Želje između ljudske prirode i iskušenja
Kur’an otvoreno govori o tome da su čovjeku privlačne različite dunjalučke stvari: “Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi. To su užici u životu na ovome svijetu, a najljepše mjesto povratka je kod Allaha.” (Alu Imran, 14) Ajet ne poriče postojanje želje niti sve navedeno proglašava zabranjenim. On čovjeka podsjeća da ono što ga privlači pripada prolaznom svijetu i da se posljednje mjerilo ne nalazi u onome što želi, nego u njegovu odnosu prema Allahu. Zato Kur’an uspostavlja ravnotežu: “I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu” (El-Kasas, 77). Vjernik ne mora napustiti dunjaluk da bi želio ahiret. On radi, stječe, gradi, osniva porodicu i koristi Allahove blagodati, ali ne dopušta da mu prolazno postane konačni cilj.
Opasnost počinje onda kada želja prestane biti nešto što čovjek usmjerava, pa postane sila koja upravlja njime. Kur’an govori o onome koji je “svoju strast za boga svoga uzeo” (El-Furkan, 43), a spas povezuje s čovjekom koji se bojao stajanja pred svojim Gospodarom i dušu odvraćao od prohtjeva: “A onome koji je pred dostojanstvom Gospodara svoga strepio i dušu od prohtjeva uzdržao, Džennet će boravište biti sigurno” (En-Naziat, 40–41). Suzdržavanje duše ne znači uništavanje svake želje, nego odbijanje da svaka želja bude poslušana. Neke se želje ostvaruju, neke se odgađaju, neke se oplemenjuju, a od nekih čovjek mora odustati kako ne bi izgubio ono što je vrednije od njih. Allah želi da se čovjeku smiluje i primi njegovo pokajanje, dok oni koji slijede strasti žele da on daleko skrene: “Allah želi da vam oprosti, a oni koji se za strastima svojim povode žele da daleko s Pravog puta skrenete” (En-Nisa, 27). Prema tome, nije svaka snažna želja dokaz da se nalazi na ispravnom putu. Želja se ne vrednuje samo prema svojoj snazi, nego prema tome je li dozvoljena, korisna i usklađena s odgovornošću pred Allahom.
Želja nije zamjena za trud
Kur’an pravi jasnu razliku između plemenite želje i praznog priželjkivanja: “To neće biti ni po vašim željama ni po željama sljedbenika Knjige; onaj ko radi zlo bit će prema njemu kažnjen” (En-Nisa, 123). Sama želja da čovjek bude dobar, spašen, učen ili uspješan nije dovoljna: “I da je čovjekovo samo ono za šta se potrudi” (En-Nedžm, 39). Želja koja nikada ne pređe u odluku, dovu, odricanje i rad lahko postaje način da čovjek sam sebe umiri bez stvarne promjene. Zato je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: *“Nastoj postići ono što će ti koristiti, traži pomoć od Allaha i ne budi nemoćan” * (Muslim, br. 2664). U ovoj kratkoj uputi spojeni su visoka želja, lični trud i oslanjanje na Allaha. Vjernik nije pozvan samo da mašta, ali ni da se osloni isključivo na vlastitu snagu. On želi, radi, moli Allaha i prihvata ono što mu nakon iskrenog truda bude određeno.
Sunnet, istovremeno, odgaja čovjeka da želi veliko. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije rekao da u dovi tražimo samo najmanje što nam je potrebno, nego: “Kada molite Allaha, tražite od Njega Firdevs, jer je on sredina i najviši dio Dženneta” (Buhari, br. 2790). Visoka želja nije oholost kada je usmjerena prema Allahovom zadovoljstvu i kada je prati poniznost. Iskrena želja može imati vrijednost čak i kada čovjek zbog opravdane nemoći ne uspije ostvariti ono što je želio. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: *“Ko iskreno zamoli Allaha za šehadet, Allah će ga uzdići na stepen šehida makar umro u svojoj postelji.” * (Muslim, br. 1909) To ne znači da je svako priželjkivanje jednako djelu, nego da Allah zna razliku između prazne riječi i iskrene želje srca koje bi postupilo kada bi mu se pružila mogućnost.
Nasuprot tome, neobuzdana dunjalučka želja rijetko se sama zaustavlja. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Kada bi sin Ademov imao dvije doline imetka, poželio bi i treću; utrobu sina Ademovog neće ispuniti ništa osim zemlje, a Allah prima pokajanje onoga ko se pokaje.” (Buhari, br. 6436) Hadis ne osuđuje svaki imetak niti svaki napredak. On upozorava na želju koja raste zajedno s onim što dobija. Čovjek misli da će se smiriti kada ostvari jedan cilj, a nakon njegova ostvarenja pred njim se pojavi drugi. Ako ne zna šta mu je dovoljno i čemu sve to služi, želja više ne obogaćuje njegov život, nego ga drži u trajnom osjećaju nedostatka.
Šta su željeli čestiti prethodnici?
Vrijednost nekog čovjeka možda se najjasnije pokaže onda kada se njegov život približi kraju i kada više nema potrebe da ostavlja utisak pred drugima.
• Seid b. Džubejr prenosi da je Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, rekao: “Najviše za čim ću na dunjaluku žaliti jeste post u vrelim ljetnim danima, kao i odlazak u džamiju.” (Musannef, str. 230) Nije rekao da će najviše žaliti za imetkom, položajem ili udobnošću. Žalio je za danima u kojima se mogao odricati radi Allaha i za koracima kojima je odlazio u Njegovu kuću.
• Slično tome, kada su Hassana b. Ebu Sinana na samrti upitali: “Šta bi sada najviše želio?”, odgovorio je: “Želio bih duge noći koje bih proveo u namazu.” (Hil’jetul-evlija, 3/118)
• Amir b. Abdukajs govorio je: “Ne plačem zbog dunjaluka i želje za njim, već zbog vrelih ljetnih dana i dugih zimskih noći.” (Hil’jetul-evlija, 2/88) Vreli dan za njega je značio priliku za post, a duga noć priliku za namaz. Ono što je drugima predstavljalo napor, on je doživljavao kao mogućnost približavanja Allahu.
• Amir b. Abdulkajs ujutro bi govorio: “Gospodaru moj, svi ovi idu za svojim potrebama, a Amir ima potrebu da mu oprostiš.” (Ahmed, Ez-Zuhd, str. 275) Svi ljudi imaju potrebe i želje, ali nisu sve potrebe jednake. Neko ustaje tražeći zaradu, neko položaj, neko rješenje porodičnog problema, a Amir je među svim potrebama izdvojio potrebu za oprostom.
• Abdulvahid b. Zejd posjetio je jednog bolesnika i upitao ga: “Za čim žudiš?”, a on je odgovorio: “Za Džennetom.” Kada ga je upitao za čim najviše žali od dunjaluka, bolesnik je rekao: “Najviše žalim za mjestima na kojima se Allah spominjao i za druženjima na kojima smo spominjali Allahove blagodati kojima nas je obasuo.” Abdulvahid je tada rekao: “Tako mi Allaha, to je nešto najvrednije na dunjaluku, a time se dostiže ahiret.” (Hil’jetul-evlija, 6/157)
• Abdurrahman b. Esved na samrtnoj je postelji mnogo plakao žaleći za dobrovoljnim postom i namazom, a zatim je učio Kur’an sve dok mu duša nije napustila tijelo (Letaiful-mearif, str. 519). Njihova žal nije bila vezana za ono što su izgubili od dunjaluka, nego za ibadete koje više neće moći činiti.
• Ibrahim b. Šemmas rekao je: “Kada bih nešto želio, poželio bih razum Abdullaha b. Mubareka, zuhd Fudajla, pobožnost i pamćenje Vekija, skrušenost Isaa b. Junusa te strpljenje Husejna Džafija.” (Tarihu Bagdad, 13/478) Njegove želje nisu bile usmjerene prema onome što su ti ljudi posjedovali, nego prema osobinama po kojima su bili vrijedni. Želio je razum, skromnost, pobožnost, pamćenje, skrušenost i strpljenje. Čovjek često poželi tuđi položaj, životne okolnosti ili vidljivi uspjeh, ali rijetko poželi trud, karakter i odricanje koji su tome prethodili. Ova izreka želju usmjerava prema izgradnji ličnosti, a ne samo prema promjeni okolnosti.
• Jednom su se sastali Musab b. Zubejr, Urva b. Zubejr, Abdullah b. Zubejr i Abdullah b. Omer, radijallahu anhum, pa je svaki od njih nešto poželio. Abdullah b. Zubejr poželio je da postane halifa, Musab da bude namjesnik u Iraku i da se oženi Aišom, kćerkom Talhinom, i Sekinom, kćerkom Husejnovom, dok je Abdullah b. Omer rekao: “Ja bih volio da mi bude oprošteno.” U predaji se navodi da su ostali dobili ono što su željeli, a prenosioci su izrazili nadu da je i Ibn Omeru oprošteno (Hil’jetul-evlija, 2/176). Ljudi mogu sjediti na istome mjestu, pripadati istom vremenu i govoriti o budućnosti, a ipak se njihove najdublje želje mogu potpuno razlikovati. Jedan želi vlast, drugi određeni životni uspjeh, a treći samo da pred Allaha dođe s oproštenim grijesima.
“Želim da želim”
Sibevejh, veliki lingvista i jedan od najznačajnijih gramatičara arapskog jezika, pred kraj života teško se razbolio. Kada je upitan: “Šta želiš?”, odgovorio je: “Želim da želim.” U arapskom izvorniku stoji: “Eštehi en eštehi – Žudim da ponovo mogu nešto poželjeti”. Predaju je u Sibevejhovoj biografiji zabilježio Jakut el-Hamevi, navodeći da ga je u bolesti posjetio Ibrahim en-Nazzam i upitao šta želi. Sibevejh je odgovorio da ne želi ništa, nego želi da ponovo bude sposoban željeti. Nedugo zatim je umro (Jakut el-Hamevi, Mu’džemul-udeba – Iršadul-erib, 5/2122–2125; Jafii, Mir’atul-dženan, 1/271).
U neposrednom kontekstu te riječi govore o teškoj bolesti koja mu je oduzela apetit i želju za stvarima koje čovjek obično želi. Zato ovu rečenicu ne treba predstavljati kao potpuno razrađenu filozofsku tvrdnju o smislu života. Ipak, njena jednostavnost nosi snažnu poruku: čovjek često ne primjećuje da je i sama sposobnost da nešto želi blagodat. Dok je zdrav, ima planove i nada se budućnosti, on možda ne shvata vrijednost tog unutrašnjeg pokreta. Tek kada se želja ugasi, poželi da ponovo može željeti. U prenesenom smislu, nestanak svake zdrave želje, gubitak ambicije i odsustvo žara mogu ličiti na glasnik unutrašnjeg gašenja, iako se tijelo još kreće među živima. To, međutim, nije osuda bolesnog, iscrpljenog ili povrijeđenog čovjeka, jer bolest i velika bol mogu privremeno ugasiti njegovu volju. Sibevejhova rečenica prije svega podsjeća zdravog čovjeka da ne omalovažava blagodat želje i da je, dok je ima, ne troši na ono što je bezvrijedno.
Želja koja vodi
Nije cilj vjere da čovjek više ništa ne želi. Čovjek bez ijedne želje ne bi težio znanju, ne bi osnivao porodicu, ne bi pomagao drugima, ne bi se kajao niti molio za Džennet. Cilj je da želja dobije ispravan red. Dunjaluk se može željeti, ali ne iznad ahireta; imetak se može tražiti, ali ne po cijenu časti i vjere; uspjeh se može voljeti, ali ne tako da čovjek zbog njega učini nepravdu; odmor se može željeti, ali ne tako da se napuste obaveze. Kur’an vjernika uči da u jednoj dovi spoji obje dimenzije života: “Gospodaru naš, podaj nam dobro na ovome svijetu i dobro na onome svijetu i sačuvaj nas patnje u Vatri” (El-Bekara, 201).
Najvažnije pitanje, zato, nije ima li čovjek mnogo ili malo želja. Važnije je šta njegove želje govore o njemu. Šta bi poželio kada bi znao da mu je ostalo malo vremena? Za čim bi žalio kada više ne bi mogao klanjati, postiti, učiti, pomoći ili zatražiti oprost? Čovjekove želje mijenjaju se s njegovom spoznajom. Dok je daleko od kraja, želi da stekne; kada jasno vidi prolaznost, želi da mu bude oprošteno. Zrela želja nije ona koja samo uzbuđuje čovjeka, nego ona koja ga vodi prema onome što će vrijediti i nakon što sve druge želje prestanu.
