“Neka to bude Ebu Hajsema!”

Imam Ibn Hišam u svom djelu Sira Allahovog Poslanika prenio je putem Abdullah b. Abbasa, radijallahu anhu, fascinantnu životnu priču direktno od Selmana el-Farisija o nevjerovatnom strpljenju, odricanju i neumornoj potrazi za Istinom koja ne poznaje granice ni prepreke.

Selman je svoju priču započeo ovim riječima: “Bio sam Perzijanac iz Isfahana, iz sela Džej. Moj otac bio je poglavar sela, veleposjednik i stručnjak za poljoprivredu kojem su se ljudi obraćali za savjete o zemlji. Bio sam najdraže Božije stvorenje svome ocu. Toliko me je volio i pazio da me je, iz straha za mene, zatvorio u kuću, baš kao što se zatvaraju djevojke. Toliko sam se posvetio vatropoklonstvu (medžusijskoj vjeri) da sam postao čuvar vatre, zadužen da je neprestano održavam kako se ni na tren ne bi ugasila. Jednog dana moj otac, koji je posjedovao veliko imanje, bio je zauzet građevinskim radovima, pa mi je rekao: ‘Sine, danas sam previše zauzet ovim poslom, pa te molim, otiđi do našeg imanja i pobrini se za njega.’ Dao mi je uputstva i strogo naglasio: ‘Nemoj se dugo zadržavati! Ako se zadržiš, briga za tobom bit će mi preča od imanja i odvući će mi pažnju od svih mojih poslova.’” Izašavši iz kuće s namjerom da ode na imanje, Selman je prošao pored jedne kršćanske crkve. Začuo je glasove ljudi koji su se unutra molili. Zbog dugogodišnje izolacije, nije znao ništa o vanjskom svijetu i tuđim običajima. Ušao je da vidi šta rade.

Rekao je Ebu Bekr, radijallahu anhu: “Do nas je doprla vijest da će se na Sudnjem danu oglasiti glasnik koji će upitati: ‘Gdje su oni koji su praštali drugima?’ Potom će ih Uzvišeni Allah nagraditi onoliko koliko su oni bili u stanju da opraštaju drugima.” (Ebu Bekr el-Mervezi, Musnedus-Siddik, str. 73) Ebu Bekr, radijallahu anhu, svojim nam je praktičnim primjerom najbolje pokazao koliko je bio spreman da oprosti i pređe preko grešaka drugih. Naime, Ebu Bekr se zarekao da više neće materijalno pomagati Mistahu b. Usasi, sinu svoje tetke po majci, jer je bio jedan od učesnika događaja poznatog kao Hādisetul-ifk, tj. Potvora, kada su munafici optužili Aišu, radijallahu anha, da je počinila nemoral. Međutim, nakon što je Uzvišeni Allah objavio: “Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe, i one koji su na Allahovom putu rodni kraj svoj napustili; neka im oproste i ne zamjere! Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta i samilostan je.” (En-Nur, 22) Kao odgovor na pitanje iz ajeta: “Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti?”, Ebu Bekr je kazao: “Svakako da bi, tako mi Allaha!”, a zatim je opet počeo materijalno pomagati Mistahu.