Sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, koji je poslao Svoga poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, s Uputom i vjerom Istine da bi je uzdigao iznad svih vjera! Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba, Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.
Uzvišeni Allah daje iz Svoje mudrosti da se dese određene stvari, pa i loše, da bi oni koji dolaze poslije uzmu pouku, ili da neki, srazmjerno svojim postupcima, u određenim kušnjama dobiju velike nagrade kod Njega ili zasluženu kaznu.
U nekoliko prvih tekstova ukazali smo na to kako se odvijao početak prve fitne, razne vidove prevare i obmane koje su koristili smutljivci, da bi na kraju ubili plemenitog ashaba, halifu i predvodnika svih muslimana, Osmana, radijallahu anhu, izazvavši pri tome veliku smutnju i strah među muslimanima. Iz tog nemira i zla rodila se sekta haridžija, samoobmanutih pokvarenjaka i smutljivaca, istih onih koji su pokrenuli fitnu i ubili Osmana, koji su već dokazali da ne prezaju ni od čega. Alija, radijallahu anhu, nije im valjao iako su njega htjeli za halifu. Okrenuli su se i protiv njega i svih koji nisu bili sa njima, tj. protiv svih muslimana, jer su razvili svoja ubjeđenja zasnovana na pogrešnom tumačenju tahkima –suđenja po Allahovom zakonu, propisa hidžre, propagirajući odvajanje od muslimana, tekfir, proglašavajući ashabe, prije svih Osmana, Aliju, Muaviju, radijallahu anhum, i sve koji su bili sa njima – nevjernicima i također posljedično tome dozvoljavajući skrnavljenje njihove časti, imetka, i njihovo ubijanje, čak su bili su ubijeđeni da je obaveza borba protiv njih i njihovo ubijanje. Podsticali su ljude protiv Alije, radijallahu anhu, što je našlo plodno tlo kod nekih bolesnih srca, da bi se skupina koju su okupili odvojila u mjesto Nehrevan u Iraku, odlučna da uradi svim muslimanima ono što su uradili Osmanu, radijallahu anhu.
Prikaz zločinačkih umova haridžija
Najslikovitiji primjer koji može dočarati i približiti zabludjelost i zlo haridžija jeste ono što se dogodilo Abdullahu b. Habbabu b. Eretu, radijallahu anhuma.
Naime, skupina haridžija koja je krenula da se pridruži svojim istomišljenicima u Nehrevanu, našavši na Abdullaha b. Habbaba b. Eretta, radijallahu anhuma, ashabu i sinu ashaba, prepriječili su mu put dok je putovao sa svojom suprugom koja je bila trudna. Vikali su na njega i prijetili mu, a onda su ga upitali: “Ko si ti?” Odgovorio je: “Ja sam Abdullah b. Habbab, ashab Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.” Kad su saznali o kome se radi, obećali su da mu neće ništa loše uraditi i pitali su ga o Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da im prenese neki hadis koji je čuo od svoga oca, a on od Poslanika. Ovaj časni ashab kojeg su prvi put sreli, koji nije bio emir, zapovjednik i sl., i nije imao nikakav sukob ili okršaj s njima prije ovog susreta, prenio im je hadis: “Nastupit će fitne, čovjek će osvanuti kao vjernik, a omrknuti kao nevjernik, ili omrknuti kao vjernik, a osvanuti kao nevjernik...”do kraja hadisa. Na to su mu rekli: “Zbog ovog hadisa smo te pitali.” Zatim su ga pitali o Ebu Bekru, radijallahu anhu, i Omeru, radijallahu anhu, o kojima je on pohvalno govorio. Onda su ga upitali: “A šta kažeš za Osmanov hilafet, za njegov početak i za njegov kraj?” Odgovorio je: “Osman je bio na istini i na početku i na kraju svoga hilafeta.” Na kraju su ga upitali: “A šta kažeš o Aliji i njegovom hilafetu prije i poslije prihvatanja presude i dogovora sa Muavijom?” Abdullah je odgovorio: “Alija je bolje od vas poznavao Allahovu vjeru i bio je bogobojazniji od vas.” Na to su mu oni rekli: “Ti slijediš svoje strasti i vrednuješ ljude na osnovu imena, a ne na osnovu njihovih djela. Zato ćemo te ubiti na način kako do sada nikoga nismo ubili.” Zatim su ga poveli na obalu rijeke, vezavši mu ruke iza leđa. Na putu su prošli pored palme sa koje je pala datula, pa je jedan od haridžija uzeo da je pojede, ali drugi haridžija ga je upozorio da ju je uzeo bespravno i bez dozvole vlasnika palme, nakon čega je odustao od nje i vratio je pod palmu. Nakon toga naišli su na svinju pa ju je jedan od njih ubio. Ostale haridžije su mu rekle da je to što je uradio fesad, nered na Zemlji, pa je potražio vlasnika svinje i platio mu vrijednost svinje. Kada je Abdullah vidio ove njihove postupke, ostao je zbunjen, je li ovo predstava, gluma ili stvarno ovako razmišljaju i rezonuju?! Jedini logički zaključak, na osnovu ovih njihovih postupaka, do kojeg je mogao doći, ako stvarno ovako postupaju, da mu neće ništa loše uraditi. “Musliman sam, ništa loše nisam uradio, i još ste mi obećali sigurnost”, pomislio je Abdullah. Ali, oni su postupili surovo. Oborili su ga na zemlju i zaklali ga kao što se kolje ovca, tako da mu se krv slijevala u rijeku. Onda su krenuli prema njegovoj ženi, a ona je zapomagala: “Ljudi, ja sam žena, zar se ne bojite Allaha!?”No, oni se nisu osvrtali na njene riječi, već su je ubili, a zatim su joj rasporili stomak, a bila je u devetom mjesecu trudnoće. I ubili su još neke žene koje su bile s njima.
Prvi put u historiji islama, nakon Bedra, Uhuda, nakon toliko bitaka u kojima nije bio poznat i zabilježen takav vid svirepog ubijanja i klanja, haridžije su prve koje to rade i to nad časnim ashabom, sinom ashaba Habbaba b. Eretta koji je bio simbol mučenja mušrika u Mekki. Ubili su ga i zaklali kao ovcu. Ovo je bio i prvi slučaj da je neko ubio neprijateljsku ženu i nerođeno dijete, i to u ovom slučaju suprugu ashaba, bez ikakvog razloga. Kako ih drugačije opisati i okarakterisati osim, kako ih je opisao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da su džehennemski psi (Ibn Madža i Ahmed). Nagrada je srazmjerna djelima koja su činili, na dunjaluku su bili prema muslimanima poput bijesnih pasa, proglašavajući ih nevjernicima, boreći se protiv njih i ubijajući ih, tako će i u Džehennemu biti kažnjeni da budu psi.
Alijina blagoslovljena vojska
Kada je Alija obaviješten o zločinu koji su počinili nad Abdullahom i njegovom porodicom, poslao im je izaslanika Harisa b. Murraa el-Abdija, da vidi šta se desilo, ali su oni ubili izaslanika. Opet se prvi put događa da neko ubija izaslanika jednog vladara, što nije bilo do tada zabilježeno, jer vladari tadašnjih država i imperija, pa i nevjerničkih, iskazivali su gostoprimstvo izaslanicima i nisu ih ubijali. Alija, radijallahu anhu, prema njima je pravedno postupao i sve dok nisu sa riječi prešli na djela nije ih dirao, iako su njega lično vrijeđali, iako su govorili da je džahil, nevjernik... I danas vidimo da su najgore uvrede rezervisane za učenjake, koji, kao što su ashabi bili najbolji ljudi svoga vremena, tako su učenjaci, kao nasljednici vjerovjesnika, najbolji ljudi ovog vremena. Tako danas za šejha Ibn Baza, rahimehullah, govore da je Ebu Džehl i druge grozne stvari. Doista, historija se ponavlja!
Alija, radijallahu anhu, otišao im je sa vojskom koja je brojila deset hiljada vojnika. Tražio je da predaju ubice, opet im je pružio priliku, ali oni su rekli: “Svi mi smo ih ubili, svi smo mi ubice. Ohalalil smo i njihovu i vašu krv!” Ovo je period oblikovanja sekte haridžija i formiranja njihovih ubjeđenja, a ovo je njihovo temeljno ubjeđenje i karakteristika od tada pa sve do Sudnjeg dana. Dakle, temeljeno ubjeđenje haridžija jeste proglašavanje nevjernicima muslimana zbog nečega što nije uistinu djelo nevjerstva i smatranje dozvoljenim, čak obaveznim, ubijanje muslimana na osnovu toga! Historija se ponavlja, pa vidimo da i danas ovo bude njihova glavna karekteristika, jer kao što se navodi u hadisu: “Kad god im se pojavi generacija (Rog) bit će sasječeni, sve dok se u posljednjoj od njih ne pojavi sam Dedžal.” (Ibn Madža)
Uzvišeni Allah počastio je Aliju velikom pobjedom nad njima u ovoj bitki, koja se desila 38. godine po Hidžri. Pobio ih je gotovo sve, osim desetak koji su preživjeli, a bilo ih je hiljadu, a iz Alijine vojske nije ubijeno osim četiri ili sedam ljudi. Alija, radijallahu anhu, bio je počašćen time da on bude taj koji će se boriti protiv njih, poraziti ih i pobiti, za što mu je Allah, azze ve dželle, pripremio veliku nagradu na Sudnjem danu. (Muslim)