Da li umrli čuju govor živih

Objavljeno u broju 94

Pitanje

Da li umrli čuju govor živih kada posjete njihov kabur?

Odgovor

Sve što se dešava nakon smrti u domenu je gajba, za nas ljude skrivenog i nedokučivog područja. Jedini put kojim se dolazi do odgovora na ovakva pitanja jeste Božija objava u formi kur’anskih ajeta i hadisa Allahovog Poslanika, neka su na njega salavati i selami. Razmatrajući ajete i hadise koji govore o tome da li umrli čuju govor živih ili ne, učenjaci su došli do različitih zaključaka, a načelno se svode na dva mišljenja:

Prvo mišljenje: Duše umrlih ne čuju govor živih. Ovo je stav Omera, Aiše i drugih ashaba, radijallahu anhum, kao što ćemo vidjeti iz predaja koje slijede, a to je stav većine učenjaka među kojima su i učenjaci hanefijskog mezheba. Elaborirajući zbog čega učenjaci hanefijskog mezheba hadis o talkinu (navođenju da se izgovore određene riječi) razumijevaju alegorično, tj. tvrde da se odnosi na osobu koja je na samrti, a ne na umrlog, Ibn Hummam kaže: “Smatram da većina naših učenjaka pribjegava ovakvoj alegoriji zato što umrli, prema njihovom shvatanju, ne čuju, kao što su eksplicitno kazali u poglavlju o zakletvama: ‘Kada bi se zakleo da neće s nekim razgovarati, a potom mu se obrati nakon što umre, nije prekršio zakletvu, jer zakletva se odnosi na govor koji se razumije, a umrli ne može razumjeti obzirom da ne čuje.’” (Fethul-Kadir)

Kazujući o značenju hadisa o obraćanju Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mrtvim idolopoklonicima na Bedru, istaknuti učenjak hanefijskog mezheba Ibn Abidin naglašava da su hanefijski učenjaci razumjeli da je to Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da bi opomenuo žive, da je shvatanje govora živih bilo specifično upravo tim umrlim kako bi im se kajanje i žaljenje umnogostručilo, te da je to posebno dato Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kao čudo i mudžiza. (Hašijetu Ibni Abidin)

  Prvi argument za prvo mišljenje jeste kur’anski ajet: “Ti ne možeš mrtve dozvati ni gluhe dovikati kada se leđima okrenu” (En-Neml, 80). U komentaru ovog ajeta Katada kaže da je ovo primjer kojim Svevišnji Allah oslikava nevjernika, kao što umrli ne čuje poziv koji mu se uputi, ne čuje ga ni nevjernik, jer je poput gluhog čovjeka kada leđa okrene i udalji se – ne može te čuti ma koliko ga dozivao. (Tefsirut-Taberi)

Ibn Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon Bitke na Bedru zastao pored rupe u koju su bačena tijela mrtvih idolopoklonika i rekao: “Da li ste se uvjerili da je istinito ono čime vam je Gospodar vaš prijetio?”, potom je rekao: “Oni sada doista čuju šta im ja govorim!” Kada su ove Poslanikove riječi prenesene Aiši, radijallahu anha, rekla je: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uistinu je rekao: ‘Oni sada doista znaju da je ono što sam im govorio prava istina!’”, a potom je citirala ajet: “Ti ne možeš mrtve dozvati” (En-Neml, 80). (Buhari)

U ovoj predaji navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Oni ‘sada’ doista čuju šta im ja govorim!”, ograničavajući sposobnost umrlih da čuju na taj trenutak, a to implicira da u drugim vremenima ne čuju (Alusi, Ruhul-meani). Ograničavajući sluh umrlih na dotični trenutak šalje se jasna poruka da se to desilo kao keramet i počast Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, te da umrli u prirodnim okolnostima ne mogu čuti govor živih. Upravo to je razlog zbog čega su učenjaci naveli ovaj hadis u poglavlju o mudžizama, nadnaravnim čudima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. (Vidjeti: Hatib et-Tibrizi, Miškatul-Mesabih

U predaji od Enesa, radijallahu anhu, navodi se kako je Omer, radijallahu anhu, čuvši Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se obraća mrtvim tijelima, rekao: “O Allahov Poslaniče, zar ih dozivaš, a prošla su tri dana od njihove smrti? Mogu li oni čuti, a Svevišnji Allah rekao je: ‘Ti ne možeš mrtve dozvati’ (En-Neml, 80)?”  Na to je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, vi ništa bolje od njih ne čujete ono što govorim, ali oni ne mogu odgovoriti!” (Ahmed). U ovoj i sličnim predajama uočavamo kako su Omer i drugi ashabi instinktivno reagirali, pokazali čuđenje i negodovali da se neko obraća mrtvima, pri tome su se pozvali na ajet: “Ti ne možeš mrtve dozvati” (En-Neml, 80), kao što je to učinila i Aiša, radijallahu anha. Sve to, samo po sebi, govori da je spomenuti ajet temelj i okosnica u ovom pitanju, naročito kada se u obzir uzme dio hadisa u kojem se navodi prilog ‘sada’, jasno je da se radi o izuzetku iz općeg pravila da umrli ne mogu čuti, ali je Allah učinio da ti umrli iznimno tada čuju govor Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Da kojim slučajem ashabi već ranije nisu znali i od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, usvojili da umrli ne mogu čuti, ne bi tako reagirali. S druge strane, ako bismo pretpostavili da su to ashabi brzopleto osudili, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nesumnjivo bi izvršio svoju misiju dostavljanja Allahove poruke i poučavanja vjerskih propisa i objasnio im da je njihovo ubjeđenje pogrešno i vjerski neutemeljeno. Međutim, u svim predajama koje kazuju o ovom događaju ne postoji takvo nešto. Sve što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao bilo je: “Vi ništa bolje od njih ne čujete ono što govorim!”, a to nije oprečno pravilu koje su oni ranije usvojili: da umrli ne čuju, nego je to govor koji se posebno odnosi na dotične idolopoklonike. To znači da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potvrdio stav ashaba, među kojima je i Omer, radijallahu anhu, u shvatanju ajeta: da živi ne mogu dozvati umrle. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije osudio njihov stav niti je rekao: “Pogriješili ste, ajet ne ukazuje na to da mrtvi apsolutno ništa ne čuju!” Naprotiv, potvrdio je njihovo ubjeđenje da umrli ne čuju, kao što implicira njihov govor Allahovom Poslaniku: “Zar se obraćaš tijelima u kojima nema duše!?” (Buhari) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, samo im je objasnio ono što nisu znali o stradalim idolopoklonicima na Bedru: da su oni istinski čuli njegov govor i da je to posebno stanje koje je izuzetak iz općeg značenja ajeta, te da je to nadnaravno čudo koje je Allah podario Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u tom trenutku. U komentaru ovog hadisa Katada kaže: “Allah ih je oživio tako da čuju Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, govor, ponižavajući i koreći ih, kako bi se još više kajali i žalili.” (Buhari)

•  Drugi argument ovog mišljenja jesu riječi Svevišnjeg Allaha: “...a oni kojima se, pored Njega, klanjate ne posjeduju ništa. Ako im se molite, ne čuju vašu molbu, a da i čuju, ne bi vam se odazvali; na Sudnjem danu će poreći da ste ih Njemu ravnim smatrali. I niko te neće obavijestiti kao Onaj koji zna” (Fatir, 13–14). Ajeti eksplicitno poriču mogućnost sluha onih koje idolopoklonici mimo Allaha prizivaju. Među onima koje idolopoklonici prizivaju su umrli, čestiti vjernici, kojima su idolopoklonici pravili kipove, a potom su im se putem tih kipova molili. Na ovakvo razumijevanje ukazuju ajeti sure Nuh, gdje Svevišnji Allah kaže: “...i govore: ‘Nikako božanstva svoja ne ostavljajte, i nikako ni Vedda, ni Suvaa, a ni Jegusa, ni Jeuka, ni Jesra ne napuštajte!’” (Nuh, 23). U komentaru ovog ajeta Ibn Abbas, radijallahu anhuma, navodi da su to imena pet čestitih vjernika iz Nuhovog naroda, te kada su pomrli, šejtan je inspirirao njihov narod da isklešu kipove koje će nazvati njihovim imenima i postaviti ih na javnim trgovima i centrima, kako bi podsjećali žive na njihov ibadet i odanost Bogu. Oni su to i učinili, ali kada je izumrla prva generacija i kada je zaboravljen prvobitni cilj tih kipova, nova pokoljenja su ih počela obožavati. (Buhari). Kip je ustvari oličenje odsutnog božanstva, jer nelogično je da razuman čovjek vjeruje da je samo drvo ili kamen božanstvo koje obožava. U prilog takvom shvatanju ide i završetak ajeta: “...na Sudnjem danu će poreći da ste ih Njemu ravnim smatrali”, s obzirom na to da kipovi neće biti proživljeni; jer to su predmeti i nisu recipijenti vjerskih obaveza za razliku od idolopoklonika koji ih obožavaju kao i onih koje su obožavali. Kaže Uzvišeni: “A na Dan kada ih On sakupi, a i one kojima su pored Allaha robovali, te upita: ‘Jeste li vi ove robove Moje u zabludu zaveli, ili su oni sami s Pravoga puta zalutali?’” (El-Furkan, 17). Nije poznato da se negdje u vjerskim izvorima spominje da će Allah na Sudnjem danu proživjeti te statue i kipove, stoga je dužnost razumjeti ove ajete u svjetlu drugih kur’anskih ajeta koji su ih protumačili. Ovakvo razumijevanje ajeta spomenuo je imam Kurtubi, rekavši: “Moguće je da se Allahove riječi: ‘na Sudnjem danu će poreći da ste ih Njemu ravnim smatrali’, odnose na razumna stvorenja koja su idolopoklonici obožavali, poput meleka, džina, vjerovjesnika...” (Tefsiru Kurtubi). Tako ovaj ajet ukazuje na to da čestiti vjernici koji su umrli ne čuju one koji ih dozivaju nakon njihove smrti, a drugi umrli su poput njih, štaviše, još su preči da ne čuju žive ako ih već ni čestiti odabrani robovi ne mogu čuti.

•  Treći argument jeste predaja Ibn Mesuda, radiallahu anhu, u kojoj se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svevišnji Allah ima meleke koji se Zemljom kreću i dostavljaju mi od mog ummeta selame.” (Ahmed, Nesai, Ibn Hibban i Hakim. Hakim je o ovom hadisu rekao da je vjerodostojnog lanca prenosilaca, a Zehebi je to potvrdio.)

Ovaj hadis je eksplicitan u značenju da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne čuje selame onih koji ga selame, jer kada bi ih sam čuo, ne bi mu ih meleki dostavljali. Zatim, hadis se svojim općim značenjem odnosi i na one koji selame Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pored njegovog kabura, i nema argumenta koji bi ukazao na razliku između njih i onih koji ga selame na nekom drugom mjestu, o čemu će u nastavku biti još govora. Prema tome, ako Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne čuje selam onih koji ga selame, jasno je da ne čuje ni drugi govor, a ako to ne čuje Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne čuju ni ostali umrli. (Albani, Tahkikul ajatil-bejjinat fi ademi simail-emvat)

Drugo mišljenje: Umrli apsolutno čuju žive, ali im to uopće ne može koristiti i nisu u stanju odgovoriti. Jedna skupina učenjaka smatra da mrtvi načelno mogu čuti govor živih, ali ne čuju stalno i u svakom slučaju.

Ibn Ebu Iz u Komentaru Tahavijeve akide kaže: “Onome ko kaže: ‘Umrli ima koristi od učenja Kur’ana koji se uči kod njega, s obzirom na to da sluša Allahov govor’, treba kazati da takvo što nije vjerodostojno preneseno ni od jednog poznatog velikog autoriteta vjere (imama). Nema, pak, sumnje da umrli čuje učenje, no ne može se kazati da on ima koristi od toga, budući da se nagrada za slušanje Allahovog Govora uvjetuje postojanjem života, ono je dobrovoljan čin koji se, kao takav, prekida smrću čovjeka. Štaviše, umrli može od toga imati neprijatnosti i osjetiti bol s obzirom na to da, možda, nije izvršavao Allahove naredbe i izbjegavao Njegove zabrane, odnosno da nije učinio više dobrih djela.” (Vjerska učenja islama)

Nakon što je naveo nekolicinu hadisa argumentirajući stav da umrli čuju žive, Ibn Tejmijja kaže: “Ovi i njima slični tekstovi ukazuju na to da umrli načelno čuje govor živih, ali to ne znači nužno da čuje stalno, naprotiv, moguće je da u nekoj situaciji čuje, a u drugoj ne. Takvo nešto dešava se i živom čovjeku, jer ponekad čuje govor onoga ko mu se obraća, a nekad, zbog neke smetnje, ne čuje.” (Medžmuul-fetava)

Zastupajući stav da umrli čuju žive, Ibn Kajjim kaže: “Što se tiče Božijih riječi: ‘A ti ne možeš one u grobovima dozvati!’ (Fatir, 22), pa sam kontekst ajeta upućuje na to da se njime želi kazati da ti onoga koji ne vjeruje, čije je srce mrtvo, nisi u stanju dozvati tako da bi se on time mogao okoristiti, kao što ni one u kaburovima ne možeš dozvati i saopćiti im nešto od čega bi oni mogli imati koristi. No, Uzvišeni Bog ovim nije htio kazati da oni u kaburovima ništa i ne čuju.” (Knjiga o duši)

  Najjači argumenti ovog mišljenja jesu dva hadisa. Prvi je prethodno navedeni hadis u kojem se kaže kako se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obraćao mrtvim idolopoklonicima na Bedru. Međutim, već je elaborirano da je taj događaj potvrdio da umrli u pravilu ne mogu čuti žive, s obzirom na to da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potvrdio prvobitno ubjeđenje ashaba da umrli ne čuju, i da je to čudo koje je Allah podario Svom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u tom trenutku, tako da nema potrebe ponavljati prethodni govor. 

U komentaru ovog hadisa Ibn Hadžer ističe da je moguće da je Poslanikovo obraćanje mrtvima na Bedru bilo u vremenu kada se oni ispituju u svojim kaburima, a to je vrijeme kada duše budu vraćene tijelima. (Fethul-Bari)

•  Drugi argument ovog mišljenja jeste hadis Enesa b. Malik, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada čovjek bude spušten u svoj kabur, a njegovi pratioci počnu odlaziti, on čuje topot njihove obuće. Tada mu dođu dva meleka i kažu...” (Buhari i Muslim) Hadis potvrđuje da umrli čuje topot obuće onih koji su ga donijeli do kabura, kada ga ostave u kaburu udaljavajući se od njega, a njemu tada dolaze meleki radi ispita u kaburu. Međutim, hadis potvrđuje da umrli čuje taj zvuk u ovoj specifičnoj situaciji, a to nikako ne znači da čuje u drugim prilikama ili da čuje nešto drugo mimo spomenutog, s obzirom na to da sluh kakav poznajemo na ovom svijetu različit je od onog u berzahu i prema tome, neprihvatljivo je analogno zaključivanje na osnovu uobičajenih zakonitosti sluha. Dakle, na osnovu ove predaje shvatamo da umrli čuje topot stopala u trenutku kada ga pratioci napuštaju i ništa više od toga ne možemo potvrditi; jer analogija koju poznajemo – ovdje se ne može primijeniti. U komentaru ovog hadisa Menavi kaže: “Sluh spomenut u ovom hadisu posebno se odnosi na prve trenutke kada umrli bude stavljen u kabur, neposredno pred kaburski ispit, a hadis ne ukazuje na to da umrli uopćeno čuje.” (Fejdul-Kadir)

•  Treći argument drugog mišljenja jeste hadis u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, propisao svojim sljedbenicima da posjećuju kaburove (Muslim) i da pri tome kažu: “Neka je selam stanovnicima ovih kuća...”, ili prema drugoj predaji: “Es-selamu alejkum, stanovnici ovih kuća, vjernici i muslimani, i mi ćemo vam se pridružiti, Allaha molimo da i nas i vas sačuva!” (Muslim). Pozdravljati nekoga ko toga nije svjestan i ko ne osjeća prisustvo onoga koji pozdravlja, apsurdno je. Prema tome, radi se o obraćanju nekome ko čuje i razumije govor. U protivnom, ono ne bi imalo smisla i bilo bi suvišno. Isto tako, onaj koji posjeti umrloga zove se “posjetilac”. Bilo bi pogrešno ovako ga nazivati da posjećeni nije svjestan njegove posjete. (Ibn Kajjim, Knjiga o duši)

Prvom dijelu ovog dokazivanja, koje se bazira na konstataciji da je pozdravljati nekoga ko toga nije svjestan i ko ne osjeća prisustvo onoga koji pozdravlja apsurdno i suvišno, može se oponirati činjenicom da je moguće nekom se obraćati u drugom licu, kao da je prisutan i da čuje govor iako on taj govor ne čuje i ne zna za onoga ko mu se obraća. Potvrda za to nalazi se u dovi koja se uči na sjedenju u namazu, gdje se, između ostalog, kaže: “Es-selamu alejke ejjuhen-nebijj... – Neka je mir nad tobom, Allahov Poslaniče...” (Buhari i Muslim). Ta dova učila se i u vremenu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dok su ashabi sjedili neposredno iza njega u Poslanikovoj džamiji, ali i daleko od njega u drugim džamijama. Da li se može reći da ih je čuo i za njih znao dok su mu se oni obraćali? To je za vrijeme njegovog života bilo nemoguće. Ako ih nije tada mogao čuti, kako da ih čuje nakon smrti, nakon što se pridružio nebeskom društvu? Prisjetio se i ranije spomenute predaje da meleki dostavljaju selame Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, od njegovog ummeta, a kada bi ih izravno čuo, ne bi bilo potrebe za dostavljanjem.

Drugom dijelu ovog dokaza, da se posjetiocem može nazvati samo osoba koja dođe nekom ko za njega zna, može se oponirati predajama u kojima se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavljajući hadž i umru posjećivao časnu Kabu u Meki, te da je, dok je boravio u Medini, posjećivao mesdžid Kuba, s obzirom na to da niko ne može reći da časna Kaba i mesdžid Kuba osjećaju i znaju za onoga ko ih posjećuje.

Ovom argumentu može se oponirati i time da se ovdje radi o dokazu izgrađenom na racionalnom zaključivanju, a ovo je područje gajba gdje nije prihvatljivo oslanjanje na racionalne dokaze, naročito kada se uzme u obzir da je zaključak suprotan eksplicitnom kur’anskom tekstu: “Ti ne možeš mrtve dozvati” (En-Neml, 80). (Albani, Tahkikul ajatil-bejjinat fi ademi simail-emvat)

Tome se također može pridodati i da je cilj nazivanja selama umrlima dova kojom se Svevišnji Allah moli za milost, a ne izravno obraćanje njima.

•  Četvrti argument jeste hadisu koji prenosi Ibn Abbas u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nijedan musliman ne prođe pored kabura svoga brata kojeg je poznavao na dunjaluku i nazove mu selam, a da mu Allah ne povrati dušu da mu selam uzvrati!” (Ibn Abdulberr, El-Istizkar) Neki učenjaci prihvatili su ovaj hadis, dok su ga drugi odbacili. (Albani, Silsiletul-ehadisid-daifa)

S obzirom na to da je hadis upitne vjerodostojnosti i ne nalazi se u temeljnim hadiskim zbirkama neispravno je oslanjati se na njega u ovakvim pitanjima. A ako se prihvati sa aspekta vjerodostojnosti, hadis ne ukazuje eksplicitno da umrli čuje selam živog, nego ukazuje na to da mu Allah povrati dušu kako bi uzvratio selam. Ako se pretpostavi da čuje nazivanje selama, to opet ne znači da čuje drugi govor.

Sličnog značenja je i predaja u kojoj se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nakon moje smrti, niko mi neće nazvati selam a da mi Allah neće vratiti dušu kako bih mu uzvratio na selam.” (Ebu Davud. Hadis je hasen.) Značenje hadisa je uopćeno i ne odnosi se isključivo na onoga ko donese selam i salavat na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pored njegovog kabura, nego se odnosi na bilo koje mjesto, a meleki dostavljaju selam. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ne činite svoje kuće grobnicama, i ne činite moj mezar svetilištem. Donosite salavat na mene, jer će on doprijeti do mene ma gdje bili.” (Ebu Davud. Hadis je vjerodostojan.)

Rezime: Na osnovu ranije izloženih stavova i argumenata, može se zaključiti da je govor o stanju nakon smrti u domeni gajba i o tome znamo samo u mjeri koliko nas objava o tome obavijesti. Kur’anski ajeti eksplicitno govore da umrli ne čuju, tako su ih ashabi razumjeli, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potvrdio je njihovo shvatanje. Stoga kažemo da umrli u pravilu ne čuju govor živih. Kada validni argumenti potvrde da umrli nešto čuju, kao što je govor Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mrtvim idolopoklonicima na Bedru i topot stopala nakon što umrli bude ostavljen u kaburu, potvrđujemo da u toj situaciji čuju, ali se na osnovu toga ne može zaključiti da umrli čuju i nešto drugo, jer je potvrđeno pravilo da ne čuju, a ovo su izuzeci. U tom smislu Ibn Tin kaže: “Bez imalo sumnje umrli ne čuje, međutim kada Allah želi da stvorenje koje inače ne čuje nešto čuje, to je sasvim moguće. Primjer za to nalazimo u riječima Svevišnjeg Gospodara upućenim nebesima i Zemlji: ‘Pojavite se milom ili silom!’ ‘Pojavljujemo se drage volje!’ – odgovorili su.’ (Fussilet, 11).” (Ibn Hadžer, Fethul-Bari) Svevišnji Allah najbolje zna!