(kroz primjere iz Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, života)
Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, životopis nepresušni je izvor znanja i pouka za sve životne izazove s kojima se čovjek suočava i pokušava ih prebroditi. Problem anksioznosti (tjeskobe) i stresa svakako je jedan od tih izazova na koje nijedan čovjek nije imun.
Da li u Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, životopisu možemo naći rješenje kako se nositi s anksioznošću? Odgovor je svakako pozitivan, a našu temu osvijetlit ćemo s nekoliko aspekata kroz primjere iz Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, života.
Anksioznost kao neizbježno životno iskušenje
U islamu, anksiozniost se može smatrati jednim od iskušenja s kojima se čovek suočava u životu. Stanje anksioznosti u kojem se čovjek ponekad nađe nije pokazatelj slabosti karaktera ili nedostatka vjere, već je sastavni i neizbježni dio života. Štaviše, nijedan čovjek nije pošteđen anksioznosti i stresa.
Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Vjerovjesnici su ljudi koji imaju najveća i najteža iskušenja, a zatim oni ljudi koji su im najsličniji, i tako dalje." (Tirmizi, br. 2398, hasen-sahih) Dakle, ako si dobar i bogobojazan, onda ćeš živjeti životom koji će, neminovno, biti protkan stresom i tjeskom. Štaviše, vjerujemo da, što je čovjek Allahu draži i bliži, On će ga iskušavati više. Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Kada Allah zavoli jedan narod, iskuša ga." Dakle, ako te Allah voli, bit ćeš izložen iskušenjima i tegobama na ovom svijetu.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas uči da iskušenja, stres i anksioznost utječu na nas i naš život. Čovjek neminovno osjeća tjeskobu u prsima i stres. Pojedinci koji imaju pogrešno razumijevanje vjere smatraju da se čovjek, ako je iskren i jak vjernik, nikad ne može osjećati loše niti može biti tužan. Drugim riječima ako je osoba imanski jaka, onda ne može osjećati tjeskobu u prsima. Međutim, ovakve tvrdnje nisu tačne.
Neovisno o tome koliko je jak nečiji iman i koliko je određena osoba dobra kao vjernik, normalno je da, s vremena na vrijeme, osjeća tugu, stres i tjeskobu. Štaviše, najbolji čovjek, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponekad je bio anksiozan. Dokaz za to nalazimo u Kur'anu, gdje Uzvišeni Allah, opisujući stanje u kojem se nalazi Njegov Poslanik, kaže: "Mi dobro znamo da ti se u prsima steže zbog onoga što oni govore" (El-Hidžr, 97). Dakle, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, osjećao je tjeskobu u prsima. Može li neko reći da je on osjećao tjeskobu u prsima zbog slabosti imana!? Zasigurno ne.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u više je navrata bio tužan i čak je plakao. Ali, mi znamo da osjećaj tuge kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije povezan s jačinom njegovog imana, nego je jednostavno emocija koja je neizbježni dio njegovog, ali i našeg života.
Spasonosna veza
Iz Poslanikovog života učimo da se trenutačno, kada do nas dopre neka vijest koja izaziva tjeskobu ili stres, moramo okrenuti Allahu i to duhovno, emocionalno i verbalno. Dakle, potrebno je da trenutno uspostavimo vezu s Allahom. Ako kojim slučajem odgodimo uspostavljanje te veze, onda je to dokaz slabosti našeg imana. Drugim riječima, što je odgoda uspostave veze s Allahom veća, to je jasan pokazatelj da je iman kod čovjeka slabiji. S druge strane, što je uspostava veze s Allahom brža, to je iman snažniji.
Kao primjer za to možemo navesti Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, reakciju kada je umro njegov sin Ibrahim. Upravo tada, bez odgode, on uspostavlja vezu s Allahom i kaže: "Svi smo Allahovi, i svi ćemo se Njemu vratiti." On, sallallahu alejhi ve sellem, reaguje odmah i okreće se Allahu, kako bi u Njegovom okrilju našao smiraj.
Stoga kažemo da je okretanje i vraćanje Allahu prilikom osjećaja anksioznosti i stresa svojevrsna teološka terapija bez koje se vrlo teško možemo osloboditi tjeskobe i patnje.
S anksioznošću kroz život
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uči nas da nijedna anksioznost, tjeskoba, briga ili stres ne smiju da nas nadjačaju u tolikoj mjeri da nas onesposobe da normalno funkcionišemo. Vjernik se suočava s problemom, priteže svoj pojas i maršira naprijed, poduzimajući sve potrebne mjere kako bi se što prije oslobodio tjeskobe i brige koja ga je snašla. On ne čeka da se desi čudo, nego radi sve ono što može i što je do njega kako bi situaciju u kojoj se našao promijenio nabolje.
Vjernik ne dozvoljava nijednoj tragediji da ga nadjača niti dozvoljava tjeskobama i brigama da ga onesposobe. Pasivnost nije bila Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, praksa. Šta god da se desi i kakvo god iskušenje nas snađe, moramo ustati i krenuti dalje. Primjer u tome kako nastaviti dalje sa životom nakon što nas snađe teško iskušenje daje nam jedna od Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, supruga. Zejneb bint Ebu Selema kazuje: "Otišla sam kod Zejneb bint Džahš kada je umro njen brat. Ona je zatražila miris i malo se namirisala, a zatim rekla: 'Tako mi Allaha, ja nemam nikakve želje za mirisom, ali sam čula Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da s minbera govori: 'Ženi koja vjeruje u Allaha i budući svijet nije dopušteno da tuguje za bilo kime više od tri dana, izuzev za svojim mužem -- četiri mjeseca i deset dana.'" (Buhari, br. 5335)
Ovo je islam. Ne može se živjeti u prošlosti. Ne može se kazati: "Mene je ovo slomilo i ja ne mogu više" bez obzira na to koliko bolno iskušenje bilo, ne može se biti pasivan i onesposobljen. Vjernik nastavlja sa životom i onda kada mu je teško, nadajući se olakšanju od Allaha.
Spas u ibadetu
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uči nas da se anksioznost i stres najlakše prevazilaze i rješavaju uz pomoć ibadeta, to jest obožavanja Allaha. Sam čin robovanja Allahu na našu dušu i srce ima terapeutski učinak. To nam pomože da prevaziđemo i da se riješimo tjeskobe u prsima. Od svih ibadeta u ovom pogledu jedan je poseban, a to je dova. Dova pruža mir srcu i duši. Kada se osoba suoči s tjeskobom, upućivanje dova, poput kur'anske dove iz sure El-Bekara: "Gospodaru naš, ne stavljaj na nas breme koje ne možemo podnijeti", može donijeti olakšanje i osjećaj prisnosti s Allahom. Vjernik se, dakle, u stanju tjeskobe, direktno obraća Allahu i traži od Njega pomoć. On svoje srce otvara Allahu, a On je Plemeniti, Milostivi, i On pomaže. Posebno je bitna dova u zadnjoj trećini noći, a najbolje je da bude upućena u namazu!
Kada su u problemu i kada im nešto stvara tjeskobu u prsima, ljudi tada pitaju koja se dova uči za ovaj problem. Kao da postoji tajna knjiga izgubljenih dova koja će trenutno riješiti njihove muke. Takva knjiga dova ne postoji. Najbolja je ona dova koja dolazi iz srca. Otvori srce Allahu, podigni ruke i Njemu se pojadaj. On zna šta je u tvojim prsima i samo On ti može pomoći. Vjerodostojne predaje potvrđuju da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Bitke na Bedru cijelu noć proveo u dovi, pa mu je Allah dao veličanstvenu pobjedu. Dova je, dakle, moćno oružje! Požaliti se Allahu znak je imana. Žaliti se samo ljudima, zaboravljajući na Allaha, znak je slabosti imana, jer i traženje pomoći od ljudi dio je poduzimanja potrebnih mjera uz dovu Allahu.
Vjernik nikad ne zaboravlja da je dunjalučki život samo test, a testovi ponekad izazivaju nelagodu i tjeskobu u našim prsima. S tom tjeskobom valja nam se suočiti i prevazići je onako kako nas je tome podučio najbolji učitelj i odgajatelj ljudskih duša, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.