujući se i veseleći, a kada je došao blizu kuće, pade sa deve, slomi vrat i umrije.
