''Danas imam puno posla'', reče djed. ''Onu njivu, dolje, do puta, trebam očistiti od korova i sve trnje posjeći. Tamo ću, inšallah, zasaditi nova stabla voća. Želim da tamo, jednog dana, inšallah, bude veliki voćnjak.“ ''I ja ću s tobom, djede. Rado ću ti pomoći“, reče Abdullah.
Naporno su radili. Težak je život na selu. Uvijek ima posla: oko stoke, na njivi, livadi, u šumi. I tako radiš po suncu, kiši ili vjetru. A Abdullah je u tom poslu sa svojim djedom uživao i radovao se svakom novom raspustu koji će provesti na selu. Tek su pola posla odradili, a Abdullah je bio jako umoran. ''Ne razumijem zašto baš ovdje želiš saditi voćnjak, djede. Eno tamo si mogao u onoj livadi. Nju nisi morao čistiti od korova, a ni mi se ne bismo ovako umorili“, pomalo je ljutito govorio Abdullah. Djed se nasmija: ''Razumijem šta želiš reći, dijete moje. Hajdemo se malo odmoriti u hladu onog drveta.“ Nakon što sjedoše i popiše malo vode, djed nastavi: ''Imamo mi, hvala Allahu dragom, dovoljno za naše potrebe i iz onog malog voćnjaka kod kuće. Ne želim saditi nove voćke zato što nemam. A možda ti misliš da sam star i da neću ni dočekati da prođe toliko godina dok voćke izrastu i počnu davati plodove. U pravu si, Allah najbolje zna, ali možda ja to neću doživjeti. Ali, ipak, sadim nove voćke, pored puta. Tako će svaki prolaznik koji naiđe moći da se odmori u hladu drveta, a i da se osvježi lijepim, zrelim plodovima. Naš Poslanik, alejhis-selam, rekao je da će čovjeku biti pisana dobra djela sve do Sudnjeg dana za svaki plod koji sa te voćke pojede čovjek ili životinja. To je kao sadaka. Sjećam se i jedne hutbe, kad je imam govorio o važnosti unapređenja prirode i spomenuo je hadis u kojem je Poslanik, alejhis-selam, rekao: 'Ako nastupi Sudnji dan a neko od vas bude u ruci imao sadnicu i bude u stanju posaditi je prije nego što on nastupi, neka je posadi.“' Abdullah je pažljivo slušao šta mu djed govori. ''A u vezi toga znam još i jednu lijepu priču da ti ispričam'', nastavi djed. ''Šetao jednom halifa parkovima Bagdada kada je u jednom vrtu ugledao starca kako u ruci drži mladicu palme s namjerom da je posadi. Halifu je čudilo to što će se starac mučiti da sadi palmu kad je toliko star i vjerovatno neće dočekati plodove palme da jede. Starac se nije dao zbuniti već je halifi kazao da je i on za svoga života jeo plodove koje su zasadili njegovi preci pa i on isto čini za buduća pokoljenja. Halifi se dopao ovaj odgovor i nagradio je starca sa hiljadu dukata. Starac mu tada reče: „Vidiš, čestiti halifa, moja palma koju još nisam ni posadio plod mi dade.“ Halifa se nasmija i naredi da starcu zbog ove šale bude isplaćeno još hiljadu dukata. Starac se ponada da će još para dobiti pa nastavi: „Svaka palma rađa u godini dana tek jedanput, a ova moja, uzoriti halifa, evo rodi dva puta za jednu godinu.“ Halifa se nasmija i reče: „Požurimo odavde, ovaj starac, kako je krenuo, cijelu državnu blagajnu će nam isprazniti.“
Abdullah i njegov djed slatko su se smijali starčevoj domišljatosti, a onda se uputiše nazad na njivu, da nastave svoj posao i da tako, inšallah, obezbijede dobra djela koja će im biti pisana i nakon njihove smrti.
