Rekao je Ebu Bekr, radijallahu anhu: “Do nas je doprla vijest da će se na Sudnjem danu oglasiti glasnik koji će upitati: ‘Gdje su oni koji su praštali drugima?’ Potom će ih Uzvišeni Allah nagraditi onoliko koliko su oni bili u stanju da opraštaju drugima.” (Ebu Bekr el-Mervezi, Musnedus-Siddik, str. 73) Ebu Bekr, radijallahu anhu, svojim nam je praktičnim primjerom najbolje pokazao koliko je bio spreman da oprosti i pređe preko grešaka drugih. Naime, Ebu Bekr se zarekao da više neće materijalno pomagati Mistahu b. Usasi, sinu svoje tetke po majci, jer je bio jedan od učesnika događaja poznatog kao Hādisetul-ifk, tj. Potvora, kada su munafici optužili Aišu, radijallahu anha, da je počinila nemoral. Međutim, nakon što je Uzvišeni Allah objavio: “Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe, i one koji su na Allahovom putu rodni kraj svoj napustili; neka im oproste i ne zamjere! Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta i samilostan je.” (En-Nur, 22) Kao odgovor na pitanje iz ajeta: “Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti?”, Ebu Bekr je kazao: “Svakako da bi, tako mi Allaha!”, a zatim je opet počeo materijalno pomagati Mistahu.
Rekao je Ebu Bekr b. Ajjaš: “Ebu Bekr je halīfetu resūlillāh, tj. namjesnik Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i to po slovu Kur’ana, jer je Uzvišeni Allah o muhadžirima, tj. iseljenicima iz Meke u Medinu, rekao: ‘Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegovog vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni!’ (El-Hudžurat, 15) Dakle, Uzvišeni Allah za muhadžire kaže da su iskreni, a onaj koga On nazove takvim imenom, taj ne može slagati, a poznato je da su se Ebu Bekru, radijallahu anhu, u više prilika baš muhadžiri obratili riječima: ‘Jā halīfete resūlillāh, tj. o namjesniče Allahovog Poslanika!’” (Zehebi, Tarihul-islam, 2/66)
Dakle, Ebu Bekr je halīfetu resūlillāh, tj. namjesnik Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i to je bio jedan od njegovih nadimaka. Pravo ime mu je Abdullah b. Osman b. Amir el-Kureši et-Tejmi. U predislamskom periodu Ebu Bekr, radijallahu anhu, zvao se Abdulka‘ba, tj. Rob Kabe, pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, promijenio ime u Abdullah, tj. Allahov rob. Ovako tvrde mnogi genealozi, poput Zubejrija i drugih. (Vidjeti: Ibn Abdulberr, El-Istiab, 3/963)
Ebu Bekrov otac Osman bio je poznatiji po nadimku Ebu Kuhafa. Genealoški gledano, Ebu Bekrova i Muhammedova, sallallahu alejhi ve sellem, loza spajaju se u šestom koljenu po uzlaznoj lozi i oni vode porijeklo od zajedničkog pretka po imenu Murra b. Ka‘b. Ebu Bekr, radijallahu anhu, rođen je u Meki u kojoj je i odrastao kao jedan od kurejšijskih plemića i velikodostojnika. Bio je jedan od najbogatijih mekanskih prvaka, a uz to, vrlo je dobro poznavao rodoslovlje, historiju i političko i zakonodavno uređenje vlasti na Arabijskom poluotoku, zbog čega ga i prozvaše Kurejšijski učenjak. Ibn Abbas, radijallahu anhu, kaže: “Kurejšije su (prije islama) voljeli posjećivati Ebu Bekrovu kuću iz dva razloga: zbog hrane koju bi u njoj jeli i znanja koje bi u njoj stjecali. Zbog toga, nakon što je Ebu Bekr, radijallahu anhu, postao musliman, islam su primili i oni koji su se s njim družili.” (Vidjeti: Alauddin Mugletaj, Ikmalu tehzibil-kemal, 8/60)
Još se u vrijeme džahilijeta trajno sustegnuo od pijenja alkohola, a kada su ga upitali o razlogu zbog kojeg nije konzumirao opojna pića, rekao je: “Čuvao sam svoj ugled i čast, jer onaj ko pije alkohol, gubi i ugled i čast.” (Sujuti, Tarihul-hulefai, str. 29.) U periodu vjerovjesništva, ali i nakon smrti Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nebrojeno je puta pokazao svoju plemenitost i ljudsku veličinu. Lično je učestvovao u mnogim ratovima i bitkama, na putu islama podnosio je muke i tegobe, te žrtvovao svoj imetak na Allahovom putu. Od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi 142 hadisa. On je prvi izdao naredbu da se Kur’an “ukoriči”, tj. da se sakupi u jednu zbirku u vidu mushafa. Umro je u noći četvrtka, 22. džumadel-uhra 13. godine po Hidžri. Njegov hilafet trajao je dvije godine i stotinu dana.
Savjeti Ebu Bekra, radijallahu anhu
Ukoliko podrobno i duboko razmislimo o savjetima i smjernicama koje su nam prenesene od Ebu Bekra es-Siddika, radijallahu anhu, primijetit ćemo da je svaka od njih izrečena u kontekstu neke prigode ili specifične situacije, baš kao što je to običavao činiti Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem. U nastavku navodimo neke od tih savjeta.
● Jednom prilikom dok je držao hutbu, Ebu Bekr, radijallahu anhu, rekao je: “Uistinu ćete osvojiti Šam i smjestiti se u ugodnoj i odabranoj zemlji u kojoj ćete uživati u obilju kruha i ulja. U toj zemlji ćete izgraditi i džamije, pa se dobro čuvajte toga da vas Allah vidi kako u te džamije odlazite radi zabave i razonode jer su one izgrađene radi zikra – spominjanja i veličanja Uzvišenog Allaha.” (Ahmed b. Hanbel, Ez-Zuhd, str. 93, br. 2368)
Ovom divnom oporukom Ebu Bekr, radijallahu anhu, upozorava i podsjeća muslimane da je pretjerana preokupiranost dunjalukom i njegovim ukrasima povod za zaborav na Allaha i udaljavanje od Njegovog veličanja.
Također, ukoliko se Allahove blagodati budu koristile u svrhu razonode, igre i zabave, one se tada više ne mogu nazvati blagodatima, već vrstom nevolje i kazne, te istidradžom, tj. situacijom kada Allah dopusti nevjerniku ili grješniku da uživa u mnogim ovosvjetskim blagodatima kako bi se što više ogriješio i kako bi mu kazna bila odgođena sve dok u potpunosti ne zaboravi na pokajanje i ne osjeti se neovisnim, da bi onda na ahiretu iskusio golemu i bolnu kaznu.
● Rekao je Ebu Bekr, radijallahu anhu: “Kada jedna skupina ljudi bude javno činila grijehe među drugom skupinom, koja je od ove prve snažnija, moćnija i utjecajnija, i oni im to ne zabrane i u tome ih ne spriječe, Allah će im poslati nevolju koju od njih neće otkloniti.” (Bejheki, Šuabul-iman, 10/50) U ovom kontekstu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ukoliko ljudi vide zulumćara (kako čini nepravdu i nasilje), pa ga u tome ne spriječe, blizu je vrijeme kada će ih Allah sve zajedno obuhvatiti Svojom kaznom.”
● Jednom prilikom Ebu Bekr je u hutbi rekao: “O ljudi, vi uistinu ovaj ajet učite, ali ga pogrešno tumačite: ‘O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravom putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao!’ (El-Maida, 105), jer mi smo čuli Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: ‘Ukoliko ljudi vide zulumćara (kako čini nepravdu i nasilje), pa ga u tome ne spriječe, blizu je vrijeme kada će ih Allah sve zajedno obuhvatiti Svojom kaznom.’” (Ebu Davud, Sunen, br. 4338)
Na suštinu poruke koju je Ebu Bekr, radijallahu anhu, spomenuo u ova dva prethodna savjeta, ukazuju mnogi tekstovi iz Allahove Knjige i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Uzvišeni Allah rekao je: “Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali – zato što su se bunili i uvijek granice zla prelazili: jedni druge nisu odvraćali od grješnih postupaka koje su radili. Ružno li je zaista to kako su postupali!” (El-Maida, 78–79)
U hadisu koji je zabilježio Tirmizi i ocijenio ga dobrim, od Huzejfe b. Jemana, radijallahu anhu, prenosi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi sellem, kazao: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ili ćete naređivati da se čini dobro i odvraćati od zla, ili je sasvim blizu vrijeme kada će vam Allah od Sebe poslati kaznu nakon koje ćete Ga moliti, ali vam dove neće biti uslišane.” (Tirmizi, Sunen, br. 2169, sa dobrim lancem prenosilaca)
Jedno od najslikovitijih poređenja, koje jasno ukazuje na važnost volontiranja u svrhu popravljanja općeg stanja, kao i na nužnost uspostavljanja institucije naređivanja činjenja dobra i odvraćanja od zla te opasnosti njihovog potpunog ili djelimičnog zanemarivanja, nalazimo u hadisu koji nam prenosi Nu‘man b. Bešir, radijallahu anhu, u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Primjer onoga ko čuva Allahove granice (tj. naređuje da se čini dobro i odvraća od zla) i onoga ko krši Allahove granice i prelazi ih, jeste kao primjer ljudi koji su svoja mjesta na lađi odabrali izvlačenjem strelica, pa je neke od njih zapao gornji, a neke donji dio lađe. Ovi koji su bili u donjem dijelu (potpalublju), kada bi zatražili da piju vode, prolazili bi pokraj onih na gornjem dijelu lađe, te jednom rekoše: ‘A šta mislite da u svom dijelu lađe probijemo rupu (i tako dođemo do vode) kako ne bismo (pri prolazu na gornji dio) uznemiravali one koji su iznad nas?!” Pa ako ih (ovi iz gornjeg dijela) puste da učine ono što su naumili, svi zajedno će stradati, a ukoliko ih u tome spriječe, svi će biti spašeni.” (Buhari, Sahih, br. 2493)
Čitanje ovih Vjerovjesnikovih, sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekrovih uputa, trebao bi nam biti dovoljan poticaj da, shodno svojim mogućnostima i sposobnostima, budemo na čelu onih koji drugima savjetuju da čine dobro i odvraćaju ih od zla, kako zajedno s njima ne bismo kolektivno bili upropašteni, odnosno, kako naše cjelokupno društvo ne bi “potonulo”, poput lađe spomenute u hadisu.
● Zejd b. Eslem od svoga oca prenosi da je rekao: “Vidio sam Ebu Bekra, radijallahu anhu, kako, držeći prstima svoj jezik, govori: ‘Ovo me je dovelo u mnoge (neprijatne) situacije!’” (Ahmed b. Hanbel, Ez-Zuhd, str. 90)
Ovako se Ebu Bekr, radijallahu anhu, žalio na svoj jezik, a šta bismo onda mi trebali kazati?! Možemo samo pretpostavljati zbog kojih je izgovorenih riječi i rečenica Ebu Bekr strahovao i šta je to tako “strašno” izgovorio, pa je bio prinuđen kazati ove riječi? U suštini one ilustriraju istinsko značenje pojma bogobojaznost, jer ga je samo istinska bogobojaznost navela da do te mjere analizira i preispituje svoje riječi. Vjerovatno se radilo o govoru koji je u osnovi dozvoljen, dakle lišen svih šerijatskih zabrana i neprimjerenosti, međutim, izrečen je bez neke naročite potrebe. Također, moguće je da se radi o nekim stavovima koje je, van konteksta cijele situacije, donio i izgovorio na osnovu vlastitog idžtihada.
Složit ćemo se oko toga da smo mi, muslimani današnjice, daleko potrebniji da izgovorimo i u praksu sprovedemo citirane riječi Ebu Bekra, radijallahu anhu, jer u globalu mnogo pričamo, a malo radimo, a i samo se rijetki među nama uspijevaju sačuvati ogovaranja. Međutim, čak i oni koji se sačuvaju ogovaranja, ove opake pošasti koja hara među muslimanskim masama, ipak se vrlo često nađu u situaciji da prisustvuju sijelima na kojima se ogovara a da ništa ne čine kako bi to spriječili ili barem osudili.
● Rekao je Ebu Bekr, radijallahu anhu: “Do nas je doprla vijest da će se na Sudnjem danu oglasiti glasnik koji će upitati: ‘Gdje su oni koji su praštali drugima?’ Potom će ih Uzvišeni Allah nagraditi onoliko koliko su oni bili u stanju da opraštaju drugima.” (Ebu Bekr el-Mervezi, Musnedus-Siddik, str. 73)
Ebu Bekr, radijallahu anhu, svojim nam je praktičnim primjerom najbolje pokazao koliko je bio spreman da oprosti i pređe preko grešaka drugih. Naime, Ebu Bekr se zarekao da više neće materijalno pomagati Mistahu b. Usasi, sinu svoje tetke po majci, jer je bio jedan od učesnika događaja poznatog kao Hādisetul-ifk, tj. Potvora, kada su munafici optužili Aišu, radijallahu anha, da je počinila nemoral. Međutim, nakon što je Uzvišeni Allah objavio: “Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe, i one koji su na Allahovom putu rodni kraj svoj napustili; neka im oproste i ne zamjere! Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta i samilostan je.” (En-Nur, 22) Kao odgovor na pitanje iz ajeta: “Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti?”, Ebu Bekr je kazao: “Svakako da bi, tako mi Allaha!”, a zatim je opet počeo materijalno pomagati Mistahu.
Iz samo djelića savjeta koje nam je u nasljedstvo ostavio plemeniti Ebu Bekr, radijallahu anhu, možemo zaključiti koliko je bio oštrouman, bogobojazan i pronicljiv. Njegove su riječi i danas, nakon više od četrnaest vijekova, još uvijek aktuelne i sretan je onaj ko ih sasluša i u životu praktično primijeni.