El-Asr - S kim si, takav si

Ljeto je stiglo tiho, ali odlučno. Niko mu nije morao reći da dođe. Sunce se penjalo visoko iznad krovova, a dani su se razlijevali sokacima kao osmijeh što se razlije dječijim licem kada stigne raspust. Zrak je mirisao na lipu, tek pokošenu travu i djetinjstvo koje je izletjelo iz školskih klupa. Zvuk školskog zvona već je utihnuo u dječijim srcima jer se oglasilo drugo zvono - zvono raspusta.

U Abdullahovoj mahali to se odmah osjetilo. Bicikli su jurili trotoarima, a fudbalske lopte, stare i nove, skakale su kao da su i same jedva dočekale slobodu. Igralo se i žmire, a avlije su odzvanjale dječijim vriskom i smijehom. Čak su i golubovi, činilo se, letjeli sporije kao da i oni žele osjetiti ljeto.

Abdullah je volio posmatrati park ispod svog prozora. Tu su svakog ljeta cvjetala prijateljstva. Tu je naučio pomagati mlađima da voze bicikl, tu je s Imranom prvi put popravljao zmaja koji se slomio na grani, i tu je organizovao ljetne fudbalske turnire. Više je volio park nego svoju avliju.

I ovo ljeto počelo je veselo. Planirali su pecanje, planinarenje, zajedničko učenje novih sura, vikende na selu kod djeda i nene. Međutim, u jednoj kutiji, lijepo upakovanoj s mašnom, krila se promjena. Za Bajram je Abdullah dobio svoj prvi PlayStation.

Ubrzo je upoznao Denisa, novog dječaka iz mahale. Bio je miran i povučen, ali je mnogo vremena provodio igrajući igrice. Abdullah je s njim počeo dijeliti to novo uzbuđenje. Igrice su ga mamile, bile su zabavne, pune izazova i obećavale nešto što nijedna lopta, zmaj ili pecaroški štap nije mogao dati -- nove skinove, levele i digitalne pobjede.

Danas je petak. Sunčan, topao, mirisan. Abdullah se dogovorio s prijateljima da nakon džuma-namaza idu na pecanje. Imran je rekao: "Da klanjamo džumu u prvom safu, pa pravac rijeka!" Planirali su mali piknik. Abdullah je obećao ponijeti domaći somun i novu strmu za pecaroške štapove. Ali, kad je džuma počela, u safovima su stajali samo Imran, Hasan i Zejd. Abdullaha nije bilo. Nakon namaza nije se javljao ni na poruke. Drugovi su odlučili da odu do njegove kuće. "Ne javlja se. Idemo do njega." Stajali su pred njegovim vratima, zadihani, s ruksacima na leđima. Kada im je napokon otvorio, Imran ga upita: "Šta se desilo, brate? Nema te ni na džumi, ni na pecanju." Abdullah slegnu ramenima i brzo odgovori: "Ma ništa. Htio sam da pređem sedamnaesti level i osvojim novi skin." Imran ga pogleda, a u očima mu sjaji razočaranje: "Je li ti igrica važnija od nas? Zar ti nismo drugovi?" Abdullah odmahnu rukom: "Ma pusti me tih pitanja! Ako vam se ne čeka -- idite. Imam ja Denisa. S njim mogu igrati dan i noć!" Imran spusti pogled. Bio je povrijeđen, pa reče: "Brate, stvarno pretjeruješ s tim svojim PlayStationom." Tada, kao da ga neko pritisnu preko džojstika, Abdullah ustade naglo, srce mu je brujalo od nervoze. "Pustite me!", viknuo je i u ljutnji odgurnuo Imrana. Nije mislio da će ga povrijediti. Ali jeste. Imran se spotaknu o prag i pade unazad -- direktno na trotoar. Hasan i Zejd odmah pritrčaše. Imran je ležao, držeći se za oguljeni i pomalo krvavi lakat i dlan. Abdullah je zurio. Njegovo lice bilo je kao zaleđeno. Bez trunke tuge uđe u kuću. Drugovi su ga samo nijemo pogledali i otišli prema parku. Abdullah zatvori vrata i ode u sobu. Njegov babo čuo je komešanje pa ga upita: "Ko je to bio, sine?" "Drugovi. Zvali su me na pecanje, ali ne mogu danas." Babo je ušao u sobu, a Abdullah ga nije ni primijetio. Abdullah je sjedio s džojstikom u ruci, slušalicama na glavi. Na ekranu: njegov lik u igrici, obučen u tamni oklop, puca, skače, udara, ruši sve pred sobom. Desno, digitalni brojač: "Level 17 -- Borba za skin". Abdullah je vikao: "Hajde još malo! Još jedan kill! Ako ovo dobijem, osvajam zlatni skin za snajper!" Babo je stao ispred ekrana. Abdullah tada zastade. Skinu slušalice. Pogleda u babu, a on mu reče tihim glasom: "Sine moj, šta se ovo dešava s tobom? Jesi li to još ti -- onaj Abdullah koji ni mrava ne bi povrijedio?" Abdullah zausti da nešto kaže, ali glas nije izlazio. Samo suze. "Nisam htio, žurio sam da završim level. Sve se desilo brzo kao u igri", promucao je.

Babo sjede pored njega pa mu reče: "Poslanik, alejhis-selam, uči nas da je čovjek na vjeri svoga druga i upozorava nas da svako pazi koga uzima za prijatelja. Na čijoj vjeri ti želiš biti, sine? Na vjeri svojih prijatelja s kojima ideš u školu, u džamiju, koji te pozivaju na dobro? Ili na vjeri virtualnih drugova koji te odvode od svega važnog i uče nasilju?" Abdullah je šutio. Suze su mu se kotrljale niz obraze. Bilo mu je žao. Žao što je zamijenio živu riječ, miris parka i drugove -- za PlayStation, što je povrijedio Imrana, koji mu je bio kao brat. Pogledao je kroz prozor i vidio ih u parku. Igrali su tiho. Nije bilo smijeha. Nije bilo njega. "Babo, mogu li da im se izvinim?" Babo klimnu glavom, s osmijehom mu odobri. Abdullah istrča. U žurbi, ne gledajući, spotaknu se o korijen drveta i pade. Imran, Hasan i Zejd pritrčaše i pomogoše mu da ustane. Abdullah se bolno nasmija: "Nije ništa strašno. Samo sam pao. Ali želim da vam kažem: Halalite mi, molim vas. Bio sam zaslijepljen. Vi ste mi važniji od svih igrica ovog svijeta." Drugari se pogledaše i u isti glas rekoše: "Halal ti bilo, brate." Abdullah ih snažno zagrli, a i oni njega. I baš tada je shvatio: Igrice mogu da zabave, ali pravi prijatelji su oni koji ti oproste kad pogriješiš i podignu te kad padneš. A najvredniji 'level' nije onaj na ekranu, već onaj u kojem znaš ko te voli, čuva i poziva na dobro. Zato je važno s kim igraš i još važnije, s kim rasteš. Jer, s kim si -- takav si.