Onaj ko spozna put dobra i put zla, onaj kome Allah omogući da se istinski pokaje treba biti svjestan da je to znak Allahove milosti prema njemu, samo treba imati na umu da je veliki broj ljudi koji prožive svoju dunjalučku priliku a nikada se ne pokaju i nikada ne budu u stanju da spoznaju put dobra i put zla. Druga bitna stvar jeste da su greške jedna neminovnost u ljudskom životu, ali na čovjeku je da se trudi da ih bude što manje, i da se iskreno i redovno kaje. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Svaki čovjek je grješnik, a najbolji su oni grješnici koji se kaju.” (Tirmizi)
Uzvišeni Allah kaže: “Reci: ‘O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i on je milostiv.’” (Ez-Zumer, 53)
A vrata pokajanje su otvorena za sve ljude, o čemu se govori i u hadisu koji prenosi Ebu Musa el-Eš’ari, u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah pruža Svoju ruku noću da oprosti onima koji su griješili danju, i pruža Svoju ruku danju da oprosti onima koji su griješili noću, i tako će biti sve dok sunce ne izađe sa zapada.” (Muslim)
Imam Ahmed prenosi od Enesa b. Malika da je on čuo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, kada biste vi griješili tako da vaši grijesi napune ono što je između nebesa i Zemlje, pa zatražili oprosta od Allaha, On bi vam to oprostio. I tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, kada vi ne biste griješili, Allah bi došao sa narodom koji griješi, pa poslije traži oprosta od Allaha pa im On oprašta.”
Nakon što spozna pravi put, čovjek je dužan da učini iskreno pokajanje i time započinje jedan novi život, to pokajanje može da pobriše sve ono što je bilo prije. Ovo je jasan dokaz veličine Allahove milosti prema Njegovim robovima.
Ako smo svjesni ove činjenice, onda nam ostaje da u sebi gradimo jednu sasvim novu ličnost, da svoj život oblikujemo onako kako to islam traži od nas. To nije nimalo jednostavan zadatak i traži mnogo truda i odricanja. Ali, sve to postaje mnogo lakše ukoliko pristupimo na ispravan način i od samog početka pravilno poredamo stvari. U svakoj sferi života, u svim poslovima i svim stvarima kojima se čovjek bavi postoje prioriteti. Bolje rečeno, postoje bitne i bitnije stvari. Vjera islam ima svoje temelje, ima obavezne dijelove, a ima i ono što je njen ukras. Ništa od toga ne treba zanemariti i odbaciti, ali svemu tome treba pokloniti onoliko pažnje koliko je potrebno. Kada gradimo građevinu, ne možemo svoju pažnju usmjeravati i vrijeme gubiti na detalje enterijera dok građevina kisne izložena vremenskim neprilikama. Prioritet je zaštititi građevinu time što ćemo je u potpunosti izgraditi, a potom nastaviti da slažemo njene sitnije detalje.
“Ova je vjera, uistinu, lahka i niko se neće nadmetati s njome a da ga ona neće savladati.“ (Buhari)
Promjene kreću od onih najbitnijih stvari, u oba smjera. Prvi smjer jeste navikavanje i izvršavanje temeljnih stvari i obaveza, a drugi odvikavanje i ostavljanje onih najtežih i velikih grijeha. U cjelokupnom procesu samokritika je korisnija od kritikovanja drugih, samoorganizovanje od organizovanja i “dovođenja u red” drugih, posvećivanje samom sebi i ličnom preporodu od “ispravljanja krivih Drina” i pretresanja problema ummeta. Više je nego alarmantno stanje pojedinca ili grupe koji se bave svim svjetskim politikama muslimana dok nisu savladali pravilno učenje Kur’ana, ili izučavaju mnoge historijske događaje, a istovremeno ne poznavaju osnovne norme islamskog bontona ili osnovne propise namaza i slično. Posebno je zabrinjavajuće bavljenje klasiranjem i analizom islamske uleme, kao i dugogodišnjih aktivnih radnika na polju hizmeta vjeri islamu. Praksa je pokazala da su najveći kritičari najmanje korisni i najneaktivniji pojedinci. Takvi u svakoj stvari traže problem, a ne traže rješenje za postojeće probleme. Zato i ne zaslužuju bilo kakvu pažnju niti osvrt. Najbezbolnije rješenje za takve osobe jeste zanemariti njihove kritike i nastaviti kao da se uopće ništa nije ni desilo.
Omer, radijallahu anhu, rekao je: “Nemoćan je onaj koji ne može prevladati vlastite grijehe i propuste.”
To je i način da od sebe pravimo original, a ne kopiju. Da mi budemo alat koji usmjerava bujicu, a ne da dozvolimo da bujica nosi nas. Ta bujica misli i stavova ne znači da ide uvijek u pravom smjeru. Obično se ljudi povedu za osjećanjima i emocijama, a nama je potrebno da nas vodi zdrav razum.
Kada su u pitanju vjerski prioriteti, bitno je da se savjetujemo sa stručnim osobama ili, kako to mi imamo običaj reći, sa učenim ljudima. Knjiga je put proširivanja i nadogradnje znanja, ali ona ne može biti učitelj. Knjige često bivaju tematske, kao i predavanja, dok je učitelj taj koji nam pravi sažetak onoga što nas interesuje i što nam je potrebno u datom momentu.
Ne trebamo zaboraviti da sve to iziskuje vremena i mnogo strpljenja. Obično ljudi znaju reći da je teže praviti velike korekcije na građevini nego ispočetka graditi i praviti. Brisanje negativnih stvari i instaliranje novih u naše biće nije jednostavan zadatak. Tu se radi o mijenjaju temeljnih stvari.
Taj put skraćujemo ispravnim redanjem prioriteta, o čijoj važnosti i govorimo. Ko to ispravno shvati, uštedio je sebi mnogo vremena, a i sačuvao se raznoraznih blamaža.
Zbog svega navedenog ne zaboravimo na hadis: “Vjera je savjet....”, jer savjetovanje na samom početku može nam uštedjeti vrijeme, a i u toku puta nam može ubrzati proces pozitivnih korekcija, kao i redanja prioriteta.