Ljudi na različite načine percipiraju i opisuju Boga u kojeg vjeruju. Islamska doktrina poučava da Allahu pripadaju sva svojstva savršenstva, da je On daleko od svih atributa nepotpunosti, da je unikatan u Svojim svojstvima, a Njegova svojstva ne nalikuju svojstvima stvorenja. Ta svojstva nama su poznata iz Allahovih riječi i riječi Njegovog Poslanika, i u njih vjerujemo bez ikakve izmjene, bez njihovog cjelokupnog ili djelimičnog negiranja, bez pokušaja da potpuno shvatimo njihovu kakvoću, bit i suštinu i bez komparacije sa svojstvima stvorenja.
U nastavku slijedi osvrt na najbitnije postulate i pravila neophodna da bi se ostvarili principi monoteističkog vjerovanja u Allahova svojstva.
Allahova svojstva su savršena
Svevišnjem Allahu pripadaju svojstva savršenstva, kao što su život, znanje, moć, sluh, vid, milost, ponos, mudrost, uzvišenost, veličina i sl. Svevišnji kaže: "A Allah ima svojstva najuzvišenija; On je silan i mudar." (En-Nahl, 60) Uzvišeni Bog, Koji je doličan da se obožava, nužno je opisan svojstvima savršenstva. Uzvišeni Allah ukazuje na ništavnost obožavanja drugih mimo Njega, upravo zbog toga što su ti drugi manjkavi. Time je Ibrahim, alejhis-selam, dokazivao svome ocu apsurdnost obožavanja takvih božanstava kada je rekao: "O oče moj, zašto se klanjaš onome koji niti čuje niti vidi, niti ti može od ikakve koristi biti?" (Merjem, 42). Ibrahim, alejhis-selam, obraća se razumu svog oca i pita ga: Ima li smisla klanjati se i svoje nade polagati u onog ko ne čuje, ne vidi niti je u stanju bilo kakvu korist pribaviti?
S druge strane, Svevišnji Allah apsolutno je bez nedostatka i nemoguće je da Gospodar svjetova bude opisan bilo kojim svojstvom manjkavosti, kao što su smrt, neznanje, zaborav, nemoć i sl. Takva svojstva, brojnim ajetima, Svevišnji Allah eksplicitno je negirao:
"Ti se pouzdaj u Živog, koji ne može umrijeti." (El-Furkan, 58)
"Gospodaru mome ništa nije skriveno i On ništa ne zaboravlja." (Taha, 52)
"Allahu ne može ništa umaći ni na nebesima ni na Zemlji." (Fatir, 44)
Svojstva koja s jednog aspekta ukazuju na potpunost i savršenstvo, a s drugog na manjkavost i nedostatak, generalno se ne pripisuju Allahu niti se negiraju, nego se Allahu pripisuju s prvog aspekta, a negiraju s drugog. Tako je, naprimjer, svojstvo obmane pohvalno ako se ispoljava prema onima koji obmanjuju, jer u tom slučaju ukazuje na moć i superiornost, ali u drugim situacijama to je negativno svojstvo. Zbog toga, Svevišnji Allah ne pripisuje Sebi takvo svojstvo uopćeno, nego ga Sebi pripisuje isključivo nasuprot onih kod kojih se to svojstvo manifestira. Uzvišeni kaže: "A one koji Naše riječi poriču Mi ćemo malo-pomalo, a da oni neće ni znati, u propast voditi i davat ću im vremena, obmana Moja doista je trajna" (El-A'raf, 182--183); "Uistinu, munafici nastoje obmanuti Allaha, a On je taj koji obmanjuje njih" (En-Nisa, 142). Međutim, Svevišnji Allah ne kaže za Sebe da će prevariti one koji su Njega htjeli prevariti, jer varanje je apsolutno negativno svojstvo, nego je rekao: "A ako te htjednu prevariti -- pa oni su i prije Allaha varali, i zato ti je On omogućio da ih pobijediš" (El-Enfal, 71). Dakle, rekao je: "zato ti je On omogućio da ih pobijediš", a nije rekao: "pa ih je On prevario", jer prevariti znači iznevjeriti onog ko ti se povjeri, a to je ružno svojstvo u svakom slučaju.
Svojstva Uzvišenog Allaha brojnija su od Njegovih imena
To je zbog toga što se neka Allahova svojstva vezuju za Njegova djela, a Allahova djela su beskonačna, kao što Njegove riječi nemaju kraja. Svevišnji kaže: "Da su sva stabla na Zemlji pisaljke, a da se u more, kad presahne, ulije još sedam mora, ne bi se ispisale Allahove riječi; Allah je, uistinu, silan i mudar." (Lukman, 27) Isto tako, svako Allahovo ime ukazuje na neko Njegovo svojstvo, dok svako svojstvo ne mora nužno ukazivati na Njegovo ime, kao što smo već ranije pojasnili.
Allahova svojstva dijele se na potvrdna i odrična
Potvrdna su ona svojstva (sifatun subutijje) koja je Uzvišeni Allah Sebi pripisao, u časnom Kur'anu ili o kojima nas je obavijestio Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. To su svojstva potpunosti i savršenstva, daleko od svakog vida manjkavosti, kao što je život, znanje, moć, uzvišenost, plemenitost i sl. Dužnost je priznati i potvrditi da je Svevišnji Allah uistinu opisan tim svojstvima, na način kako to dolikuje Njegovoj veličini, jer na to ukazuje tekstualni i racionalni argument. Jedan od tekstualnih dokaza jeste govor Svevišnjeg Allaha: "O vjernici, vjerujte u Allaha, i Poslanika Njegova, i u Knjigu koju On Svome Poslaniku objavljuje, i u Knjigu koju je objavio prije. A onaj ko ne bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u onaj svijet -- daleko je zalutao" (En-Nisa, 136). Vjerovanje u Allaha implicira vjerovanje u Njegova svojstva. Vjerovanje u Knjigu koju On objavljuje Svome Poslaniku implicira vjerovanje u sve Allahove atribute koji su u njoj objavljeni. Naše vjerovanje da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov poslanik podrazumijeva vjerovanje u sve ono što je prenio od Onog Ko ga je poslao.
Što se tiče racionalnog argumenta, on se zasniva na činjenici da Svevišnji Allah kazujući o Svojim svojstvima govori o Sebi, a on je najznaniji o Sebi i On najljepše i najjasnije kazuje i govori. Stoga je dužnost ta svojstva Njemu potvrditi, bez kolebanja i sumnje, jer nedoumica oko neke vijesti pojavljuje se kada vijest dođe od nekog ko je podložan neznanju, laži ili nesposobnosti da kaže ono što želi, a sva tri nedostatka nemoguća su kada se radi o Allahu, tako da je dužnost prihvatiti vijest od Njega kao što je i objavljena. Isto to kažemo o Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, glede onog što prenese od svog Gospodara, jer on od svih ljudi najbolje poznaje svog Gospodara, najistinitije govori, najčišće je namjere i najbolji je govornik, tako da je dužnost prihvatiti ono što kaže baš kao što je i rekao.
Što se pak tiče odričnih svojstava (sifatun menfijje), to su svojstva koja je Svevišnji Allah negirao sam Sebi u Svojoj Knjizi ili preko Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a to su sve redom nedostaci i mahane, kakvih je Bog lišen i kakve mu ne priliče, kao što je smrt, san, neznanje, zaborav, nemoć, umor i sl.
Ovdje je dužnost negirati ovakva svojstva kada se radi o Svevišnjem Allahu, ali i potvrditi njima suprotna svojstva u najpotpunijoj formi. To je stoga što, kada Allah Sebi negira neko svojstvo, time se želi potvrditi prisustvo njemu suprotnog svojstva u najpotpunijoj formi, jer puko poricanje svojstva ne ukazuje na savršenost osim ako se time potvrđuje njemu suprotno pozitivno svojstvo. Tako, naprimjer, kada kažemo da Svevišnji Allah ne zaboravlja, negirajući Mu svojstvo zaborava, dužni smo Mu potvrditi prisustvo njemu suprotnog svojstva, tj. znanja, u najpotpunijem obliku i vjerovati da Svevišnji Allah zna sve i da ništa ne zaboravlja. Negacija je nepostojanje, a nepostojanje je odsustvo bilo čega, pa kako bi nepostojanje moglo biti potpunost! Isto tako, negacija ponekad bude rezultat nemogućnosti prihvatanja nečeg, tako da, sama po sebi, ne ukazuje na savršenost, kao kada bismo rekli: "Zid nikom ne čini nepravdu", to nije zbog toga što je zid pravedan, nego zbog toga što se činjenje nepravde zidu ne može pripisati. Isto tako, negacija može biti zbog nemoći da se nešto učini, a to ukazuje na slabost i manjkavost, a ne na savršenost i potpunost.
Negiranje negativnog svojstva i potvrda njemu suprotnog ilustrirana je u kur'anskom ajetu: "Gospodar tvoj nikome neće nepravdu učiniti" (El-Kehf, 49), jer se ovim ajetom negira nepravda i potvrđuje svojstvo pravednosti, s obzirom na to da je Svevišnji Allah silan i moćan da učini šta god želi, pa i nepravdu, ali Svevišnji Allah zabranio je Sebi nepravdu i opisao se apsolutnom pravdom.
Sva potvrdna svojstva ukazuju na savršenstvo i njima se veliča Svevišnji Allah
Što je veći broj tih svojstava i što se njihova značenja više razlikuju, više se ispoljava i otkriva savršenstvo onog koga opisuju, pa je zbog toga broj potvrdnih svojstva Svevišnjeg Allaha daleko veći od odričnih. Što se tiče odričnih svojstava, ona se spominju u sljedećim slučajevima:
Kada se kazuje o Allahovoj apsolutnoj savršenosti, kao što je u kur'anskim ajetima: "I niko Mu ravan nije!" (El-Ihlas, 4), "Niko nije kao On!" (Eš-Šura, 11).
Kada se poriču izmišljotine i laži o Allahu, kao što je u kur'anskim ajetima: "Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe što Milostivom pripisuju dijete. Nezamislivo je da Milostivi ima dijete" (Merjem, 90--92).
Kada se želi odbaciti pomisao o nepotpunosti u nekom svojstvu, kao što je u kur'anskom ajetu: "Mi smo stvorili nebesa i Zemlju i ono što je između njih -- za šest vremenskih razdoblja, i nije Nas ophrvao nikakav umor" (Kaf, 38).
Dvije vrste potvrdnih svojstava
Dvije su vrste potvrdnih svojstava: svojstva časnog Božijeg bića (sifatun zatijje) i svojstva koja se odnose na Njegova djela (sifatun fi'lijje). Mula Ali el-Kari kaže: "Svako svojstvo kojim je opisan Svevišnji Allah, a nije dozvoljeno da se opiše njemu suprotnim svojstvom, ubraja se u svojstva Njegovog bića (zatijje), kao što su moć, znanje, ponos i veličanstvo. A svako svojstvo kojim se opisuje Svevišnji Allah, a dozvoljeno je da se opiše i njemu suprotnim svojstvom, ubraja se u svojstva vezana za Njegova djela (fi'lijje), kao što su blagost, milost, ljutnja i srdžba." (Šerhu kitabil-fikhil-ekber, str. 42)
Svojstva Allahovog bića su ona svojstva kojima je On oduvijek, praiskonski i trajno opisan, kao što su znanje, moć, sluh, vid, ponos, uzvišenost, veličanstvo, itd., a u tu vrstu spadaju i izjavna svojstva, kao što je Allahovo lice.
Svojstva koja se odnose na djela Uzvišenog Allaha vezana su za Njegovu volju: ako On hoće, učinit će ih, a ako hoće, neće ih učiniti, kao što je uzdizanje iznad Prijestolja, spuštanje na dunjalučko nebo i sl.
Svojstva Allahovog bića ne vezuju se za Njegovu volju, tako da nije dozvoljeno, naprimjer, reći: "Allah sve zna ako On to hoće", jer znanje je nerazdvojno od Njegovog bića. Međutim, ako se radi o svojstvima koja se odnose na Njegova djela, tada je sasvim legitimno kazati da su ona produkt Njegovog htijenja, i da On čini šta hoće i kada hoće. Jedno od takvih svojstva je Allahov dolazak na Sudnjem danu kako bi sveo račun sa Svojim stvorenjima, o kojem se govori u kur'anskom ajetu: "I dođe Gospodar tvoj i meleki red do reda" (El-Fedžr, 22). To će se desiti kada Allah bude htio.
Neka svojstva mogu biti s jednog aspekta svojstva Njegovog bića, a s drugog se odnose na Njegova djela, kao što je govor. U osnovi, govor je svojstvo Allahovog bića, jer Svevišnji Allah praiskonski je opisan svojstvom govora, ali s aspekta konkretnog govora, to je svojstvo koje se odnosi na Njegovo djelo, jer se govor vezuje za Njegovu volju: On govori kada hoće, ono što On hoće. Uzvišeni Allah kaže: "Kada nešto hoće, On samo za to rekne: 'Budi!' -- i ono bude." (Jasin, 82)
Svako Allahovo svojstvo, koje se vezuje za Njegovu volju, prožeto je Njegovom mudrosti, nekad je ta mudrost nama dokučiva, a nekad ne, ali mi dobro znamo da Svevišnji Allah sve čini u skladu sa mudrošću.
Zabrana poistovjećivanja i traganja za kakvoćom i suštinom Allahovih svojstava
Potvrđujući Allahova svojstva nužno je kloniti se dvije stvari: poistovjećivanja Allahovih svojstava sa svojstvima stvorenja (tešbih -- antropomorfizam) i traganja za kakvoćom i suštinom (tekjif).
Poistovjećivanje podrazumijeva da se, potvrđujući neko svojstvo Allahu, vjeruje da je to svojstvo poput svojstva stvorenja. Takvo ubjeđenje je ništavno, a na to ukazuju tekstualni i racionalni argumenti. Neki od tekstualnih dokaza su sljedeći ajeti:
"Niko nije kao On!" (Eš-Šura, 11)
"Pa da li je onda Onaj Koji stvara kao onaj koji ne stvara?! Urazumite se!" (En-Nahl, 17)
"I niko Mu ravan nije!" (El-Ihlas, 4)
Ovim ajetima Svevišnji Allah eksplicitno negira mogućnost da neko Njegovo stvorenje bude poput Njega, a ta negacija je opća, odnosi se na Njegovo biće (zat) i sva Njegova svojstva.
Imam Kurtubi u komentaru ajeta: "Niko nije kao On!", ističe da ne postoji biće kao što je Allahovo biće (zat), niti ime kao Njegovo ime, niti djelo kao Njegovo djelo, niti svojstvo kao Njegovo svojstvo, postoji samo podudarnost u izrazu. Biće koje je oduvijek ne može se opisati svojstvom nastalog, kao što je nemoguće da se stvoreno biće opiše svojstvom vječnog, praiskonskog. (Vidjeti: Muhammed b. Ahmed el-Kurtubi, El-Džamiu li ahkamil-Kur'ani -- Tefsirul-Kurtubi, 16/9)
Razum također ukazuje na to da svojstva Stvoritelja ne nalikuju svojstvima stvorenja, jer stvorenja i Stvoritelj suštinski se razlikuju u biću, što nužno zahtijeva razliku u svojstvima, s obzirom na to da svako svojstvo nužno biva prikladno nositelju tog svojstva.
To je očigledno kada usporedimo svojstva dva različita stvorenja. Naprimjer, poznato je da mrav može ponijeti list nekoliko puta teži od sebe, što znači da mrav posjeduje određenu snagu, međutim svi znamo da se snaga mrava ne može mjeriti sa snagom slona, iako za svakog od njih kažemo da posjeduje određenu snagu. Oko mušice nije poput oka čovjeka, iako se i jedno i drugo naziva oko. Ako postoje ovakve razlike među samim stvorenjima, kolika je onda samo razlika između stvorenja i Stvoritelja? Podudarnost u nazivu nikako ne znači podudarnost u suštini. Tako, naprimjer, Uzvišeni Allah za Sebe kaže da On čuje i da vidi: "A Allah doista sve čuje i vidi" (En-Nisa, 58), a isto to kaže i za čovjeka: "Mi čovjeka od smjese sjemena stvaramo da bismo ga na kušnju stavili i činimo da on čuje i vidi" (El-Insan, 2), međutim sluh i vid Svevišnjeg Allaha savršeni su i potpuni, kako to dolikuje Njegovoj veličini, dok su sluh i vid čovjeka ograničeni i manjkavi. Između to dvoje nema nikakve suštinske sličnosti niti podudarnosti iako su upotrijebljeni identični izrazi i isti nazivi, jer osobina nužno prati nosioca te osobine.
Neke skupine negiraju Allahove atribute iz bojazni da ne zapadnu u antropomorfizam -- poistovjećivanje Allaha sa stvorenjima. Međutim, ako stvar razjasnimo već na početku i shvatimo da osobina prati opisano, kada Allahu pripišemo osobine kojima je On Sebe opisao, poput sluha i vida, time Ga nećemo poistovjetiti sa stvorenjima. Kada kažemo da Allah čuje i kada kažemo da čovjek čuje, time nismo poistovjetili Allahov sluh sa čovjekovim, jer je čovjekov prikladan njemu, a Allah čuje onako kako to dolikuje Njegovoj savršenosti.
Druga stvar, koje se potvrđujući Allahova svojstva treba kloniti, jeste pokušaj određivanja kakvoće i suštine Allahovih svojstava. Svevišnji Allah kaže: "A oni znanjem ne mogu Njega obuhvatiti." (Taha, 110) Odrediti kakvoću Allahovih svojstava značilo bi govoriti o Allahu bez znanja, jer nas Svevišnji Allah o tome nije obavijestio.
Zatim, kakvoća svojstava bilo čega može se znati samo ako poznajemo kakvoću same te stvari, njenu bit i suštinu, ili ako poznajemo kakvoću druge njoj identične stvari, ili ako nas neko o tome istinito obavijesti. Kada se radi o kakvoći svojstava Svevišnjeg Allaha, nama nije poznata suština Božijeg bića (zat), niti postoji Njemu slično biće, niti nas je Allah o tome obavijestio, tako da ne postoji metoda kojom bi se suštinska kakvoća Allahovih svojstava mogla dokučiti, stoga je definiranje kakvoće i biti Allahovih svojstava zabranjeno.
Ako neko upita: "Kako Allah govori?", može mu se odgovoriti pitanjem: "A kako On izgleda?" Kao što ne možemo dokučiti suštinu Allahovog bića, isto tako ne možemo dokučiti suštinu kakvoće Allahovih svojstava. Kada je imam Malik, Allah mu se smilovao, upitan o Allahovom uzvisivanju iznad Prijestolja, spomenutom u ajetu: "Svemilosni se nad Prijestoljem uzvisio" (Taha, 5): "Kako se uzvisio?", oborio je glavu dok mu je čelo oblivao znoj, da bi potom podigao glavu i rekao: "Uzvisivanje nije nepoznato, kakvoća je neshvatljiva, vjerovati u to je stroga obaveza, a raspitivanje o kakvoći uzvisivanja je bidat -- novotarija." (Imam Malik b. Enes, El-Muvetta, Muessetu Zaid b. Sultan Al Nehjan lil-aamalil-hajrijjeti vel-insanijje, 1/252) Imam Ebu Hanifa, rahimehullah, rekao je: "Potvrđujemo da se Svevišnji Allah iznad Prijestolja uzdigao, iako nije u potrebi za njim." (Ebu Hanifa, Vesijetul-imam Ebi Hanife en-Nu'man, valorizacija: Muhammed b. Abdul-Hajj Avejne, str. 38--39)
S obzirom na to da kakvoća racionalno nije shvatljiva, a tekst objave nije je definirao, zatvoreni su svi putevi i izgubljena su oba argumenta, i racionalni i šerijatski, kojim bi se ona mogla definirati, stoga je zabranjeno zalaziti u razmišljanje i govor o kakvoći i suštini Božijih svojstava.
Svojstva Uzvišenog Allaha uzimaju se isključivo iz Kur'ana i vjerodostojnog sunneta
Allahova svojstva, kao i Njegova imena su tevkifi prirode, tj. uzimaju se isključivo iz Kur'ana i sunneta. To znači da Svevišnjem Allahu pripisujemo i potvrđujemo samo ona svojstva na koja ukazuje časni Kur'an i riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer svojstva Allaha kao i Njegova imena znaju se isključivo putem objave, a ne racionalno. Uzvišeni kaže: "Reci: 'Znate li bolje vi ili Allah?'" (El-Bekara, 140)
U tom smislu imam Ebu Hanifa, rahimehullah, kaže: "Svevišnjeg Allaha istinski spoznajemo na način kako je sam Sebe opisao u Svojoj Knjizi, sa svim Svojim svojstvima." (Vidjeti: Mula Ali el-Kari, Šerhul-Fikhil-ekber, str. 151)
Tekstovi Kur'ana i sunneta na Allahova svojstva ukazuju na tri načina:
• da se eksplicitno i jasno spomene neko Allahovo svojstvo, kao što je snaga, moć, ponos, milost, lice i sl.;
• da Allahovo svojstvo bude sadržano u nekom Allahovom imenu, kao što Allahovo ime El-Gafur (Onaj Koji mnogo prašta) ukazuje na svojstvo praštanja;
• da se jasno ukaže na djelo ili opis koji ukazuje na svojstvo, kao što je uzvisivanje iznad Prijestolja, spomenuto u ajetu: "Svemilosni se nad Prijestoljem uzvisio" (Taha, 5).
Obaveza u pogledu tekstova o Allahovim atributima
Sve šerijatske tekstove u kojima se spominju Allahova svojstva obaveza je prihvatiti i shvatiti na način kako to dolikuje Svevišnjem Allahu, a prema njihovom osnovnom značenju u arapskom jeziku, shodno kontekstu, bez ikakvog iskrivljivanja. Imam Ebu Hanifa, rahimehullah, kaže: "Allahu se pripisuje ruka, lice i biće (nefs), kao što je to Svevišnji Allah u Kur'anu spomenuo. Allahov govor u Kur'anu u kojem spominje lice, ruku i biće, to su Njegova svojstva bez (razmatranja) kakvoće. Ne kaže se da je Njegova ruka Njegova moć, ili Njegova blagodat, jer se time anulira Njegovo svojstvo." (Mula Ali el-Kari, Šerhu kitabil-fikhil-ekber, str. 66--67)
Opisujući časni Kur'an, Svevišnji Allah kaže: "Donosi ga povjerljivi Džibril, na srce tvoje, da opominješ, na jasnom arapskom jeziku." (Eš-Šuara, 193--195) Dakle, Kur'an je objavljen na jasnom arapskom jeziku, što znači da je dužnost razumijevati ga shodno značenjima arapskog jezika. Svevišnji Allah oštro je ukorio one koji su pokušavali iskriviti značenja Božije objave: "Zar se vi nadate da će vam se jevreji odazvati i vama za ljubav vjernici postati, a neki među njima su Allahove riječi slušali pa su ih, pošto su ih shvatili, svjesno izvrnuli" (El-Bekara, 75). Svevišnji Allah, čiji je Kur'an govor, najbolje zna Svoju namjeru, a obratio nam se jasnim arapskim jezikom, stoga je dužnost prihvatiti ga u njegovom doslovnom, osnovnom značenju.
Osnovno značenje teksta jeste ono koje prvo dođe na um razumijevajući tekst u kontekstu u kojem je izrečen, shodno izvornom jezičkom značenju. Alegorijsko tumačenje svojstava iznimno može biti prihvaćeno samo u slučaju da jasni i očiti šerijatski argumenti ukazuju na njegovu legitimnost. Tako, naprimjer, iz Allahovog govora: "On je s vama gdje god bili..." (El-Hadid, 4), na prvi pogled bi se moglo razumjeti da je Svevišnji Allah Svojim bićem sa Svojim stvorenjima, međutim jasni i očigledni argumenti ukazuju da to nikako nije slučaj. Jedan od tih argumenata jeste ajet u kojem Svevišnji Allah potvrđuje da je Svojim bićem iznad Prijestolja: "Svemilosni se nad Prijestoljem uzvisio" (Taha, 5). Isto tako, u nastavku citiranog ajeta nakon što je Svevišnji Allah rekao da je sa Svojim stvorenjima gdje god oni bili, kazao je: "i sve što radite Allah vidi" (El-Hadid, 4), što ukazuje na to da je Uzvišeni Allah uz Svoja stvorenja Svojim svojstvima, da zna za njih, da ih nadzire i vidi, a ne ukazuje na to da je uz njih Svojim bićem.
Osnovna značenja tekstova o Allahovim svojstvima nama su poznata s jednog aspekta, a nepoznata s drugog
Tekstovi o Allahovim svojstvima nama su poznatog značenja, ali njihova suštinska kakvoća nije nam poznata. Uzvišeni Allah kaže: "Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili" (Sad, 29); "Mi je objavljujemo kao Kur'an, na arapskom jeziku, da biste razumjeli" (Ez-Zuhruf, 3). Razmišljanje može biti samo o onom što se može razumjeti kako bi čovjek uzeo pouku iz onog što je shvatio. To što je Kur'an na arapskom jeziku, da bi ga shvatio onaj ko razumije arapski jezik, ukazuje na to da je njegovo značenje poznato, u protivnom ne bi bilo razlike između toga da bude na arapskom ili na nekom drugom jeziku.
Bilo bi apsurdno da Svevišnji Allah objavi knjigu ili da Njegov Poslanik govori riječi koje imaju za cilj da upute čovječanstvo, a istovremeno govoreći o najbitnijoj stvari, dođe sa riječima nepoznatog značenja, poput haotično poredanih slova abecede iz kojih se ništa ne razumije. To je besmislica kakva ne priliči razumnom čovjeku, pa kako da se takvo nešto pomisli o Svevišnjem Gospodaru, Koji o Svojoj Knjizi kaže: "Ovo je Knjiga čiji su ajeti usavršeni, a potom razjašnjeni, od Mudrog i Onog Koji sve u potpunosti zna" (Hud, 1).
To su dokazi da su značenja tekstova o Allahovim svojstvima nama poznata, a već smo ranije spomenuli dokaze da je suštinska kakvoća tih tekstova nama nepoznata. Tako, naprimjer, kada Allah za Sebe kaže da će na Sudnjem danu doći da svede račun sa Svojim robovima, mi znamo šta znači dolazak, ali ne shvatamo suštinsku kakvoću Allahovog dolaska.
Rezime
Rezimirajući prethodno, možemo istaći da princip monoteističkog vjerovanja u Allahova svojstva podrazumijeva čvrsto ubjeđenje da Allahu pripadaju sva svojstva savršenstva, da je On daleko od svih atributa nepotpunosti i da se On Svojim svojstvima odlikuje nad svim stvorenjima. Ta svojstva nama su poznata samo iz Allahovih riječi i riječi Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. U njih vjerujemo bez ikakve izmjene, bez njihovog cjelokupnog ili djelimičnog negiranja, bez pokušaja da potpuno shvatimo njihovu suštinu i bez komparacije sa svojstvima stvorenja.
Iz toga se vidi da ovu vrstu tevhida narušava nekoliko stvari u koje musliman ne smije zapasti:
• Tešbih -- upoređivanje svojstava Allaha sa svojstvima stvorenja (antropomorfizam), kao što kršćani uspoređuju Isaa, alejhis-selam, (Isusa) sa Allahom, a mušrici svoja božanstva, ili pojedine sekte, sluh Allaha sa sluhom stvorenja, ruku sa rukama i sl.
• Et-tahrif -- iskrivljivanje značenja Allahovih svojstava alegoričnim tumačenjem ili bilo kakvom izmjenom u njihovom značenju, kao što, naprimjer, mutezilije negiraju Bogu svojstvo govora iskrivljujući značenje ajeta koji o tome govore.
• Et-tatil -- shvatanje o lišenosti Allaha svih atributa, tj. nijekanje Allahovih svojstava i poricanje njihove povezanosti s Allahovim bićem.
• Et-tekjiif -- određivanje kakvoće svojstava i definiranje njihove suštine.
Dakle, svojstva i imena spomenuta u Kur'anu i sunnetu prihvataju se u svom osnovnom jezičkom značenju, bez poređenja, iskrivljenja, nijekanja i razmatranja o njihovoj kakvoći. Takav je bio pravac prvaka ovog ummeta. Kada bi bili upitani o Allahu, citirali bi dokaz i ne bi dalje to razmatrali, niti bi to poricali.
Vjerovanjem u Allahova imena i svojstva iskreni rob postaje svjestan Allahove veličine, snage, moći, veličanstvenosti, a to ga navodi da se Allahu u potpunosti pokori, da Mu se skrušeno i iskreno dovom obraća, da od Njega strahuje, da se nada Njegovoj milosti, da žudi za susretom s Njim i da pravim putem ustrajno kroči. (Vidjeti: Mula Ali el-Kari, Šerhu kitabil-fikhil-ekber, 30--71; Ibn Ebul-Izz, Komentar Tahavijeve poslanice, str. 63--108, 148--170; Usejmin, El-Kavaidul-musla fi sifatillahi teala ve esmaihil-husna, str. 28--64; Muhammed Nuajm Jasin, El-Iman, 28--33, Muhammed Jusri, Sažeti prikaz islamskog vjerovanja, 69--94)