Početna

Razgovor s Allahom

Pripremio: Edis Vejselović

Čitanje 5 minuta

Septembar se primakao i neprimjetno je došao kraj ljetnom raspustu. Septembar, zlatni, kišoviti mjesec, ispunjen raznovrsnim mirisima, bojama i zvucima u kojem se mijenjaju pejzaži i naziru se novi putevi. U životu svakog učenika ovaj mjesec predstavlja novi početak. Iako se svako raduje raspustu i željno iščekuje posljednje školske dane, novi početak je svakom važan. U septembru se sva djeca osjećaju malo veća, zrelija i pametnija. Svakome se čini da će baš početkom nove školske i mektepske godine, kada je stariji za jedan razred, promijeniti sve što nije valjalo prije. I Abdullah sa velikom odgovornošću dočekuje septembar jer on donosi nove ideje, nade i uspjehe.

Iako Abdullah s velikim entuzijazmom dočekuje novu školsku godinu, novi početak donosi mu i nove obaveze i umor. Zato je danas, čim je došao iz škole, uzeo telefon da se, igrajući svoju omiljenu igricu, malo odmori i opusti. Igrajući se na telefonu ni primijetio nije kako vrijeme brzo prolazi. U međuvremenu i babo stiže kući, poselami Abdullaha, ali on je bio toliko zadubljen u igru da babu nije ni čuo. Nešto kasnije babo pozva Abdullaha da zajedno klanjaju ikindija-namaz, a on odgovori: "Samo da pređem ovaj 'level' pa ću klanjati." Poslije nekog vremena Abdullah ustade, abdesti se i klanja namaz. Žurio je jer ga njegov drug Zejd "online" čeka da zajedno nastave igru. Vidjevši ovaj prizor, babo upita Abdullaha: "Zašto toliko žuriš u namazu, baš me interesuje da li znaš koje si sure učio?" Abdullah ponovo nije reagovao na babino pitanje. Babo priđe malo bliže Abdullahu i ponovi pitanje. Abdullah zbunjeno odgovori: "Učio, sam, čini mi se, sure... hmm... Ihlas i Nas", i nastavi dalje s igrom. "Znaš li šta je Poslanik, alejhis-selam, rekao jednom ashabu koji je ovako brzo klanjao?", upita babo znatiželjno. Abdullah pogleda u babu i malo uzrujano reče: "Evo završavam." Nakon što završi igru, Abdullah spusti telefon pored sebe i odgovori babi da ne zna šta je Poslanik, alejhis-selam, rekao čovjeku koji je brzo klanjao. Onda mu babo ispriča da je jednom prilikom Poslanik, alejhis-selam, vidio jednog čovjeka kako brzo klanja, pa mu je rekao: "Vrati se i ponovo klanjaj, ti nisi klanjao!", i tako tri puta sve dok taj čovjek nije rekao da ne zna drugačije klanjati. Tada ga je Poslanik, alejhis-selam, podučio: "Kada staneš da klanjaš, donesi početni tekbir, zatim prouči od Kur'ana ono što ti je najlakše, zatim otiđi na rukū i ostani dok se potpuno ne smiriš, potom se vrati sa rukūa dok se potpuno ne ispraviš, zatim otiđi na sedždu i ostani na sedždi dok se potpuno ne smiriš, zatim se vrati sa sedžde i ostani u sjedećem položaju dok se potpuno ne smiriš, zatim ponovo učini sedždu i ostani dok se potpuno ne smiriš, i tako radi sve dok ne završiš namaz." Abdullah je pažljivo slušao babu koji ga poslije citiranog hadisa upita: "Jesi li razumio zašto je Poslanik, alejhis-selam, tri puta vratio ovog čovjeka i rekao mu da ponovo klanja?" "Jesam, zato što je brzo klanjao", odgovori Abdullah pa nastavi: "Razumio sam da mu je rekao da poslije svakog pokreta treba da se smiri." Babi bi drago što je Abdullah razumio njegovu poruku pa reče: "Allah je nama dozvolio da radimo i da se igramo, ali u toka dana obavezao nas je da klanjamo pet dnevnih namaza. Također nas Poslanik, alejhis-selam, uči da treba da budemo smireni u namazu jer je namaz razgovor s Allahom." Abdullah je zbunjeno gledao u babu, pa ga upita: "Kako je namaz razgovor sa Allahom­?" "U namazu mi razgovaramo s Allahom dok učimo suru El-Fatiha, a Allah nam odgovara. Allah je namaz podijelio na dvije polovine, jedna je za nas, a druga za Allaha", odgovori babo. Abdullah je i dalje zbunjeno gledao u babu i ponovo znatiželjno upita: "A kako je to Allah podijelio namaz da je nama jedna polovina, a druga Njemu?" Babo se osmjehnu i reče: "Allah je podijelio namaz na dva dijela i nama pripada ono što od Allaha tražimo. Kada mi učeći suru El-Fatiha kažemo: 'Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo', Allah kaže: 'Moj rob Mi se zahvaljuje.' Kada proučimo: 'Milostivog, Samilosnog', Allah kaže: 'Moj rob Mi pohvalu izriče.' Kada proučimo ajet: 'Vladara Dana sudnjeg', tada Allah kaže: 'Moj rob Me veliča', a kada proučimo ajet: 'Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo', Allah tada kaže: 'Ovo je nešto što je između Mene i Moga roba.' a, kada izgovorimo ajet: 'Uputi nas na Pravi put, na put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali', Allah odgovori: 'Ovo je za moga roba. Mome robu pripada ono za šta je molio i što je tražio.'"

Abdullah je klimao glavom, a onda reče: "Sada razumijem zašto u namazu pri svakom pokretu treba da se smirimo i polahko učimo i kako u namazu razgovaramo s Allahom." Na ove Abdullahove riječi babo kaza: "Molim Allaha da nas pomogne da redovno obavljamo namaz na vrijeme, skrušeno, i da On nama bude zadovoljan!" "Amin", reče Abdullah.

Tekst Razgovor s Allahom je objavljen u broju 116, 14. septembar 2023. - 29. safer 1445. AH, Permalink

Povezano

Dječiji kutak Broj 134

Aminina potraga za Flekicom

Amina je imala jednu posebnu prijateljicu. Nije išla s njom u školu, nije sjedila s njom u istoj klupi, a nije čak znala ni govoriti, ali Amina je ipak dobro razumjela njen jezik – tiho mjaukanje, nježne poglede, mahanje repom i ono posebno predenja kojim je pokazivala da je sretna. Zvala se Flekica i bila je mala, umiljata maca bijele dlake prošarane sivim i crnim flekama, zbog kojih je i dobila svoje neobično ime. Flekica je najviše voljela jutra, jer je tada znala da će uskoro ugledati Aminu. Svakog jutra, čim bi Amina otvorila vrata kuće, Flekica bi već sjedila ispred njih, strpljivo čekajući doručak. Čim bi ugledala Aminu, veselo bi se oglasila: “Mjau! Mjau!”, a Amina bi se nasmijala i, kao da je upravo očekivala taj pozdrav, rekla: “Flekice, opet si gladna?” Flekica bi tada podigla glavu i pogledala je svojim krupnim očima, kao da je razumjela svaku riječ. Amina bi joj donijela hranu i vodu, a nakon doručka, Flekica bi se popela Amini u krilo i zadovoljno prela. Tako bi njih dvije provodile neko vrijeme zajedno, dok bi je Amina nježno milovala po leđima i pričala joj o svemu što joj se tog dana događalo. Ipak, Flekica je imala još jednu posebnu osobinu koju je Amina naročito voljela. Kao da je mogla osjetiti kada je njena prijateljica tužna, kada bi Amina došla iz škole neraspoložena, Flekica bi joj prišla, počela kružiti oko nje i svojim mekanim repom dodirivati joj nogu, a zatim bi se sklupčala pored nje i ostala tako sve dok Amina ne bi postala bolje raspoložena. Tada je Amina imala osjećaj kao da joj Flekica govori: “Ne brini. Tu sam.” Zbog toga je Amina svoju macu voljela više nego što je mogla riječima objasniti.

Dječiji kutak Broj 133

Nijet koji vodi do prave pobjede

Prvi sunčani dan ljetnog raspusta osvanuo je vedar i topao. Nakon dugih školskih dana konačno je došlo vrijeme igre, druženja i bezbrižnih ljetnih avantura. Dvorišta i igrališta ponovo su oživjela dječijim smijehom, a lopta je postala najvažniji gost u svakoj mahali. Činilo se kao da je cijeli svijet izašao napolje da uživa u Allahovim blagodatima.

Ni Abdullah nije mogao sakriti svoje uzbuđenje. Već od ranog jutra razmišljao je o utakmici koju su dogovorili njegovi drugari. Ipak, znao je da ga toga dana očekuje i mektepska nastava. Zato je, kao i obično, krenuo ranije kako bi prije časa odigrao jednu utakmicu.