Poruke u kojima se prijeti nesrećom ili nagovještava neka sreća

Objavljeno u broju 70

Pitanje

U zadnje vrijeme, putem društvenih mreža, često mi dolaze poruke koje u sadrže dovu, savjet i sl., a uz to još piše da mi se stavlja u emanet da poruku širim dalje, ili da je moram poslati određenom broju ljudi, ili da ću čuti lijepu vijest ako je pošaljem dalje i nešto će me usrećiti. Da li sam grješan ako ne proslijedim tu poruku i da li je pohvalno pisati ovakve poruke?

Odgovor

Društvene mreže i moderna sredstva komunikacije pružaju ogromne mogućnosti koje se nužno moraju iskoristiti u davetske svrhe, kao što je međusobno savjetovanje, podsjećanje, davanje smjernica i sl. Putem tih sredstava riječi upute i glas poziva u Allahovu vjeru s lahkoćom dolaze do velikog broja ljudi. Onaj ko podstiče na dobro ima nagradu poput onog ko to dobro prihvati. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko ukaže na kakvo dobro, ima nagradu poput onog ko to dobro učini.” (Muslim) Kada neko napiše lijep savjet, koji podstiče na neko pohvalno djelo, zatim ga proslijedi putem društvenih mreža, na njega se odnose riječi Uzvišenog Allaha: “A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: ‘Ja sam doista musliman!’” (Fussilet, 33) Na taj način također se realizira naredba Uzvišenog Allaha: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti.” (El-Maida, 2) Stoga je potrebno iskoristiti mogućnosti koje pružaju ova sredstva, te na najljepši način, umjereno i mudro, pozivati dobru, poučavati, i podsjećati. Kaže Uzvišeni Allah: “I nastavi savjetovati, savjet će vjernicima, doista, koristiti.” (Ez-Zarijat, 55)

Nažalost, neki su ovo dobro djelo pomiješali sa lošim. Tvrditi da će onaj ko pošalje određenu poruku čuti dobru vijest i da će ga nešto usrećiti, obična je laž i vid proricanja budućnosti, koju ne zna niko osim Allaha. Ne postoji šerijatski argument da će onaj ko primi kakav nasihat, a potom ga proslijedi drugom, čuti lijepu vijest. Naprotiv, može čuti lošu, ili dobru, ili mu uopće neće doći bilo kakva vijest. Isto tako, obavezivanje drugih da šire i prosljeđuju poruku, pogrešno je i neosnovano. Onaj kome poruka bude poslana ne snosi nikakvu odgovornost i nije grješan ako je ne proslijedi. Neispravno je nešto smatrati grijehom ukoliko ne postoji šerijatski argument koji to potvrđuje. Određivanje grijeha i sevapa za neko djelo pripada isključivo Allahu, a bez validnog dokaza tvrditi da je nešto sevap ili grijeh, predstavlja izmišljanje laži na Allaha. Kaže Uzvišeni Allah: “Reci: ‘Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i neopravdano nasilje, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate.’” (El-A‘raf, 33)

Najbolji način kojim se stimulira dalje slanje i širenje poruke jest nastojanje da poruka bude kvalitetna, da sadržaj bude tačan, precizan, provjeren, lijepo formuliran, da tretira tematiku koja se tiče primaoca, da bude prikladne dužine, da poruka bude poslana u odgovarajućem vremenu i sl. Može se, također ukazati i na poslaničke riječi, kao što su: “Ko bude pozivao uputi, imat će nagradu poput onih koji ga budu slijedili, a to nimalo neće umanjiti njihove nagrade.” (Muslim) Svi drugi stimulansi, koji nisu bazirani na šerijatskom argumentu, a praksa i iskustvo ih ne potvrđuju, zabluda su koje se treba čuvati. Stoga, kada nekom dođe slična poruka, ne smije povjerovati da će mu se slanjem i širenjem poruke desiti određeno dobro ili da će ga neslanjem zadesiti kakvo zlo. Isto tako, kada nekom dođe slična poruka, trebao bi upozoriti pošiljaoca na zablude koje poruka sadrži, jer vjera je savjet, a vjernik je vjerniku ogledalo. Svevišnji Allah najbolje zna! (Muhammed Salih el-Munedžid, El-Islam, sualunvedževab)