Ebu Zejd el-Belhi, utemeljitelj moderne psihologije
Islamska civilizacija iznjedrila je mnoge genije u različitim naučnim, umjetničkim i drugim oblastima, čija su postignuća nerijetko presudno oblikovala ne samo prošlost čovječanstva već i njegovu sadašnjost, a svakako da će se, neminovno je, navedeni proces vršenja utjecaja nastaviti i u budućnosti. Jedan od naučnika enciklopedijskog znanja, takozvanih polimata, čije ime zaslužuje da se pamti ne samo u redovima akademske zajednice već i među nama, običnim narodom, svakako je Ebu Zejd el-Belhi (850--934).
Rođen je u provinciji Belh, na području slavnog Horasana, u dijelu koji danas pripada teritoriji Afganistana. Iako je jedan dio svog života proveo obnašajući dužnost državnog sekretara na dvoru perzijsko-sunijske dinastije Samanida, kojoj inače, značajno je spomenuti, pripadaju velike zasluge za širenje islama među stanovništvom Samarkanda, Buhare, i njihove okoline, Ebu Zejd el-Belhi prvenstveno je bio učenjak, pa tek onda državnik. Geografija mu nije bila primarno naučno zanimanje, ali ga historija ipak pamti ne samo kao vrsnog geografa već kao utemeljitelja Belhijske škole iscrtavanja mapa, osnovane u Bagdadu. Za sociologiju je pokazao, uslovno rečeno, usputni interes, što ga nije spriječilo da i na polju te nauke iza sebe ostavi četrdesetak napisanih djela. Doprinos je dao i u drugim naučnim granama, osobito u domenu matematike. Medicinu je međutim zadužio ponajviše, u toj mjeri da se Ebu Zejd el-Belhi danas opravdano smatra utemeljiteljem moderne psihologije.
Inspirisan Kur'anom i hadisima Allahovog Poslanika, alejhis-selam, koji na direktan ili pak nekada na indirektan način tretiraju duševno-psihološke teme, Ebu Zejd el-Belhi razvio je novu naučnu granu, udarajući temelje i drugim psihološko-medicinskim potkategorijama, poput psihoterapije, psihofiziologije i psihosomatske medicine.
Ovaj izvanredni naučnik duboko je bio svjestan da je duša, kao i tijelo, podložna oboljenjima i da postoje duševne bolesti, kao što postoje tjelesne. Dakle, i tijelo i duša mogu biti uravnoteženi ili pak neuravnoteženi, a u njihovom međusobnom balansu ključ je dobrog zdravlja.
Belhi je ustvrdio da mentalne bolesti mogu imati i mentalne i fiziološke uzroke. Razradio je koncepte "mentalnog zdravlja" i "mentalne higijene". Iako je djelovao prije više od milenija, detaljno je opisao jednu od najraširenijih bolesti XXI stoljeća -- depresiju, navodeći njene uzroke i simptome. Utemeljitelj je i koncepta "recipročne inhibicije" koji je tek 1969. godine detaljnije razradio južnoafrički psihijatar Joseph Wolpe (1915--1997).
Ebu Zejd el-Belhi je prvi, što nam je vrlo važno istaći, napravio razliku između neuroze (oboljeli se mogu kontrolirati) i psihoze (oboljeli se ne mogu kontrolirati).
Prisjetimo se za trenutak da je i sam poslanik Muhammed, alejhis-selam, u poznatom hadisu koji glasi: "Allahu moj, tražim utočište kod Tebe od straha i žalosti, slabosti i lijenosti, škrtosti i kukavičluka, tereta duga i od toga da zavisim od ljudi" -- jasno ukazao na postojanje duševnih bolesti, uredno nabrajajući neke od njih i utječući se od njih Uzvišenom.
U ovom kontekstu vrlo nam je interesantan i poučan i jedan drugi hadis koji prenosi vrli ashab Ebu Hurejra, radijallahu-anhu, a u kojem se kaže: "Neki čovjek reče Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: 'Preporuči mi nešto.' Poslanik, alejhis-selam reče: 'Ne srdi se!' Čovjek je pitanje ponovio više puta, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svaki put mu je odgovorio: 'Ne srdi se!'" (Buhari)
U komentaru ovog hadisa našli smo da se riječima "ne srdi se" želi reći: "Kloni se svega što vodi ka srdžbi". Ukoliko se prisjetimo da se neurotičari, za razliku od psihotičara, mogu kontrolirati, nikako ne vjerujemo da se radi o slučajnosti kada, kao što je slučaj u prethodnom hadisu, Poslanik, alejhis-selam, konkretan savjet za stavljanje pod kontrolu bolesti -- kroz izbjegavanje situacija koje dovode do srdžbe, upućuje neurotičarima. To ukazuje da je, vjerujemo, Poslanik, alejhis-selam, itekako bio svjestan da je, za razliku od nekih drugih duševnih bolesti koje potpadaju pod kategoriju psihoze, ljutnju kao simptom neuroze, uz uložen trud moguće kontrolisati. Možda je upravo ovaj hadis, usmjerio Ebu Zejda el-Belhija da promišlja i na koncu ustanovi podjelu duševnih bolesti u dvije zasebne kategorije?
Upamtimo ime Ebu Zejda el-Belhija i ne zaboravimo njegov naučni doprinos čovječanstvu.
Piše: Mr. Muhamed R. Ćeman
Hadži Mansa Musa, najbogatiji čovjek svih vremena
Mnoge ljude danas Afrika asocira na siromaštvo i neimaštinu, no je li to tako uvijek bilo?
Mansa Musa (1280--1332), kako kažu historičari, bio je kralj nad kraljevima, velikan, car Kraljevstva Mali, plemeniti, pravedni, pobožni i itekako učeni vladar srca Afrike, i ono po čemu je ostao zapamćen u knjigama historije jeste da je bio najbogatija ličnost svih vremena.
Pojedini savremeni stručnjaci pokušali su izračunati njegovo bogatstvo, i uzevši u obzir današnje stanje i stope inflacije, došli su do zaključka da je njegovo bogatstvo iznosilo nekih 400 milijardi američkih dolara.
Mansa Musa rođen je 781. godine po Hidžri (1280. godine) u današnjoj državi Mali (zapadna Afrika). O tome kakav je to zapravo bio vladar, dovoljno je navesti da ga historičari ubrajaju u najpoznatije kraljeve Afrike, kao i muslimanske vladare srednjeg vijeka. Mansa (što na maternjem jeziku znači kralj) Musa je došao na tron carstva Mali 1312. godine, naslijedivši svog brata Ebu Bekra II. Za vrijeme njegove vladavine pričalo se da je carstvo bilo toliko veliko da je trebalo godinu dana putovanja kako bi se stiglo s jednog na drugi kraj. Teritorija tadašnje carevine obuhvatala je Mauritaniju, Senegal, Gambiju, Gvineju, Burkinu Faso, Mali, Niger, Nigeriju i Čad. Uistinu, ogromno carstvo koje se sastojalo od oko četiri stotine velikih gradova diljem kraljevine, a Ibn Batuta nešto od toga spominje u svojim poznatim putovanjima.
Proširivši svoju državu, te zahvaljujući enormnoj količini prirodnih resursa od zlata, ali i tadašnje skupocjene soli, koja je u to doba gotovo dosezala vrijednost zlata, porasla je ekonomska moć njegovih podanika. U tom periodu, Musa je učinio Timbuktu glavnim gradom svoje imperije, pretvorivši ga u stjecište trgovine, kao i centar kulturne baštine i islamskih nauka. Dovodio je arhitekte iz Kaira i Andaluzije, koji su mu sagradili veliku palaču te veliku džamiju Sankuri, tadašnji afrički univerzitet. Pored toga izgradio je mnoge medicinske ustanove, škole, mesdžide, pojačavši putnu infrastrukturu.
Za vrijeme vladavine Mansa Muse prvi put se koristi pečena glina u građevinarstvu i arhitekturi, čija se upotreba kasnije širi diljem svijeta, upravo iz kraljevine Mali, tačnije iz područja Gao. Historičari, kada govore o bogatstvu tadašnje afričke imperije, bilježe da su u to doba posjedovali polovinu svjetskih zaliha zlata i soli. Pored toga, Musa je slao islamske misionare po cijelom kraljevstvu, zaduživši ih da šire poruku islama, osvojivši time nove teritorije, ali i srca ljudi. Pored kraljevske titule, Mansa Musa bio je učen, pobožan i nadasve jako plemenit čovjek, široke ruke, čiju su milost osjetili svi pripadnici imperije.
Također, bio je vrsni poznavalac arapskog jezika, što dodatno ukazuje na njegovu učenost. Njegovo putovanje na hadž ubraja se u jedno od najljepših i najčudnovatijih putovanja koje ljudi pamte. Bilježi se da je Mansa Musa krenuo na hadž iz srca Afrike 1324. godine s pratnjom, vjerovali ili ne, od šezdeset hiljada ljudi, uz stotine deva natovarenih zlatom i drugim vrijednim materijalom. Na svom duhovnom putu podijelio je toliko zlata, posebice u Kairu, kada je odsjevši kod kralja Nasira Muhammeda b. Kalavuna, podijelio kralju, ali i siromašnom stanovništvu, da je na koncu prouzrokovao masovnu inflaciju, gdje je državi trebalo čak dvanaest godina da se oporavi od ovog nenamjernog "udarca". Slobodno možemo reći da je ovo prvi put da je jedan čovjek bio u stanju upravljati cijenom zlata na međunarodnom nivou.
Historičari spominju da je kralj Musa duž svog hodočašća svakog petka gradio džamije u mjestima u kojima bi odsjeo i obavio džuma-namaz, a neka od ovih mjesta nedugo zatim izrasla su u gradove. Kada je kralj Musa stigao u Meku, prenosi se da je mnogostruko dijelio i častio stanovnike Meke, a posebice učenike i studente, dok je u Medini Munevveri izgradio nekoliko građevina uvakufivši ih za potrebe studenata, kao i za hodočasnike. Koliko li je onda kralj ponio sa sobom zlata kad je uspio toliku količinu da podijeli i potroši u silne gradnje? Historičari navode da je kralj na svom putovanju poveo karavanu od preko stotinu deva, hiljadu robova i pet stotina sluga i služavki, a svaka deva je na sebi nosila oko 160 kg zlata, i svaki sluga i služavka nosili su po sanduk pun blaga. Zbog svega nabrojanog, kralj Musa ubraja se u najbogatije kraljeve koje pamti historija.
Ovo magično putovanje potrajalo je cijelu godinu dana. Kralj Musa je prevalio oko četiri hiljade milja, od Malija sve do Meke Mukerreme, iskoristivši putovanje za uspostavu poslovnih komunikacija. Nakon obreda hadža, Mansa Musa vratio se u svoj Mali, ali u pratnji znatno većeg broja ljudi nego kada je krenuo na put. Sa sobom je doveo brojne učenjake iz raznih naučnih oblasti, od islamskih učenjaka do inžinjera i arhitekti, koji su učestvovali u nadogradnji i proširenju glavnog grada, pretvorivši ga u civilizacijsku metropolu i kolijevku duhovnog i materijalnog napretka, gdje nikoše mnoge škole, univerziteti, biblioteke, bolnice, i druge javne ustanove, a od najpoznatijih zdanja jesu i dvije džamije: Džav i Timbuktu, koje su i dan-danas uspravne.
Preveo i prilagodio: Aldin Poturković, prof.