U jednoj savršenoj uravnoteženosti musliman vjeruje da sve što se dešava u svemiru i u njegovom životu dolazi od Allaha kao konačna odredba prije nego se to praktično i desi u ljudskoj stvarnosti: “Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi – to je Allahu, uistinu, lahko.” (El-Hadid, 22) Istovremeno, on vjeruje da mu je obaveza da radi, da poduzima uzroke i da su sve odredbe (sudbine) koje se dešavaju na Zemlji povezane s uzrocima koji se poduzimaju (ili ne poduzimaju), kao i s vrstom djela koje izvršava: “Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se metež i na kopnu i na moru...” (Er-Rum, 41); “A da su stanovnici sélā i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali...” (El-A‘raf, 96); “Kad hoćemo jedan grad uništiti, onima koji su u njemu na raskoš navikli prepustimo da se razvratu odaju i da tako zasluže kaznu, pa ga onda do temelja razrušimo.” (El-Isra, 16)
Odatle on osjeća prisustvo svoga bića, radi i poduzima uzroke, bez da bude zaveden sobom, svojim djelo ili uzrocima. Istovremeno, on vjeruje da je sve ono što mu se desi – odredba od Allaha i to ga ne odvraća od pozitivnosti, rada i poduzimanja uzroka.
Kada se u svijesti nekih ljudi ovo pokaže kao kontradiktornost, to u svijesti vjernika izaziva jednu lijepu i fascinirajuću uravnoteženost koja ga pomaže u izvršavanju uloge razboritog namjesništva na Zemlji i čini ga da radi na Zemlji dok je njegovo srce usmjereno prema Allahu na nebesima.
Allahova odredba i poduzimanje uzroka
On poduzimanje uzroka uzima kao ibadet Allahu i pvezuje s Allahovim tekućim zakonima. Istovremeno, on osjeća da je rezultat do kojeg je stigao odredba koju je Allah odredio, a nije dobitak njegovih uzroka koje je poduzeo, kao i to da uzroci, sami po sebi, ne vode neizbježno rezultatu, već rezultat donosi odredba od Allaha, a da Allah hoće, pa uzrok ne bi doveo do rezultata. Zato, ono što praktično izvršava jeste Allahova volja, a ne neizbježnost uzroka.
Ovo je ta temeljna razlika između muslimana i njegova dva suparnika među džahilima: jedan od njih izostavlja rad i ne osjeća vrijednost svog ljudskog egzistiranja, a drugi radi toliko da je obmanut uzrocima kao da su, u njegovoj svijesti, oni božanstva.
Istinski musliman ne zaostaje u vjerovanju u Allahovo određenje za bilo kojim vjernikom, i to isto u ovoj egzistenciji. No, on ne zanemaruje veličinu svoje uloge na Zemlji jer je Allahovo određenje htjelo da čovjeka učini namjesnikom na Zemlji, da mu potčini sve što je na nebesima i na Zemlji – sve to od Njega – da ga počasti, da ga privileguje nad ostalim stvorenjima i da ga učini zastorom Njegovog određenja na Zemlji.
S druge strane, kod njega ne manjka poduzimanja uzroka, kao ni dokučivanja zakona uzroka i posljedice u odnosu na onog među ljudima koji je najprivrženiji uzimanju za uzroke. Ali ti uzroci u njegovoj svijesti nisu konačni (i nepromjenjivi) i nisu kraj sve dok to ne potvrdi odredba od Allaha.
Muslimani vjeruju u odredbu i ne zanemaruju uzroke
Savremeni evropski džahil naivno gleda na islamsku logiku (razum) te govori da je to logika gajba (nevidljivog) koja ne vjeruje u zakon uzročnosti. Ovim svojim riječima on otkriva svoje nepoznavanje nečega, što njegov uski osjećaj (vidik) ne može spoznati. Jer, ispravna islamska logika (racionalnost) jeste, svakako, gajbovska, jer vjeruje u nevidljivo (gajb) i vjeruje u Allahovo određenje. Ali, istovremeno, ona je i racionalna, naučna i originalna. Dokaz za to jeste što je ona upućena na iskustveni program u naučnom istraživanju i koji je ona darovala Evropi. To je program koji se svim svojim sadržajem bazira na opasku, iskustvo i uzročno-posljedičnu vezu. Ali ona, dok se ophodi s Allahovim tekućim zakonima, ne zatvara svoje srce pred slobodnom Allahovom voljom koju apsolutno ništa ne može ograničiti.
Osobenost ove gajbovske naučne racionalnosti, istovremeno, jeste što se ona ne da iznenaditi onda kada naiđe na rezultat koji se ne može pojasniti vanjskim uzrocima jer, sigurno, zna da se to desilo odredbom od Allaha i neće je zadesiti ono što je zadesilo Hitlera onda kada je poduzeo sve uzroke koje je čovječanstvo moglo upotrijebiti. Pa kada mu je trud, uprkos svim tim uzrocima, propao, izvršio je samoubistvo jer nije mogao podnijeti rezultat koji je Allah odredio.
Ovo je jedno prekrasno vjerovanje koje je u životu prvih generacija ovog ummeta proizvelo sva ona dostignuća koja sliče mudžizama (nadnaravnim djelima). Šta ju je to zadesilo kroz stoljeća pa da upadne u slično onome u što su upali budizam, hinduizam i asketizam?
Kako je preinačena u ravnodušnost, ljenčarenje, odbacivanje odgovornosti i skretanje od promjene, što je sve, na kraju, dovelo do ove idejne, naučne i materijalne slabosti kao i ove civilizacijske zaostalosti? Zaostalosti koja je privukla snage zla iz svih smjerova pokušavajući da iz zemlje istrgne korijene islama i prijeti lošoj muslimanskoj stvarnosti da je skroz otuđi od samog islama uprkos tome što ta stvarnost zapravo i jeste islam!
Forma vjerovanja, kao što smo već rekli, nije se promijenila, ali njena je srž, sasvim sigurno, doživjela zastrašujuću promjenu, i nju je zadesilo ono što je zadesilo “la ilahe illallah” i ostale ibadete.
Ispražnjeni su od svog istinskog sadržaja te su postali samo forma bez kapitala.
Istovremeno, vjerovanje u Allahovo određenje preinačilo se u apologetske rasprave oko kojih su se dijelile sekte, a nije predstavljalo nikakav program islamskog odgoja!
Filozofske problematike upriježu razum u iznalaženju njihovih rješenja, a ummet se ne odgaja i niko ne obraća pažnju na ogromnu odgojnu vrijednost vjerovanja u Allahovo određenje u svom autentičnom islamskom obliku!
Isto kao i što je vjerovanje monoteizma (tevhida) preinačeno u intelektualna, ogoljela i hladna, apologetička istraživanja koja nisu mogla pokrenuti bilo kakva vjerska osjećanja, niti su mogla proizvesti bilo kakvo praktično djelovanje, a u srcu su sijala sumnje mnogo više nego što su učvršćivala vjerovanje! I tako su ih učenici uzimali kao da su ona “vjerovanje” i time bili izolovani od žive stvarnosti ljudi kao i od zahtjeva poziva (da‘ve) i zahtjeva odgoja te se kretali s “apologetikom”, ma gdje ona bila!
Savremeni muslimani i vjerovanje u Allahovo određenje
Nakon toga došla je etapa “savremenih muslimana” u kojoj se oni otuđuju od vjerovanja u Allahovo određenje kao što su se od njega, još ranije, otuđili njihovi evropski predvodnici. Ovi muslimani govore: “Želimo ostaviti gajbovsku logiku koja je bila razlogom naše zaostalosti, a prihvatit ćemo se napredne naučne logike!” U današnjem vremenu vjerovanju u Allahovo određenje nema opstanka osim tamo gdje postoje anarhija, neznanje, dekadenca i zaostalost, a tamo gdje postoje red, nauka, progres, naučno planiranje i elektronski pristupi, tu sudbini (određenju) nema mjesta i svaka stvar koja je proračunata ima hiljadu računica. Ovi zanemaruju značenje riječi Uzvišenog: “I kada bi zaboravili ono čime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili; a kad bi se onome što im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili.” (El-En‘am, 44)
Štaviše, oni zanemaruju i ono što je bliže osjetilnom viđenju od tog nevidljivog (gajba) koji samo što se nije realizirao. Zanemaruju razne bolesti koje iznenađuju te aritmetičare i arhitekte koji vjeruju da su svojim proračunima onemogućili bilo kakvu šansu Allahovom određenju da se realizira u svijetu stvarnosti! To su bolesti svake vrste: duhovne, psihološke, razumne, tjelesne, moralne, sociološke, idejne, političke, ekonomske... sve one nisu bile i tom proračunu.
Jesu li bolesti alergije bile u tom proračunu?
Jesu li bolesti gubljenja imuniteta (AIDS) bile u tom proračunu?
Je li sklonost zločinačkim djelima bila u tom proračunu?
Je li širenje perverzije i droga na Zapadu, u Evropi i Americi, bilo u tom proračunu?
Sve ovo i drugo, preteče su za neznano (gajb) koje samo što se, odredbom od Allaha, nije desilo. “... a kad bi se onome što im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili.
I zameo bi se trag narodu koji čini zlo, i neka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova!”
(El-En‘am, 44–45)Današnjim muslimanima potrebno je popravljanje poimanja vjerovanja u Allahovo određenje koje je, tokom mnogo stoljeća, oštećeno. Nije to pasivnost koja je obmanula kasnija stoljeća, niti je to obmanutost uzrocima koja, uz nadolazeći idejni kolonijalizam sa džahilijetskog Zapada, samo što nije preplavila današnji islamski svijet...
Muslimanima je potreban povratak te fascinirajuće uravnoteženosti koja oslikava to vjerovanje, u svom ispravnom obliku, u životu čovjeka. Potrebno je da odustanu od njegovog proučavanja u obliku apologetičkih raznih pravaca (mezheba) kojima pune glave studenata šerijata i islamskih studija kako bi, kao i svaki drugi dio ove vjere, postao dio islamskog odgoja čiji je cilj izvođenje “čestitig čovjeka” koji bi, na Zemlji, realizirao Božanski program kojim Allah izvršava Svoju odredbu. “On je poslao Poslanika Svoga s Uputom i vjerom istinitom da bi je uzdigao iznad svih vjera. A Allah je dovoljan svjedok!” (El-Feth, 28)
(Iz knjige Shvatanja koja se trebaju ispraviti, autora Muhammeda Kutba)