El-Asr - Prirodne nepogode

U zadnje vrijeme sve su učestalije prirodne nepogode koje pogađaju našu planetu. Poplave, zemljotresi, klizišta, oluje, samo su neke nepogode koje su zadesile razne dijelove Zemlje u skorijem vremenu.

Sa svih strana čujemo raznorazna pitanja i komentare u vidu iščuđavanja zbog svega toga: Zašto ljude sve ovo pogađa? Da li neko namjerno upravlja svim tim pojavama? Kolika je čovjekova odgovornost u svemu tome? Koliko svojim djelovanjem utječe na promjenu klime na našoj Zemlji ili je pak uloga čovjeka u svemu tome zanemariva i neznatna?... Pitanja se nižu unedogled.

Mi kao muslimani vjerujemo da Allah, džellešanuhu, upravlja svime što se dešava oko nas i da iz Svoje mudrosti daje sve s mjerom. Nekada daje blagostanje, nekada nepogodu, kako bi ljude iskušao kako će se prema tome ponijeti. Vjerniku dadne velika iskušenja, a nevjerniku ugodan i lagodan život, iako to nama zvuči čudno i neobjašnjivo, a nekada bude obratno. Mi to sve promatramo, nekada dokučimo mali dio te velike Allahove mudrosti u postupanju prema Njegovim stvorenjima, a veliki dio toga ne možemo dokučiti, jer su naše mogućnosti ograničene. Kako da malo, slabašno stvorenje shvati djela Uzvišenog Tvorca, Održavatelja Zemlje i nebesa? To je u suštini nemoguće.

Čovjek nekada uvidi da je gubitak nečega dobro za njega, ali to uvidi tek nakon dugog niza godina. Da je čovjekov životni vijek hiljadu ili više godina, možda bi njegova spoznaja Allahove mudrosti bila za djelić veća, jer bi u toliko dugom životu imao više prilika da se osvjedoči u ta veličanstvena Božija znamenja upravljanja prirodom, davanja iskušenja i blagodati ljudskom rodu i sl.

Ovakve stvari, i gore od njih, dešavale su se ljudima od davnina. Islam, kao univerzalna vjera, regulisao je i to kako se ponašati u trenucima kada se dese prirodne nepogode, kako da pojedinac pomogne sebi i svojoj zajednici u tim teškim momentima, a sve to uz sabur i zadovoljstvo na Allahovom kaderu.

• Obaveza je priteći u pomoć osobi kojoj je pomoć potrebna (utopljeniku, zaglavljenoj osobi...). Čak je obaveza farz-namaz prekinuti ako bi čovjek vidio da je nekom život ugrožen i da treba pomoć, a može mu pomoći. Ako mu on sam može pomoći, tada mu je farzi-ajn (obaveza pojedinca) da to učini, a ako treba više ljudi, tada je farzi-kifaje, odnosno obaveza je zajednice da se o tome pobrine, i svi su grešni i odgovorni ako to ne bi učinili, a bili su kadri da to urade. Ako bi se desilo da osoba iz nekog razloga odbije da pritekne u pomoć, a mogla je to učiniti, snosit će odgovornost za to.

• Čovjek koji je imao zekat za izdvojiti i nepogoda mu uništi taj imetak, nema grijeha, niti odgovornosti, i zekat za njega nije obavezan čak i ako se napunila godina i stekli se uslovi da se na imetak dadne zekat, a čovjek ga iz opravdanog razloga nije uspio izdvojiti. Ali, ako nije izdvojio iz nehata i lijenosti, a stekli su se uslovi za izdvajanje, pa mu nepogoda uništila to, tada mora izdvojiti ono što je bio dužan.

• Ispravno je dati zekat onima koji su pretrpjeli štete od nepogoda, ako su radi te štete postali siromasi, ili u potrebi, ili ako su se morali zadužiti kako bi se oporavili od onoga što ih je zadesilo. Dokaz za ovo je i hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem kaže da je dozvoljeno tražiti imetak kada čovjeka zadese tri stanja, pa je spomenuo da je jedno od njih i to kada čovjeku nepogoda uništi imetak i zbog toga mu život postane teškim i neizdrživim (Muslim, br. 1044). Kada je komentarisao riječ "el-garimin", koja se spominje u kur'anskom ajetu, a koja označava zaduženu osobu kojoj je dozvoljeno uručiti zekat, čuveni komentator Kur'ana, učenik Ibn Abbasa, Mudžahid b. Džebr el-Mekki, kaže: "To je čovjek kojem je poplava uništila imetak, ili kojem je imetak stradao u požaru, ili čovjek koji ima porodicu koju ne može izdržavati, i tretira se da je zadužen, pa će se njegovoj porodici uručiti ono što im je potrebno." (Ibn Ebu Šejba, Musannef, 3/207, sahih)

• Dozvoljeno je požuriti sa izdvajanjem zekata koji je predviđen za narednu godinu, i da se dadne ljudima pogođenim nepogodom. Precizno će se odrediti koliko da se izdvoji shodno potrebi, i ovo je preče, nego da se čeka ramazan kako bi se u njemu zekat izdvojio.

• Prodavac će vratiti kupcu novac za robu koja je uništena u nepogodi ako je kupac nije uspio od njega preuzeti, i ta kupoprodaja smatrat će se prekinutom. Ali, ako ju je preuzeo, pa je nakon toga uništena, tada prodavac nema nikakve odgovornosti. Ako je prodavac dao kupcu da preuzme robu, i ovaj je iz nekog razloga nije preuzeo, tada prodavac neće vraćati novac, jer je kupac odgovoran što nije preuzeo robu, a imao je za to priliku.

• Kada je riječ o nekretninama (radnje, stanovi) koje se izdaju pod kiriju, a koje je nepogoda uništila, obaveza plaćanja najamnine traje do momenta katastrofe, a ono što je plaćeno naknadno, vlasnik nekretnine će vratiti unajmljivaču.

• Prodavac će vratiti novac kupcu koji mu je dao novac za usjeve, pa se desila nepogoda koja ih je uništila, a prodavac ih nije uspio isporučiti kupcu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Ako prodaš svome bratu plodove, pa ih zadesi prirodna nepogoda, nije ti dozvoljeno da od njega išta uzmeš. Kako da bespravno uzmeš imetak svoga brata?" (Muslim, br. 1544)

• Ako je čovjek povjerenu stvar ostavio na zaštićeno mjesto, neće snositi posljedice ako se u toku nezgode ta stvar uništi ili ošteti.

• Ako bi čovjek iznajmio nešto i zadesi ga šteta, islamski učenjaci se razilaze da li tu štetu treba namiriti, a ispravnije je da ne treba, jer iznajmljena stvar nije uništena nehatom ili greškom, već nepogodom od koje tu stvar čovjek nije mogao zaštititi. Ali, ako bi osoba otuđila nešto, i nakon toga ta stvar bude uništena, dužna je da (ili ako umre ta osoba, njena porodica) namiri onima od kojih je otuđena ta stvar, tj. vlasnicima. Ibn Džuzejj el-Maliki, rahimehullah, kaže: "Uzurpator mora namiriti ono što je oteo, svejedno da li je uništeno Božijim ili ljudskim uzrokom." (Kavaninul-fikhijja, str. 362)

• Nestale stvari prilikom nepogoda tretirat će se izgubljenim stvarima (lukata), kako ih je šerijat definisao, i ovo važi svejedno da li ih vlasnici izgubili ili ih ostavili namjerno radi nemogućnosti nošnje (auta, životinje, kućni namještaj). Ovdje se gleda u običaj ljudi, pa ako je nešto sitno i neznatno, i ljudi, kada to izgube, ne traže (jeftina olovka, kašika), nema smetnje da onaj ko to nađe i uzme. Ali, ako je stvar vrednija i većina ljudi traga za tim ako to izgubi, tada to nije dozvoljeno uzeti i prisvojiti; i tada će onaj ko to nađe oglasiti šta je našao (novine, društvene mreže i sl.). Ako se za godinu dana niko ne javi, može to uzeti sebi, ali ako se bilo kada javi vlasnik, dužan mu je to vratiti ili namiriti. Javne institucije mogu u ovakvim situacijama napraviti posebne odjele u koje će se ostavljati ovakve stvari, pa ko dođe po njih i dokaže da je to njegovo vlasništvo, bit će mu vraćeno.

• Trgovci u ovim vremenima neće podizati cijene više od onoga kako je i uobičajeno. Ako bi to uradili, vlast je dužna da se umiješa i to ne dozvoli.

• Nije dozvoljeno kupovati stvar ako osoba zna da je ukradena, ili ako sumnja na krađu, jer to bi značilo potpomaganje u grijehu, i otuđivanje imovine od pravog vlasnika.

• Utopljenici (ili poginuli na neki drugi način), ako se ne zna ko je od njih prije preminuo, ne nasljeđuju jedni druge, već automatski nasljedstvo prelazi na njihove žive potomke, tj. svakog od njih nasljeđuju njihovi živi nasljednici. Ovako je presudio ashab Zejd b. Sabit nakon Bitke na Jemami, i nakon što se desila kuga, pa je umro veliki broj ljudi, i ovog je stava većina pravnika.

• Nije dozvoljeno lažno tvrditi da je imanje ili imetak zadesila nepogoda, i na taj način sebi htjeti pribaviti korist.

• U slučaju nestale osobe čekat će se određeni vremenski period na nju, i kada se pretpostavi da više nije živa, proglasit će se mrtvom i započeti sa procedurama koje se vezuju za preminulu osobu; raspodjela njene ostavštine, supruga mu od tog dana počinje računati priček i sl.

• Ono što se također zna desiti prilikom ovakvih nemilih događaja jeste da neke firme i kompanije otpuštaju svoje radnike. Neophodno bi bilo da se gleda u stanje ovih ljudi, njihove porodice i sl., da se ne ostavljaju tek tako nezbrinuti. Isto tako, poslodavcu nije dozvoljeno da otpusti radnika prije isteka potpisanog ugovora, osim ako je situacija takva da poslodavac stvarno ne može isplaćivati radnika, ili ako bi zadržavanje tog čovjeka na poslu izazivalo očitu štetu poslodavcu; tada će se tražiti rješenje koje će zadovoljavati obje strane. Radniku se treba sve dogovoreno isplatiti, a u nepogodi koja se desila nema njegove odgovornosti, i shodno tome, on ne treba da zbog toga trpi posljedice.

• Šerijat je odredio da je onaj ko zapostavi neku obavezu (u poslu i sl.) dužan da namiri štetu nastalu zbog toga. Posebno je bitno naglasiti da se u ovakvim situacijama mora voditi računa o javnom dobru; da se ničim ne narušava, ne uništava i ne zapostavlja. Jer, udar na javno dobro jedan je od najvećih grijeha, predstavlja imovinu svih ljudi, a ne samo pojedinaca. U nevođenje računa o javnom dobru spada i nepridržavanje uputa koje dolaze od nadležnih institucija, a koje su u općem interesu zajednice.

• Također, pomoć koju država namijeni pogođenima u nepogodama, obaveza je raspodijeliti pravedno i bez davanja prednosti bilo kome; kome to nije predviđeno od strane nadležnih. Obaveza svakog uposlenika institucija jeste da vodi računa o ovom imetku, i da zna da će ga Allah pitati za to, kako se odnosio spram toga. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: "Ljudi se olako odnose spram imetka koji pripada muslimanima, raspolažu njime bespravno; takve čeka vatra na Kijametskom danu." (Buhari, 3118)