Svjetska unija muslimanskih učenjaka napravila je detaljnu analizu i pregled situacije u kojoj se nalaze muslimani u Centralnoafričkoj Republici, i o korijenima problema i potrebama muslimana u toj regiji u kojoj se odvija neviđeno etničko čišćenje.
Podaci o zemlji
Naziv: Centralna Afrička Republika (skraćeno CAR)
Položaj: sredina Afričkog kontinenta
Susjedne države: na istoku graniči sa Sudanom, na jugoistoku sa Južnim Sudanom, na sjeveru sa Čadom, na jugu sa Demokratskom Republikom Kongo, na zapadu sa Kamerunom i na jugozapadu sa Narodnom Republikom Kongo
Površina: 622.000 kvadratnih kilometara
Broj stanovnika: 4.800.000
Procenat muslimana: 20%
Procenat kršćana: 75%, katolici i protestanti
Ostalih 5%: pagani bez vjere
Ekonomija: osnovni privredni resursi su drago kamenje, zlato, uranij, drvo i kafa
Državni prihodi: trgovina; 90% muslimana su trgovci.
Kolonizacija: zemlja je bila kolonizirana od strane Francuske.
Nezavisnost: dobila je nezavisnost 18. 8. 1960. zajedno sa većinom zemalja iz središnje Afrike.
Administrativna organizacija: država se sastoji od šesnaest pokrajina i jedne oblasti koja se nalazi pod ingerecijom glavnog grada.
Povijest islama u ovoj zemlji
U Centralnoafričku Republiku islam je došao na kraju 17. vijeka preko islamskih kraljevina u Čadu i Sudanu, i preko trgovaca muslimana iz arapskih plemena iz Čada i Sudana, i u tom širenju, nakon toga, slijedili su ih i muslimani sa zapada Afrike. Muslimani koji su doselili u Centralnoafričku Republiku do danas se drže islamske i arapske tradicije i običaja, i na njih nije utjecala zapadna kultura koja je utjecala na starosjedioce koji su živjeli na tim prostorima prije dolaska islama. To je prilika koju su francuski kolonizatori koristili da u kršćanima usade neprijateljstvo prema muslimanima.
Kulturno stanje muslimana
Nakon nezavisnosti, kolonizatori su osnovali državne i privatne katoličke škole i jedan univerzitet u glavnom gradu, na kojem su podučavali građane onome što nije prihvatala većina muslimana koji su odbili da šalju djecu u državne škole za koje su smatrali da djecu uče kršćanskim učenjima. Oni su se zadovoljili tradicionalnim jednostavnim islamskim školama koje nisu bile utemeljene na izučavanju svjetovnih nauka i zadovoljili su se sa mektebima za hifz Kur’ana. Dok su kršćani slali svoju djecu u te državne i privatne katoličke škole i ta djeca su dobijala diplome, neki od njih upisali su se na fakultete na Zapadu. Rezultat je bio da su djeca kršćana dobila razne funkcije u državi i vodeće položaje, dok mnoga djeca muslimana nisu dobila državno obrazovanje i državne funkcije, osim malog broja. Veliki broj muslimana nije brinuo o državnom obrazovanju, ali se situacija pomalo počela mijenjati u zadnjih dvadeset godina.
Razlozi za osnivanje većinske muslimanske opozicije
Od dobivanja nezavisnosti, u zemlji se desilo nekoliko vojnih međukršćanskih udara, u kojima muslimani nisu učestvovali. Ali, muslimani su u tom vremenu bili izloženi planskoj diskriminaciji od strane kršćana, a u kakvoj su situaciji bili najbolje su pokazale njihove izjave u kojima su za sebe rekli da su stranci u zemlji u kojoj žive i čiji su državljani, i da ne dobijaju pravedan tretman.
Većina stanovnika u pokrajinama na istoku i sjeveru sastoji se od muslimana starosjedilaca i imigranata, ali te pokrajine vlada sistematski marginalizira u obrazovnom i zdravstvenom aspektu. Ovakav odnos vlasti prisilio je obrazovane muslimane da traže dio iz državnog budžeta za obrazovanje i zdravstvo. Ali, na to se vlade nisu obazirale pa su bili primorani da se priključe opoziciji. Međutim, to nije dalo nikakve rezultate, štaviše, povećalo je pritisak na muslimane, pogotovo u vrijeme predsjednika Ange-Félixa Patasséa i predsjednika Francoisa Bozizea koji su objavili niz diskriminirajućih zakona prema muslimanima kojima su bila uskraćena najosnovnija prava, kao što je dobijanje državljanstva, lične karte i pasoša. Za vrijeme mandata ove dvojice predsjednika osnovani su centri u kojima su se vršila obimna preispitivanja zahtjeva za dobivanje državljanstva koja su podnijeli muslimani, a pored toga, vršen je pritisak i na značajne trgovce muslimane koji su trgovali dragim kamenjem i zlatom i koji su importirali robu te im je zaplijenjena imovina.
Osnivanje oružanog pobunjeničkog pokreta Seleka
Na kraju mandata svrgnutog predsjednika Francoisa Bozizea, koji je vladao od 2003. do 2013. i koji je došao na vlast uz pomoć muslimana nakon vojnih udara koje je izveo protiv predsjednika Ange-Félixa Patasséa, Bozize je počinio zločine protiv muslimana optuživši ih da su se pobunili protiv njegovog režima. U tom periodu likvidirao je veliki dio muslimanskih političkih i vojnih čelnika u zatvorima koje je napravio posebno za njih. Tokom ovih dešavanja muslimani i nemuslimani osnovali su pobunjenički pokret i složili su se da će djelovati ujedinjeno, pod jednom komandom, s ciljem mijenjanja režima Francoisa Bozizea. Taj pokret nazvali su Seleka, što na na lokalnom jeziku znači Sengo koalicija. Godinu nakon osnivanja, ovaj je pokret uspio da pobijedi režim i da ga svrgne sa vlasti 24. marta 2013. Pokret je na poziciju privremenog predsjednika postavio generala Mišela Džotodžija, muslimana sa istoka zemlje, koji je postao prvi musliman predsjednik te zemlje od nezavisnosti. Broj pripadnika vojske koji su se priljučili pokretu Seleka prije udara iznosio je oko 7.000, a većina njih bili su muslimani. Nakon udara, pokretu se priključilo još oko 18.000 boraca, pa je broj oružanih pripadnika pokreta dostigao broj od 25.000, shodno vladinim statistističkim podacima. Međutim, u tom vremenu neki pripadnici pokreta počinili su određena kaznena djela, poput ubistva i otimačine, i nove vlasti nisu mogle da kontroliraju tu grupu.
Većina ovih kaznenih djela počinjena je nad kršćanima koje je Seleka smatrala neprijateljima prije promjene režima. Stara kolonizatorska država Francuska podstakla je međunarodne organizacije za prava, a pogotovo Katoličku crkvu, protiv Seleke podnoseći izmišljene izvještaje koje su prikazali UN-u i Vatikanu. U tim izvještajima navodi se da da je pokret Seleka ekstremistički islamistički pokret i da uče na saudijskim i drugim arapskim i islamskim univerzitetima, te da im je cilj da nasilu preobrate na islam narod u središnjoj Africi, navodeći još neke lažne optužbe koje za cilj imaju da se iskorijeni muslimanska manjina koja je dobila vlast u zemlji gdje su kršćani većina.
U tom periodu novi predsjednik iz reda muslimana trudio se da vrati sigurnost u zemlji i da stavi pod kontrolu pripadnike pokreta koji su djelovali van kontrole režima i počinili neka kaznena djela, a pored toga, počeo je sa realizacijom projekta izgradnje puteva u glavnom gradu koji nisu obnavljani od stjecanja nezavisnosti i obnovom mostova na putevima u glavnom gradu koji su uništeni nakon svrgavanja predsjednike Bozize. Ali, na ovaj trud nisu se osvrtali Francuska i pristalice Bozize koji su krenuli da animiraju neke bivše pripadnike vojske starog režima od kojih je većina tokom zadnjeg udara pobjegla u sela i pokrajine u periferiji i neke susjedne zemlje. Tako je formiran pobunjenički pokret koji je finansirao svrgnuti Bozize i ovom pokretu priključili su se kršćani iz Karave.
Počela je zavjera protiv muslimana u zadnjim danima predsjednika Francoisa Bozize koji je osnovao pokret lične odbrane, u tom pokretu su bili mladi kršćani iz glavnog grada i podijelio im je vatreno oružje i satare. Nakon deset mjeseci vladavine pokreta Seleka, svrgnuti režim uspio je da mobilizira bivše pripadnike vojske i kršćanske milicije u većini pokrajina na zapadu zemlje, u gradu Bossangoa u kojem većinu čine kršćani iz plemena kojem pripada Bozize.
Broj ubijenih muslimana u sektaškom sukobu
Ovaj pokret nazvao se Anti-balaka (anti-satara) i ovaj naziv ukazuje na satare koje je bivši režim podijelio za ubijanje muslimana. Napad je počeo na izolirane muslimane na početku mjeseca novembra 2013. u selima koja pripadaju toj pokrajini. U tim napadima ubijen je veliki broj žena, djece i muškaraca. Statististički podaci organizacija za ljudska prava ukazuju na to da je broj ubijenih premašio broj od četrdeset. Nasilje je eskaliralo u zapadnim gradovima u kojima su kršćani većina, naprimjer u gradovima: Bozoum, Bao, Bossembele. Samo u gradu Bossembele bilo je oko stotinu ubijenih muslimanskih civila, shodno statističkim podacima Amnesty Internationala, dvadeset pet njih ubijeno je u mesdžidu za vrijeme sabah-namaza, a njihova su tijela zapaljena.
U prvoj sedmici decembra 2013. godine spomenute milicije pokrenule su napad na glavni grad Bangui s ciljem svrgavanja režima Seleke. Napad je realiziran sa dvije strane, sa sjevera i juga sa granice sa Demokratskom Republikom Kongo.
Prvog dana napada na glavni grad ubijeno je više od šezdeset muslimana, i civila i vojnika. Tog dana nasilje je potrajalo do večernjih sati, ali režimske snage uspjele su da istjeraju napadače van glavnog grada. Francuska i njeni saveznici poveli su žestoku medijsku kampanju protiv vladajućeg režima i predali su zahtjev Vijeću sigurnosti u kojem su tražili mandat za vojnu intervenciju u Centralnoj Afričkoj Republici s ciljem zaštite civila, shodno njihovoj tvrdnji. Sljedećeg dana Vijeće sigurnosti dalo je zeleno svjetlo Francuskoj za vojnu intervenciju u toj zemlji. Francuske snage brojale su 1.600 vojnika. Nakon ulaska u zemlju, shodno mandatu, od lokalnih vlasti zatraženo je da sve pripadnike Seleke koji su bili u vojsci ili policiji uvedu u vojne utvrde pod obezbjeđenjem od strane francuskih i afričkih snaga iz zemalja Centralne Afrike. Vlada se složila s tim da svi pripadnici Seleke budu uvedeni u vojne utvrde osim predsjedničke garde.
Francuske snage počele su patrolirati u glavnom gradu i nekim obližnjim gradovima u saradnji sa spomenutim afričkim snagama. Nakon što su kršćani vidjeli da su stigle francuske snage i da je Seleka nestala iz vidika, oni su izašli na ulice i počeli su da otimaju imetak muslimana iz njihovih kuća i radnji. I milicije koje su režimske snage otjerale vratile su se i počele su nemilosrdno da ubijaju muslimanske civile pred očima francuskih snaga, i te milicije su mučile djecu, žene i starce. Haos je zavladao glavnim gradom i drugim kršćanski većinskim mjestima. U toku jednog dana samo u glavnom gradu bilo je ubijeno ne manje od deset muslimana, a nekad i više. Sve ubijene Crveni križ dovozio je u jedan mesdžid u glavnom gradu Bangui, to je mesdžid Nurul-islam. Mediji su to sve posmatrali i snimali. Većina likvidiranih muslimana ubijena je satarama i noževima i njihova mrtva tijela su unakažena, a neki su spaljeni. Ovo stanje potrajalo je otprilike dva dva mjeseca. Broj ubijenih muslimana u glavnom gradu od strane kršćanskih milicija dostigao je više od 700 ubijenih muškaraca, žena i djece.
U gradu Boda, koji se nalazi 120 kilometra jugozapadno od glavnog grada, ubijeno je 75 muslimanskih civila u jednom danu, shodno izjavama očevidaca iz Crvenog križa i Amnesty Internationala.
U gradu Boali, koji se nalazi 95 kilometara zapadno od glavnog grada, ubijeno je oko 30 muslimana koji su uzgajali krave, shodno podacima lokalnih vlasti koje su potvrdile da su milicije izvršile ubistvo ovih ljudi i da je Crveni križ prevezao povrijeđene u glavni grad.
U gradu Bozoum kršćanske milicije ubile su više od 20 muslimana, shodno izjavama Crvenog križa. Broj ubijenih nedužnih muslimana dostigao je, shodno podacima Crvenog križa i Amnesty Internationala, otprilike 2.000 osoba otkako je počelo nasilje u kojem su kršćanske milicije više puta pokazale želju da iskorijene muslimane u Centralnoafričkoj Republici i da ih istjeraju nasilu. Nekad su tijela ubijenih muslimana zapaljena na ulici i vučena pred očima svijeta. U gradu Bozo čak se desilo i javno jedenje mesa ubijenog muslimana.
Broj muslimana izbjeglih u susjedne zemlje
Preko stotinu hiljada muslimana izbjeglo je u susjedne zemlje Čad, Kamerun i Sudan. Većina njih nalazi se u Čadu, tamo ih ima sedamdeset hiljada, u Kamerunu trideset pet hiljada, i do danas se nije zaustavilo ubijanje niti protjerivanje muslimana. Početkom februara 2014. Amnesty International izdao je izvještaj u kojem se navodi da su muslimani u Centralnoafričkoj Republici izloženi masovnom istrebljenju i protjerivanju iz zemlje, a međunarodne snage koje su prisutne u zemlji momentalno su ih ostavile bez zaštite.
Kršćanske milicije uništile su brojne mesdžide
Prije sektaških sukoba u glavnom gradu bilo je 49 mesdžida u kojim se klanjala džuma, ne ubrajajući mektebe u kojim se ne klanja džuma. Od tog broja ostalo je samo devet mesdžida u kojim se klanja džuma i oni su u opasnosti da budu uništeni. U drugim gradovima u kojim je došlo do protjerivanja muslimana, onda govorimo o više od sedam pokrajina i dvadeset velikih gradova i mnogo sela, svi mesdžidi u kojim se klanja džuma su uništeni, a neki su spaljeni. Broj tih uništenih mesdžida veći je od 80, ne ubrajajući mektebe gdje se ne klanja džuma. Pored toga, Mushafi su spaljeni i uprljani, ismijavali su se sa muslimanskim svetinjama javno.
Potrebe izbjeglica unutar i van zemlje
Kako su izbjeglice raznolike, tako su i njihove potrebe raznolike. Opće potrebe su:
● hrana, kao riža, šećer, so, tjestenina,
● odjeća, deke, madraci,
● lijekovi protiv malarije i antibiotici.
Posebne potrebe su:
Muslimanska omladina prestala je sa školovanjem usljed ovog nasilja koje ih je natjeralo da napuste svoje domove, škole i univerzitete. Potrebno je pratiti stanje izbjeglica u susjednim zemljama i poznavati koliko ih u svakoj zemlji ima kako bi se lakše registrovali i upisali u škole u tim zemljama, ako je moguće nekima od njih dati stipendije. Ovo je ono što sam mogao sakupiti iz raznih informacija, nešto sam lično vidio kad sam bio u toj zemlji prije izbjeglištva. Neke informacije su iz povjerljivih izvora, ili od neke organizacije ili od povjerljivih osoba.
Allah nam je zaštitnik, a divan je On zaštitnik i pomagač. Dovoljan nam je Allah i divan li je pomagač. I neka je salavat i selam na našeg vjerovjesnika Muhammeda, njegovu porodicu i ashabe.
(Izvor: rassd.com)