Zakletva Mushafom

O

Na početku odgovora bitno je naglasiti da je dozvoljeno zaklinjati se isključivo Uzvišenim Allahom, odnosno jednim od Allahovih imena ili jednom od Allahovih osobina, kao što su riječi: “Allaha mi”, “Tako mi Gospodara svijeta”, “Tako mi Allahovog ponosa” i sl., dok je zabranjeno zaklinjanje bilo čim drugim mimo Allaha, pa čak i ako ono čime se zaklinje ima poseban stepen u vjeri, poput Poslanika, meleka, Kabe i sl.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Allah vam uistinu zabranjuje da se zaklinjete vašim očevima! Ko se zaklinje, neka se zakune Allahom ili neka šuti!” (Buhari, br. 6646)

Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko se zakune nečim drugim mimo Allaha, počinio je širk!” (Ebu Davud, br. 3251, i Tirmizi, br. 1535, hadis je hasen po ocjeni Tirmizija) Zaklinjanje nečim drugim mimo Allaha veliki je širk ako se vjeruje da je ono čime se zaklinje ravno Allahu u veličanju, moći i sl. Ako, pak, zaklinjanje nečim drugim mimo Allaha, nije popraćeno takvim ubjeđenjem, onda je to mali širk koji ne izvodi iz vjere, ali je grijeh i put ka velikom širku, jer zaklinjanje je odraz veličanja onoga čime se zaklinje.

Zaklinjanje Kur’anom je dozvoljeno, jer je Kur’an Allahov govor, a Allahov govor je Allahova osobina. Što se tiče zaklinjanja Mushafom, ono je također dozvoljeno kada se zakletva odnosi na Allahov govor koji je u njemu ispisan, a ako se odnosi na papir i mastilo od kojeg je sačinjen Mushaf, onda je takvo zaklinjanje haram. S obzirom na to da se Mushaf može, pored Allahovog govora, odnositi na knjigu u kojoj je ispisan Allahov govor, preče je ne zaklinjati se njime.

Što se, pak, tiče stavljanja ruke na Mushaf pri zaklinjanju, takvo nešto nije bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti njegovih ashaba, pa je to od uvedenih stvari u vjeri koje treba izbjegavati. Izuzima se jedino, kako navode učenjaci, pri suđenju, ako kadija vidi za tim potrebu, i tada može zahtijevati od parničara da se zakunu stavljajući ruku na Mushaf, da na takav način učini zakletvu težom.

Kada se neko zakune Allahom, odnosno Njegovim imenom ili osobinom, da će nešto uraditi u budućnosti ili da nešto neće uraditi, takva je zakletva djelotvorna. To znači da je onaj ko se na takav način zakleo, ako prekrši zakletvu, dužan iskupiti se.

Kako izgleda iskup za zakletvu, opisano je kur’anskim ajetom: “Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno. Iskup za prekršenu zakletvu jeste: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti. Tako se za zakletve vaše iskupljujte kada se zakunete; a o zakletvama svojim brinite se! Eto, tako vam Allah objašnjava propise Svoje da biste bili zahvalni.” (El-Maida, 89)

Pri iskupu za zakletvu čovjek ima izbor između tri stvari:

●  Nahraniti deset siromaha hranom koja se pretežno koristi u dotičnom mjestu, tako da se svakom siromahu udijeli polovina sāa žitarice koja se pretežno koristi, poput pšenice, odnosno brašna. Polovina sāa izosi približno 1,5 kg. Validno je, također, pozvati deset siromaha i ugostiti ih ručkom ili večerom.

●  Odjenuti deset siromaha tako da svako od njih dobije odjeću koja pokriva tijelo na način da u njoj može klanjati namaz.

●  Osloboditi roba.

Osoba koja se iskupljuje za zakletvu ima izbor između ove tri stvari, koju god učini, iskupila se za prekršenu zakletvu. Većina učenjaka, među kojima su tri mezheba: malikijski, šafijski i hanbelijski, stanovišta su da pri iskupu nije validno, umjesto hrane i odjeće, uručiti njihovu vrijednost, jer Uzvišeni Allah u spomenutom ajetu ograničio je izbor na tri stvari od kojih nije novčana vrijednost.  (Ibn Kudama, El-Mugni, 11/257)

Onaj ko nije u stanju ispuniti niti jednu od ove tri stvari, iskupit će se postom tri uzastopna dana.

Ovakav iskup propisan je samo kada se neko zakune Allahom na nešto u budućnosti, a potom to prekrši.

Kao što je već kazano, zaklinjanje nečim drugim mimo Allaha, haram je, a za takvu zakletvu nije propisan spomenuti iskup, nego je propisano pokajati se Allahu i tražiti oprosta za taj grijeh.

Isto tako, kada se neko namjerno lažno zakune na nešto u prošlosti ili sadašnjosti, počinio je haram i grijeh, i dužan je pokajati se i tražiti oprosta, ali za takvu zakletvu nije propisan spomenuti iskup.

Postoji još jedna zakletva za koju nije propisan iskup, a to je nenamjerna zakletva, kao što je spomenuto na početku citiranog ajeta: “Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno.” (El-Maida, 89) Učenjaci na različite načine tumače nenamjernu zakletvu za koju Allah neće kazniti, a odabrano je mišljenje da se to odnosi na dvoje:

●  Kada se neko zakune vjerujući da je istina ono na što se zaklinje, a potom se ispostavi da je netačno.

●  Kada neko izgovori riječi zakletve bez stvarne namjere da se zakune, poput riječi: “Jest, Boga mi, bilo, nije Boga mi tako” i sl.

Ovakvu govornu naviku treba izbjegavati, a ako se desi, Allah će, nadamo se, oprostiti. Ne treba se poigravati zakletvom i zaklinjati se za svaku sitnicu. Svevišnji Allah u spomenutom ajetu kazao je: “A o zakletvama svojim brinite se!” Briga o zakletvi postiže se tako da se čovjek ne zaklinje osim kada za tim postoji stvarna potreba, a kada se zakune, da ispuni ono na što se zakleo, a ako prekrši zakletvu, da se iskupi na propisani način.

Još je bitno napomenuti da, kada se neko zakune da će nešto učiniti ili da neće nešto učiniti, a potom uoči da je ispravnije postupiti suprotno onome na što se zakleo, propisano je da učini ono što je ispravnije i iskupi se za zakletvu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Neće se desiti da se zakunem zakletvom, a potom vidim nešto drugo bolje od toga, a da neće učiniti ono što je bolje, i osloboditi se zakletve (iskupom).” (Buhari, br. 3133, i Muslim, br. 1649) Svevišnji Allah najbolje zna.