Učenjaci su u komentarima ovog hadisa detaljno objasnili njegovo značenje i pouke. Mi se, pak, ovdje bavimo jednim specifičnim segmentom i poukama dijela sadržaja ovog hadisa, a koji se tiče psihologije uspjeha i suptilnih poruka ovog hadisa na tu temu.
Uspjeh je nagrada koju daruješ sebi
Uspješni ljudi vole sebe. Onaj ko ne voli sebe, ne može voljeti ni druge.
Poznati psiholog Erich Fromm u svom kapitalnom djelu *Umijeće ljubavi * (Fromm, The Art of Loving, 1956, str. 54–55) postavlja revolucionarnu tezu: “Ako pojedinac može voljeti samo druge, on uopće ne može voljeti.”
Fromm objašnjava da su ljubav prema samome sebi i ljubav prema drugima neraskidivo povezane. Ako je čovjek sposoban za produktivnu ljubav, on voli i samoga sebe; ako voli samo druge, njegova ljubav uopće nije unutrašnje bogatstvo, već pokušaj bjekstva od vlastite praznine.
Iz ove zdrave unutrašnje baze prirodno izvire i stvarni životni uspjeh. Kako primjećuju Malhi i Reasoner, ljudi koji istinski vole sebe ne traže potvrdu u vanjskim priznanjima; za njih je uspjeh prirodna nagrada koju čovjek daruje samome sebi jer teži vlastitom razvoju i sreći. (Ranjit Malhi i Robert W. Reasoner, Enhancing Self-Esteem, 2000, str. 12–15)
Vjernik između ljubav prema sebi i ljubavi prema Poslaniku
Razmisli o tome kako je Omer, radijallahu anhu, osjetio ljubav prema Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, dok ga je Vjerovjesnik držao za ruku pokazujući mu iskrenu ljubav. Omer je tada želio izraziti tu ljubav koju osjeća prema Vjerovjesniku, pa je rekao: “Allahov Poslaniče, zaista si mi ti draži od svega, osim od mene samog.” Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije osporio Omeru ljubav prema samom sebi, već ga je usmjerio ka uspostavljanju prioriteta u ljubavi, ukazujući mu na to kako je ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, posebna ljubav. Ona je pitanje imana te stoga nadilazi ljubav prema svakom drugom stvorenju, pa i ljubav prema samome sebi. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je taj koji nas je spasio od zablude i uputio nas, Allahovom milošću, na Pravi put. Najpreče je da Vjerovjesnika volimo više od samih sebe, jer je on, Allahovim dopuštenjem, uzrok sreće naših duša i na ovom i na budućem svijetu.
Međutim, vrlo je važno primijetiti da se ovo ne suprotstavlja ljubavi prema sebi koja vodi ka samopoštovanju i podstiče čovjeka na uspjeh.
Voljeti sebe izvor je samopoštovanja
Pod samopoštovanjem podrazumijeva se način na koji čovjek doživljava i vrednuje samoga sebe, njegov opći sud o sebi, te u kojoj mjeri voli sebe. Neki autori definiraju ga kao obilježje koje ukazuje na stepen čovjekove ljubavi ili netrpeljivosti prema samom sebi.
Samopoštovanje ima dubok utjecaj na sve aspekte našeg života. Ono utječe na nivo našeg rada i učinka, na način na koji komuniciramo s ljudima, kao i na našu sposobnost utjecaja na druge. Također utječe i na nivo našeg mentalnog zdravlja, jer je, kako tvrdi Nathaniel Branden, naš vlastiti sud o sebi važniji od suda koji drugi imaju o nama (Ranjit Malhi i Robert W. Reasoner , Enhancing Self-esteem Reengineering Yourself for Success in the New Millennium, 2000., str. 2–7) .
Zamka tuđih očekivanja i istinsko dostojanstvo
Ovo ne znači samodopadnost i oholost, niti znači neprihvatanje kritike i neprihvatanje sopstvenih slabosti. Cilj je čovjekov pogled na samoga sebe i njegovo prihvatanje onakvim kakvim ga je Uzvišeni Allah stvorio, pa da prihvati to stvorenje i da se ne stidi njega, jer je on čovjek kojeg je njegov Stvoritelj počastio: “Mi smo sinove Ademove uzvisili i dali im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im veliku prednost nad mnogima koje smo stvorili” (El-Isra, 70).
Ova ravnoteža između ljubavi prema sebi i svjesnosti vlastitih mahana ogleda se u riječima velikog islamskog učenjaka Hasana el-Basrija, koji je opisao vjernika riječima: “Vjernik je stalno sam svoj vodič i sudija; on sebe stalno preispituje radi Allaha.” (Ibnul-Dževzi, Menakibul-Hasan el-Basri, str. 42)
Ovo je princip konstruktivne samokritike. Čovjek koji istinski voli i poštuje sebe neće bježati od preispitivanja vlastitih postupaka; naprotiv, on se stalno koriguje i unapređuje upravo zato da ne bi dopustio sebi stagnaciju, moralni ili profesionalni pad. To je vrhunski izraz odgovornosti prema daru života koji nam je dat.
Osoba koja subjektivne sudove ljudi postavlja kao mjerilo svog pogleda na samog sebe, opterećena je time kako ga drugi gledaju i šta su o njemu rekli, tražeći njihovo zadovoljstvo; takva osoba pokreće se prema usmjerenjima drugih, a ne prema sopstvenim ciljevima i ambicijama, pa nastoji postići uspjeh kako bi zadovoljila druge.
U psihologiji Juliana Rottera, ovakvo ponašanje reflektira dominantan vanjski lokus kontrole, gdje pojedinac uzroke svojih stanja i uspjeha vidi isključivo u vanjskim faktorima i odobravanju okoline.
Kako u svojoj sintezi teorija samopoštovanja primjećuju Malhi i Reasoner (2000, str. 12–15), osobe koje nemaju izgrađeno unutrašnje samovrednovanje pate od hronične potrebe za vanjskim odobravanjem i postaju emocionalni taoci tuđih mišljenja. Njihov uspjeh je prividan jer ne izvire iz njihove unutrašnje motivacije, već iz straha od odbacivanja.
Osoba koja cijeni sebe i ima izgrađeno samopoštovanje, gradi svoj uspjeh jer voli sebe i brine o svom vlastitom zadovoljstvu u onome što radi i što želi postići.
Ukratko, osoba koja cijeni sebe ima razumno samopoštovanje bez neznalačke nadmenosti. (Dr. Gael Lindenfield, * Self Esteem: Simple Steps to Build Your Confidence, * 2000, str. 36)
Odgovornost i svjesnost stubovi su samopoštovanja
Da bismo dublje razumjeli kako se ova dinamika manifestuje u svakodnevnom životu, moramo se okrenuti postavkama dr. Nathaniela Brandena, pionira u istraživanju samopoštovanja. Branden naglašava da zdravo samopoštovanje ne potječe od ispraznih pohvala, već iznutra, kroz prakticiranje “svjesnog življenja” i “samoprihvatanja”. Čovjek koji voli sebe ne bježi od svojih grešaka. Naprotiv, on preuzima potpunu odgovornost za svoje postupke, svoje ciljeve i svoj životni izbor. (Dr. Nathaniel Branden, *The Six Pillars of Self-Esteem, * 1994, str. 97–104)
Kada je Omer, radijallahu anhu, u trenutku potpune iskrenosti priznao svoje trenutno stanje osjećaja, on je pokazao vrhunsku psihološku autentičnost. Nije glumio emociju koju u tom trenu nije osjećao, niti je laskao. Tek kada mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, predočio širu sliku istinske koristi i spasa, Omerov intelekt i srce trenutno su se uskladili. To je primjer kako visoka samosvijest vodi ka brzoj korekciji i pravilnom rangiranju prioriteta.
Razlika između ljubavi prema sebi i egoizma
Često se miješaju pojmovi zdrave ljubavi prema sebi i narcizma i egoizma. Međutim, postoji jasna razlika između ova dva stanja. Egocentrik ili narcis zapravo pati od dubokog nedostatka istinske ljubavi prema sebi. Njegova nadmenost je samo odbrambeni štit, krhka maska koja očajnički traži vanjsku potvrdu i aplauz.
Nasuprot tome, osoba sa stabilnim samopoštovanjem ne osjeća potrebu da bude bolja od drugih ili da zadovolji kriterije drugih da bi se smatrala vrijednom. Ona se takmiči isključivo sa sobom od jučer.
Kako navodi dr. Stephen Covey, istinski uspjeh dolazi iz “privatne pobjede” – ovladavanja vlastitim karakterom, nagonima i vrijednostima (Covey, The 7 Habits of Highly Effective People, 2004, str. 42). Tek kada čovjek postigne mir sa samim sobom i izgradi zdravu unutrašnju bazu, on postaje sposoban za “javnu pobjedu”, odnosno za empatiju, saradnju i zdravu ljubav prema drugima (Covey, 2004, str. 50).
Psihološki imunitet i suočavanje s neuspjehom
Uspješni ljudi vole sebe i onda kada dožive neuspjeh. U psihologiji se to naziva “psihološki imunitet”.
Kada osoba koja nema izgrađeno samopoštovanje doživi poslovni ili lični krah, ona taj neuspjeh poistovjećuje sa svojom ličnošću: “ Nisam uspio, dakle ja sam promašaj”.
Međutim, osoba koja posjeduje razumno samopoštovanje razdvaja svoj identitet od trenutnog rezultata. Ona kaže: “Napravio sam grešku, ali ja nisam greška”.
Ljubav prema sebi ovdje djeluje kao amortizer koji štiti mentalno zdravlje od hroničnog stresa, depresije i anksioznosti. Ona daje snagu čovjeku da ustane, očisti prašinu sa sebe i pokuša ponovo, jer vjeruje da vrijedi truda i da zaslužuje uspjeh.
Tezkijetun-nefs iz perspektive voljenja sebe
Ova psihološka perspektiva voljenja sebe savršeno se prožima s islamskim konceptom tezkijetun-nefsa – odgoja i čišćenja duše. Islam nas ne uči da uništimo ili mrzimo svoju dušu, nego da je oplemenjujemo, usmjeravamo i nastojimo uzdići na viši duhovni nivo.
Vjerovjesnikovo, sallallahu alejhi ve sellem, usmjeravanje Omera, radijallahu anhu, bilo je upravo to: podizanje njegove ljubavi prema sebi na viši, vječni nivo.
Voljeti sebe znači željeti sebi vječni spas i zaštititi se od onoga što šteti i na dunjaluku i na ahiretu.
Najveći čin ljubavi prema samom sebi je usklađivanje vlastitog života s uputom Onoga Koji nas je stvorio, jer je to jedina garancija istinske sreće i očuvanja ljudskog dostojanstva.
Zato, voli samoga sebe. Neka ta ljubav bude tvoj unutrašnji pokretač, tvoj štit od tuđih manipulacija i tvoja motivacija da ostaviš trag na ovom svijetu i konačni uspjeh na budućem. Samo ruka koja je stabilna i sigurna u sebe može se pružiti drugome i povući ga naprijed.
