Salahudin Ejubi i Mameluk Bajbars -- šampioni ummeta u više kategorija
Islamski ummet kroz svoju bogatu historiju iznjedrio je veliki broj istinskih lidera koji su u presudnim trenucima naše prošlosti uspjeli u najmanju ruku zaštititi, a u boljim vremenima afirmisati muslimane. Vjerujemo da su uz svoju urođenu nadarenost također morali uložiti puno truda -- bilo da je u pitanju fizičko, duševno, kroz bogobojaznost i hrabrost, ili pak intelektualno usavršavanje -- kako bi napravili pozitivnu razliku u odnosu na ostale i tako se našli u poziciji vođstva. Potražimo li primjere lidera zaštitnika i afirmatora ummeta na mikroplanu -- tako što ćemo se ograničiti na naš bošnjački narod i ovovremenost -- prepoznat ćemo ih u liku i djelu Alije Izetbegovića i Muamera Zukorlića, Allah im se smilovao. Životno djelo njih obojice uzdigao je islam, inspirisao hiljade, i podigao ugled Bošnjaka i muslimana u očima naših prijatelja i neprijatelja.
Ukoliko se pak vratimo u dalju prošlost, postignuća druga dva naša prvaka zaslužuju da budu spomenuta i spominjana, jer bi se malo ko u historiji čovječanstva mogao pohvaliti sličnim ostvarenjima. U narednim redovima saznat ćemo o kome je i o čemu je riječ.
Rijetki su oni koji nisu čuli za slavnog Salahudina Ejubija (1138--1193). Primjeri njegove hrabrosti, erudicije i nadasve viteštva ispisani su zlatnim slovima u historiji čovječanstva. Salahudinu, rodonačelniku Ejubidske dinastije (1171--1260), koja je tokom umalo pa cijelog jednog stoljeća vladala značajnim dijelom Bliskog istoka, prvo je 1171. godine pošlo za rukom okončati vladavinu šiija Fatimija na prostoru Egipta, a nedugo zatim, 1187. godine, oslobodio je i Jerusalem iz ruku evropskih krstaša. Porazivši dva nimalo bezazlena neprijatelja ummeta, koji su nam kroz historiju zadavali velike glavobolje, Salahudina možemo smatrati našim šampionom u najmanje dvije kategorije -- u borbi protiv sekte šiija i u kategoriji borbe protiv krstaša.
Tamo gdje Salahudinovi Ejubidi stadoše, tu Mameluci produžiše! Naime, još za vrijeme Abasijskog hilafeta (750--1258), lična garda halife često se sastojala od vojnika robova. Navedeni trend nastavio se i tokom Ejubidske dinastije. Uglavnom djeca nomadskih Turaka Kipčaka, s prostora evroazijskih stepa, a dijelom i čerkeškog porijekla, obučavana su u posebnim centrima ejubidske države. Najprije su podučavani akidi -- islamskom vjerovanju, a onda i propisima, zatim se pristupalo ozbiljnoj vojnoj obuci, tj. podučavanju kavalirstvu, viteštvu, takozvanoj "furusiji". Prosječan Mameluk na kraju svoje obuke izvrsno je vladao svim vrstama tada poznatog oružja, kao konjanik ili pješak, spreman da se suprotstavi različitim profilima neprijatelja. Iako su počeli od robovskog statusa na dvoru Ejubida, Mameluci su uspjeli uzdignuti se 1250. godine na poziciju vladara. Dinastija Mameluka stoljećima je igrala važnu ulogu na Bliskom istoku, osobito za prostor Egipta i Sirije, uspješno se odupirući neprijateljima islama i muslimana. Ovim nekadašnjim vojnim robovima, džihad je bio "raison d'être", tj. obaveza i osnovna djelatnost. Šejhul-islam Ibn Tejmijja (1263--1328) hvalio je Mameluke, vjerujući, kako ističe savremeni historičar Mehdi Berriah, da su jedino oni istinski sposobni oduprijeti se tadašnjim vojnim neprijateljima ummeta. Mamelučki vladari rijetko su se nasljeđivali s pozicije oca na sina, već je vlast uglavnom pripadala onome ko je bio najdostojniji. Među mamelučkim vladarima ovom prilikom želimo istaći primjer sultana Bajbarsa (1223--1277). Poput sultana Salahudina, i Bajbars je šampion ummeta, i to ne u manje od tri kategorije. Naime, godine 1260. ovom sjajnom strategu pošlo je za rukom nanijeti težak poraz Mongolima, u bitki kod Ajnul-Džaluta, čime je napokon zaustavljena mongolska invazija u zemljama islama. Isti vladar, Bajbars, inače veliki ljubitelj mačaka, 1268. godine zauzeo je kneževinu Antiohiju, čime je nagovijestio skoru i konačnu propast krstaškog projekta na Bliskom istoku. Bajbars je također uspio osvojiti, 1273. godine, posljednje uporište šiijske sekte asasina, čime je okončao postojanje ove zlokobne skupine koja je od kraja XI stoljeća terorisala muslimane tih prostora, a čija je žrtva između ostalog bio i znameniti seldžučki vezir Nizam el-Mulk (1018--1092), osnivač škola Nizamija u kojima je podučavao i veliki Gazali (1058--1111). Mamelučka vladavina okončana je osmanlijskim osvajanjem Egipta 1517. godine, kojima je rukovodio sultan Selim Prvi (1470--1520).
Nemoguće je u jednom prilogu ove vrste predstaviti sve Salahudinove i Bajbarsove poduhvate, uspjehe i pobjede, već smo ovdje nastojali spomenuti isključivo njihove odlučujuće bitke koje su trajno preusmjerile tok historije u našu korist. Njihovim naporima -- zbog čega ih i smatramo višekategorijskim šampionima ummeta -- poražene su snage krstaša, šiijskih sekti i zloglasnih Mongola. Malo li je?!
Bugarska, zemlja najljepših Mushafa
U godinama konačnog urušavanja muslimanskog kulturološkog utjecaja na Pirinejskom poluostrvu, nova iskra muslimanske estetike rađala se na drugom dijelu Evrope, na Balkanu. Osmanlijski kulturološki plamen najljepše tragove ostavio je u kulturi i identitetu onih balkanskih naroda koji su, uslovno rečeno, kolektivno prigrlili vjeru islam. Tako su, novoislamizirani narodi, navedenom plamenu udahnuli nove iskre ljepote, značajno obogativši na taj način ne samo islamsku već i cjelokupnu svjetsku kulturnu baštinu.
Nemamo namjeru u tom kontekstu posebno naglašavati bošnjački doprinos islamskoj kulturi i umjetnosti, već nas ovoga puta priča vodi van granica bošnjačkog domovinskog prostora, ali ujedno i zadržava unutar balkanskoga komšiluka. O kakvoj je zanimljivosti riječ, saznajmo iz redova koji slijede.
Šumen, grad u Bugarskoj, 1153. godine spominje muslimanski autor, čuveni geograf i kartograf Muhammed el-Idrisi (1099--1164), što kao da je na određeni način nagovijestilo nadolazeći značaj navedenoga grada za islam i muslimane. Godinu dana prije odigravanja Kosovske bitke, 1388. Šumen osvajaju Osmanlije i pod njihovom kontrolom zadržat će se sve do Berlinskog kongresa, 1878. godine, kada će -- nakon nekoliko neuspješnih opsjedanja u prošlosti -- grad konačno pasti u ruke Rusa.
Na začelju perioda muslimanske dominacije gradom, u Šumenu se nalazilo preko 200 građevina islamske arhitekture, a u samom gradskom jezgru njih preko 60. Uslijedile su godine razaranja i zatiranja muslimanske kulturne baštine na prostoru cjelokupne Bugarske, pa tako i u Šumenu. Uprkos svim prevaziđenim nesrećama i nedaćama, danas se u ovom gradu nalazi najveća džamija u ovoj zemlji koja je ujedno i druga po veličini džamija iz osmanlijskog perioda na Balkanu. Radi se o Tombul džamiji, vakifu izvjesnog Šerif Halil-paše iz 1741. godine. Odmah uz džamiju nekada se nalazila i velika medresa.
Pored navedenog, ono po čemu je ovaj grad osobito za nas značajan i zbog čega zaslužuje da mu u ramazanu posvećujemo vrijeme i pažnju, jeste to što Šumen tokom osmanlijskog perioda, osobito u XIX stoljeću, važi za jedan od vodećih svjetskih centara za prepisivanje, iluminaciju i uvezivanje Kur'ana. Šumenski Mushafi uglavnom su izrađivani za izvoz diljem prostranog carstva, te su zbog svoje specifične izrade, a osobito zarad stila iluminacije, bili prepoznatljivi i cijenjeni.
Na fotografiji je primjerak Mushafa koji je eto, baš u godini kada je Šumen pao u ruske ruke, 1878. (1295. h. g.), prepisao izvjesni Mustafa Safvet Šumnevi, učenik Mustafe Šukrije.
Ukrasni motivi Mushafa, proistekli iz spretnih ruku ondašnjih umjetničkih zanatlija Šumena, umnogome nas podsjećaju na motive naše Banjalučke serdžade. Ova dva remek-djela islamske umjetnosti, Šumenski Mushafi muslimana Bugarske i Banjalučka serdžada našega čovjeka ne samo da na identičan način odišu snagom tradicionalnih lokalnih umjetničkih stilova već umnogome dijele i zajedničku sudbinu. Naime, njihove primjerke danas je lakše pronaći u svjetskim muzejima ili pak na prodajnim izložbama prestižnih aukcijskih kuća nego u zemljama u kojima su ovi radovi iznimne ljepote desetljećima stvarani. Čuvajmo našu, bošnjačku, balkansku i muslimansku kulturnu baštinu!