Broj 133

Svevišnji Allah počastio je Svog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, brojnim čudima, kojima su svjedočili njegovi savremenici, kao što je uslišenje dove, iscjeljenje bolesnih, povećanje hrane i sl. Ovom prilikom osvrnut ćemo se na čudo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje je još uvijek vidljivo pred nama – časni Kur’an.

Čovjeka ne otkriva samo ono što radi i posjeduje, nego i ono za čim čezne. Ponekad mu mogućnosti ne dopuštaju da ostvari ono što želi, ali sama želja pokazuje pravac njegova srca. Zato je pitanje: “Šta želiš?” mnogo dublje nego što se na prvi pogled čini. Odgovor može otkriti da li čovjek najviše želi imetak, ugled, znanje, porodicu, oprost, Džennet ili još jednu priliku da učini dobro. Želja može čovjeka pokrenuti i dati mu snagu, ali ga može i zarobiti. Može biti početak velikog djela, ali i izvor stalnog nezadovoljstva. Islam zbog toga ne traži od čovjeka da prestane željeti, nego da svoje želje upozna, pročisti i usmjeri. Nije problem što srce nešto želi; pitanje je šta želi, zbog čega to želi i kamo će ga ta želja odvesti.

Abdullah b. Hišam, radijallahu anhu, rekao je: “Bili smo sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, a on je držao Omera b. Hattaba za ruku. Omer mu tada reče: ‘Allahov Poslaniče, zaista si mi ti draži od svega, osim od mene samog!’ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, na to kaza: ‘Ne, tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, sve dok ti ne budem draži i od tebe samog!’ Tada mu Omer reče: ‘Sada, tako mi Allaha, zaista si mi draži i od mene samog!’ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, tada reče: * ‘Sada, o Omere!’”* (Buhari, 6632)

Brak je jedna od najvećih Allahovih blagodati i jedan od Njegovih veličanstvenih znakova koji svjedoče o Njegovoj mudrosti, milosti i savršenom uređenju života. Uzvišeni Allah podario je da se supružnici međusobno upotpunjuju, pa je u njihova srca usadio ljubav, samilost i osjećaj smirenosti. Zato bračna zajednica nije samo pravni odnos iz kojeg proizlaze određena prava i obaveze, već mnogo više od toga – ona predstavlja čvrstu vezu, međusobnu bliskost i sklad srca i razuma, s ciljem ostvarivanja duševnog mira, porodične stabilnosti i životne sreće.

Pretvaranje ili rijaluk jedna je od pogubnih bolesti koje čovjeka vode propasti na oba svijeta. O tome da je pretvaranje strogo zabranjeno i da su oni koji se pretvaraju prezreni govore brojni šerijatski tekstovi. Uzvišeni Allah kaže: “A teško onima koji, kad molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju, koji se samo pretvaraju!” (El-Maun, 4–6)

Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi ulazio u nužnik, govorio: “Allahu moj, utječem Ti se od muških i ženskih šejtana.” (Buhari, br. 142; Muslim, br. 375)

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: * “Nemojte me pitati o onome što sam prešutio, jer su narodi prije vas propali samo zato što su mnogo zapitkivali i suprotstavljali se svojim vjerovjesnicima. Zato, kada vam nešto zabranim, klonite se toga, a kada vam nešto naredim, učinite od toga koliko ste u mogućnosti.”* (Muttefekun alejhi: Buhari, 7288, i Muslim, 1337)

Nakon hidžre muslimana iz Meke u Medinu, nisu prestala neprijateljstva i spletke mekanskih mušrika prema zajednici muslimana u gradu Medini, što je na kraju i kulminiralo događajima na Bedru i Uhudu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nastojeći da osujeti planove neprijatelja i njihove spletke, često je slao manje izvidnice na teritoriju neprijatelja kako bi uvijek imao potrebne informacije o njihovim planovima, namjerama i pokretima. U isto vrijeme, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, slao bi i misionare islama, arapskim plemenima, koja bi izrazila želju da se upoznaju sa islamom, njegovim propisima i objavom Kur’ana. U narednim redovima, upoznat ćemo cijenjene čitaoce sa izvidnicom Asima b. Sabita, radijallahu anhu, i junaštvu ashaba kod izvora Redži, u mjesec saferu četvrte godine po Hidžri, te brojnim poukama i lekcijama koje iz njih možemo naučiti.

Čovjek ponekad uspije sakriti ono što misli, utišati glas i zadržati riječi, ali ne uspije uvijek zaustaviti suze. One se pojave kada osjećaj postane snažniji od naše sposobnosti da ga izrazimo. Zato suze nisu vezane samo za tugu. Čovjek plače zbog gubitka i boli, ali i zbog radosti, olakšanja, zahvalnosti, straha, ljubavi, čežnje i susreta s nečim što ga duboko dotakne. Jezid b. Mejsera rekao je: “Zbog sedmero se plače: sreće, tuge, straha, bola, licemjerstva, zahvalnosti i straha od Allaha.” (Hil’jetul-evlija, 5/235) Koliko samo različita stanja mogu stajati iza iste suze. Spolja izgledaju jednako, ali nisu sve suze iste, kao što ni sva srca nisu ista.

Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici, udjeljujte od lijepih stvari koje stječete i od onoga što vam Mi iz zemlje dajemo, ne izdvajajte ono što ne vrijedi da biste to udijelili – kada ni vi sami ne biste to primili, osim zatvorenih očiju. I znajte da Allah nije ni o kome ovisan i da je hvale dostojan.” (El-Bekare, 267)

Stiglo nam je ljeto i zvanično, kalendarski. I tako neki dan čitam tekst o opasnostima koje ekstremne vrućine predstavljaju za djecu ostavljenu u automobilima. I zaista mi pada na pamet pitanje kako ijedan normalan čovjek može ostaviti svoje dijete u autu na "samo dvije minute", a napolju je ljetna vrelina i situacija se u automobilu može dovesti do usijanja. Prvo te famozne "dvije minute". Pa je li to ikom od nas treća obećana? Šta ako život izgubiš? A drugo, te "dvije minute" često znaju dovesti do toga da se dijete naprosto zaboravi u autu i izgubi život u strašnim mukama i okolnostima. Stoga, ako vidite dijete u autu, a roditelja ili drugu odgovornu osobu nema, makar popalio svu signalizaciju, zovite policiju i ne dvoumite se ni trena. Takve osobe zaslužuju i kaznu i ukor.

Svaki pohod i bitka Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, imaju svoju specifičnost, pouke i ciljeve koji prevazilaze samo vojni sukob s neprijateljima. Pod sjenama sablji prvih generacija isplivale su ljudske greške koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ispravljao. Pojavljivala su se i mišljenja koje je Allahova objava usmjeravala i upozoravala na njihove posljedice. Kako bi ponijeli bajrak islama i širili njegovo svjetlo po cijelome svijetu, ashabi su morali izaći iz okvira predislamskog mentaliteta.

Prvi sunčani dan ljetnog raspusta osvanuo je vedar i topao. Nakon dugih školskih dana konačno je došlo vrijeme igre, druženja i bezbrižnih ljetnih avantura. Dvorišta i igrališta ponovo su oživjela dječijim smijehom, a lopta je postala najvažniji gost u svakoj mahali. Činilo se kao da je cijeli svijet izašao napolje da uživa u Allahovim blagodatima.

Ni Abdullah nije mogao sakriti svoje uzbuđenje. Već od ranog jutra razmišljao je o utakmici koju su dogovorili njegovi drugari. Ipak, znao je da ga toga dana očekuje i mektepska nastava. Zato je, kao i obično, krenuo ranije kako bi prije časa odigrao jednu utakmicu.

Životopis posljednjeg Božijeg Poslanika, alejhis-selam, prije početka objave obiluje događajima koji na prvi pogled izgledaju kao teška iskušenja, ali dubljim promišljanjem otkrivaju savršenstvo Božijeg odgoja i pripremu za preuzimanje najveće misije u historiji čovječanstva.

Jedna od najistaknutijih crta Poslanikovog, alejhis-selam, djetinjstva jeste njegovo jetimstvo. Gubitak roditelja je, bez sumnje, ogromna tuga i jedno od najtežih iskušenja sa kojima ljudsko biće može započeti život. Poslaniku, alejhis-selam, otac je umro prije nego što se on i rodio. (Ibn Sa’d, 1/99) To jetimstvo udvostručilo se kada mu je, u njegovoj šestoj godini, umrla i majka, a zatim i utrostručilo smrću njegovog djeda Abdulmuttaliba, kada je imao samo osam godina. (Ibn Hišam, 1/167–169)

Palestinsko pitanje već je decenijama simbol širih globalnih sukoba. Tokom Hladnog rata, palestinska borba postala je neodvojiva od antikolonijalnog pokreta. SSSR i istočni blok podržavali su Palestinu kao dio strategije protiv “zapadnog imperijalizma”.

Za ljevicu širom svijeta, Izrael je viđen kao produžena ruka SAD-a i “naseljenički kolonijalni projekat”, dok su Palestinci viđeni kao potlačeni narod koji se bori za nacionalno oslobođenje, slično pokretima u Alžiru ili Vijetnamu.

Sva hvala i zahvala pripadaju Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove plemenite ashabe i ashabijke.

Mnoštvo je blagodati koje nam je Allah ukazao i podario, a najveća je uputa i Istina, vjera islam koju slijedimo i po njoj živimo. A to se ogleda i kroz ličnost Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovog sunneta nakon njegovog preseljenja na bolji svijet. Sunnet je uputa, sunnet je objava. Sunnet je istina. Sunnet je sastavni dio Kur’ana. Sunnet je islam.

U današnje vrijeme mnogi žure da napadnu učene osobe, daije i njima slične, prije nego što razumiju šta su oni svojim riječima željeli kazati. Ne pokušavaju dokučiti smisao njihovog govora, već se odmah upuštaju u komentarisanje, optuživanje i omalovažavanje. Nije strano i da pojedine od njih proglašavaju novotarima i grešnicima prije nego što pažljivo prouče njihove riječi i temeljito provjere ono što im se pripisuje. Postavlja se pitanje da li su i sposobni za to ili je namjera nešto drugo.

Ovo pravilo sljedbenika sunneta iznimno je važno pravilo. Mnoge novotarije u vjeri, bilo da se odnose na akaidska ili fikhska pitanja, kao i na druge segmente vjerske prakse, proistekle su iz nepoznavanja, zanemarivanja ili neprihvatanja ovog principa.

Imam Ibn Hišam u svom djelu Sira Allahovog Poslanika prenio je putem Abdullah b. Abbasa, radijallahu anhu, fascinantnu životnu priču direktno od Selmana el-Farisija o nevjerovatnom strpljenju, odricanju i neumornoj potrazi za Istinom koja ne poznaje granice ni prepreke.

Selman je svoju priču započeo ovim riječima: “Bio sam Perzijanac iz Isfahana, iz sela Džej. Moj otac bio je poglavar sela, veleposjednik i stručnjak za poljoprivredu kojem su se ljudi obraćali za savjete o zemlji. Bio sam najdraže Božije stvorenje svome ocu. Toliko me je volio i pazio da me je, iz straha za mene, zatvorio u kuću, baš kao što se zatvaraju djevojke. Toliko sam se posvetio vatropoklonstvu (medžusijskoj vjeri) da sam postao čuvar vatre, zadužen da je neprestano održavam kako se ni na tren ne bi ugasila. Jednog dana moj otac, koji je posjedovao veliko imanje, bio je zauzet građevinskim radovima, pa mi je rekao: ‘Sine, danas sam previše zauzet ovim poslom, pa te molim, otiđi do našeg imanja i pobrini se za njega.’ Dao mi je uputstva i strogo naglasio: ‘Nemoj se dugo zadržavati! Ako se zadržiš, briga za tobom bit će mi preča od imanja i odvući će mi pažnju od svih mojih poslova.’” Izašavši iz kuće s namjerom da ode na imanje, Selman je prošao pored jedne kršćanske crkve. Začuo je glasove ljudi koji su se unutra molili. Zbog dugogodišnje izolacije, nije znao ništa o vanjskom svijetu i tuđim običajima. Ušao je da vidi šta rade.

Svako vrijeme nosi svoje breme, davno je rečeno. U ranijim vremenima život kakav danas živimo bio je nezamisliv – samo smo u naučnofantastičnim filmovima mogli gledati današnji naučno-tehnološki napredak i sve materijalne blagodati u kojima uživaju čak i ljudi slabog materijalnog stanja. U zaborav je palo višemjesečno čekanje pisama iz inostranstva, rijetki skupi međunarodni pozivi – danas svaki dan možemo razgovarati s bilo kim u bilo kojem dijelu svijeta, i ne samo razgovarati nego i gledati putem videopoziva. Društvene mreže postale su duboko utkane u naše živote. Svaki pažljivo probrani detalj iz života dijeli se na nekoj od društvenih mreža: fotografije se filtriraju, tako da ljudi u već poznim godinama izgledaju upola mlađe, oni mladi neprepoznatljivi su offline i online. Iz želje da budemo neko ko nismo posežemo za lažnim sjajem i u javnost šaljemo sliku svog “savršenog” života, dok se rijetko mogu vidjeti trenuci kada smo prožeti stresom, brigama i problemima, kada prolazimo kroz svađe i razočarenja, finansijske poteškoće. Svi žele biti uspješni, svi traže magičnu formulu za uspjeh, zaboravljajući da se uspjeh ne vrednuje jednako u različitim društvenim skupinama.

Uzvišeni Gospodar odabrao je čovjeka nad ostalim stvorenjima i posebno ga odlikovao razumom, kako bi mogao razlikovati dobro od lošeg i postići uspjeh na oba svijeta.

Na važnost razuma ukazuje i činjenica da razmišljanje, pored svoje ovosvjetske koristi, ima i ibadetsku vrijednost. Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi podstiče nas na razmišljanje i tako se neki od ajeta završavaju riječima: “...kako bi oni razmislili”.

“Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao.” (El-Maida, 32)