Kad se pozovu svjedoci na Sudnjem danu, najljepša pohvala koja će ti biti izrečena bit će pohvala o tome da je tvoj hod ovim svijetom bio obasut plemenitim djelima koja su koristila onima u stanju potrebe. Najviše će te radovati saznanje da si bio poput kišne kapi, koja, gdje god da padne, budi nadu, širi bereket, ulazi u srca ljudi i uljepšava svijet svojim rahmetom, baš poput proljetne kiše koja budi uspavanu i mrtvu prirodu, pa joj unosi boju i miris, te postaje mjesto nastanka novog života.
Ti treba da žudiš da postaneš milost koja je darovana, iščekivana pomoć za kojom vape ranjene duše, svjetlo koje rasvjetljuje tmine i cigla koja upotpunjuje veličanstvenu građevinu. Poput blagog povjetarca, unosiš blagost u živote ljudi i ostavljaš u njihovim srcima tragove čije ih dubine čine istinski sretnim, posebno ona srca koja su dugo bila slomljena. Zar ne vidiš koliko ljudi tragaju za srećom u životu, za duhovnim ispunjenjem i smislom života!? Koja god osoba tvrdi da ne treba sreću, da ne žudi za osjećajem zadovoljstva i smirenosti, takva osoba prvo sebe laže, a onda i sve druge, i vjerovatno nije dovoljno hrabra da prihvati činjenicu da se jedina istinska sreća krije u pokornosti Allahu.
Pa, zar nećeš poći tragom te blagoslovljene karavane, čiji svaki korak ostavlja miris darežljivosti gdje god se zatekne, ne tražeći za to ni nagradu ni zahvalu? Najviše ih je radovalo da vide srce koje je pronašlo spokoj, lice koje se razvedrilo nakon njihove pomoći, a sve to iz čiste iskrenosti prema Allahu, Gospodaru svjetova.
To je opis muslimana koji je shvatio svoju vjeru, vjeru koja je međuljudskim odnosima dala ogroman značaj unutar svojih propisa. Dovoljan dokaz za to je izuzetno kratka i sažeta uputa iz svjetla poslanstva: "Najbolji čovjek je onaj koji najviše koristi ljudima." (Taberani, a šejh Albani ga ocjenjuje kao hasen u djelu Silsiletus-sahiha, 906.)
Zamisli situaciju kada tvoje učinjeno dobro ljudima bude razlog tvog spasa, a tvoja brižnost prema slomljenima bude tvoj put ka sreći, na dunjaluku i na ahiretu. Kako je samo lijepo biti razlogom da te neko spomene po dobru, da u suzama sreće i olakšanja, podignutih ruku ka nebu, spomene tvoje ime Milostivom Gospodaru. Jasno je da ti nije cilj da te neko spominje, ali je Allahova milost pretekla tvoju iskrenu želju za tajnom tvoga dobročinstva, pa je nadahnuo ljude da upućuju dovu za dobro koje si im učinio.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u narednom hadisu slikovito opisuje stanje sreće, nade i uspjeha, koje će osoba imati na Sudnjem danu, ukoliko bude drugim ljudima olakšavala, pomagala i rješavala brige. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Bio je jedan trgovac koji je pozajmljivao ljudima novac kada bi bili u potrebi. Kada bi neko bio u teškoj situaciji i nije mogao vratiti dug, rekao bi svojim radnicima: 'Oprostite mu dug, možda će i Allah nama oprostiti.' I, Allah mu je oprostio." (Buhari, 2078; Muslim, 1562)
Uzvišeni Allah nije uvjetovao bliskost Sebi čestim učenjem Kur'ana niti mnoštvom dobrih djela, što je u osnovi svakako preporučeno, već iskrenim saosjećanjem i brigom prema Njegovim robovima, što potvrđuje u Svojoj Knjizi: "I hranu su davali -- mada su je i sami željeli -- siromahu i siročetu i sužnju. 'Mi vas samo zarad Allahova lica hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo! Mi se Gospodara našeg bojimo, na Dan kada će lica smrknuta i namrgođena biti.'" (El-Insan, 8--9)
Unijeti radost u nečije srce, zaliječiti ga, razvedriti, dati mu nadu, nije trenutna radnja, niti povremena inicijativa, to je naslijeđe poslanstva i stalna slika u životu posljednjeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Kada je ušao kao pobjednik u Meku, dok su pred njim stajali oni koji su ga godinama vrijeđali i na koncu iz nje protjerali, stao je i objavio opći oprost: "Idite, slobodni ste!"
Da li je to bilo iz slabosti ili oklijevanja? Ne, to je bio dar i lijek za grad koji je bio u tami, za srca koja su bila preplašena, za duše koje su očekivale osvetu. Odabrao je da izgradi, a ne da ruši! Odabrao je da razveseli, a ne da rastuži!
U hadisu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, stoji: "Najdraži ljudi Allahu su oni koji su najkorisniji ljudima. A Allahu najdraže djelo je -- radost koju uneseš u srce muslimana, ili da mu otkloniš neku nevolju..." (Taberani, a šejh Albani ga ocjenjuje kao hasen u djelu Silsiletus-sahiha, 906.)
Razmisli! Najdraži Allahu nisu isključivo oni koji puno ibadete, već oni koji su najkorisniji drugima! To su oni koji, kada negdje dođu, smiruju srca, duše odmore, uliju osjećaj sigurnosti. Kada govore, govore istinu, kada šute, njihova tišina donosi milost i sigurnost, kada udjeljuju, udjeljuju znanom i neznanom. Na učinjeno dobro i udijeljeni dinar ne prigovaraju, već zahvaljuju Allahu što ih je stavio u službu drugih ljudi. Draže im je da ih niko ne vidi i ne čuje -- draža im je iskrenost i skriveno djelo poznato isključivo Sveznajućem i Onom Koji obilno nagrađuje.
Živote islamskih velikana obilježila je činjenica da su ih ljudi pamtili po djelima, a ne po riječima, te da su se trudili da olakšaju drugima njihove potrebe, brige i ugase plamen tuge u njihovim srcima. Nisu bili spominjani po godinama koje su proživjeli, već po požrtvovanosti -- žrtvovanju vlastitog života, imetka i vremena za dobrobit drugih.
Omer b. Sabit kazuje: "Kada je umro Alija b. Husejn b. Alija b. Ebu Talib vidjeli su da su mu leđa crna, pa su se raspitivali zašto je to tako i saznali su da je Alija svake noći na leđima nosio vreće brašna i dijelio ih medinskim siromasima." (Sijeru a'lamin-nubela, 4/139)
Daleko od očiju drugih, daleko od svake riječi hvale, tajno su bili u službi potrebnih. Trudili su se i radili djela isključivo radi Plemenitog, a posebno su se trudili da njihova dobrota, samilost i briga o drugima ostanu upisane isključivo u knjigama meleka.
Poslušaj ovu priču od koje se koža ježi, koja izmamljuje suze u očima, i budi svijest o unošenju radosti u srca ljudi. Abdullah b. Amir kupio je od Halida b. Ukbe b. Ebu Muajta kuću za sedamdeset ili osamdeset hiljada dirhema. Kada se spustila noć, Abdullah je čuo plač Halidove porodice zbog kuće koju su prodali, a zatim je obavijestio Halida i njegovu porodicu da im je vratio kuću i da mogu zadržati imetak. (Šuabul-iman, 7/438)
Historija islama ispisana je darežljivošću čestitih vjernika, a njihovo zapisano dobročinstvo potreba je današnjeg svijeta. Kada ti se posljednji put srce slomilo što si nekog usrećio? Kada si zaplakao što si nekome pomogao? Kada si pao ničice da zahvališ Allahu što te odabrao da pomažeš drugima i rješavaš njihove brige?
Oni su zaista razumjeli vjeru, znali su da najveća polja ibadeta nisu samo u džamijama, već tamo gdje se riješi potreba udovice, pomiluje glava siročeta, nasmiješi se zabrinutome, nahrani gladni, ili otkloni tuga iz srca potištenog...
Jer, kada se srce slomi, iz bilo kojeg razloga, samo ga Allah može izliječiti. A, kada Allah želi da ga izliječi, pošalje mu dobrog roba koji kaže riječ, pogleda s ljubavlju, ili pruži ruku, i ta sekunda postane razlika između potpunog sloma i nade.
Zar ne želiš biti taj rob?
Ti koji sanjaš da ostaviš tragove na zemlji koji se neće izbrisati -- znaj da Allah ništa ne zaboravlja. Ljudi možda zaborave onog ko im je učinio dobro, ali Allah nikada ne zaboravlja suzu koju si obrisao, rame koja si zagrlio, tugu koju si otklonio, lice koje si nasmijao nakon duge potištenosti.
Zato neka tvoj trag bude u svakom kraju, neka ostane uspomena na toplinu u svakom srcu, neka svaka sekunda bude prilika za milost, i, ma gdje došao, nastoj da obraduješ nekoga i uneseš, bar privremeno, radost u njegovo srce.
To su ti blagoslovljeni koraci koji popravljaju svijet i ostaju zapisani u knjigama vječnosti.
I zahvalit ćeš sutra što si bio od onih preko kojih je Allah popravljao srca Svojih stvorenja, na Dan kad će ti se reći: "Jedite i pijte radosni, za ono što ste u danima minulim zaradili!" (El-Hakka, 24).