Čim su stigli na selo, Abdullah istrča iz auta i uputi se prema štali. Odmah ugleda djeda koji je spremao sijeno za stoku. Abdullah poselami djeda i izljubi ga, te odmah upita gdje je ovan. Djed se nasmija i obavijesti Abdullaha da je ovan u bašči, u hladu stare kruške. „Odoh da ga vidim“, reče Abdullah, i trčeći ode do stare kruške, a djed pođe za njim. U hladu velikog drveta stajao je rasan ovan bijele boje sa velikim zaobljenim rogovima. Debeli sloj vune prekrivao je njegovo tijelo i glavu tako da su mu se jedva oči vidjele. Zadivljen ljepotom ovna, Abdullah se okrenu prema djedu koji je pristizao i reče: ”Bit će ovo dobar kurban, mašallah.” Djed se nasmija pa mu reče: „Od danas ga predajem tebi na emanet sve do Bajrama, sljedeće sedmice. Ti ćeš se o njemu brinuti, hraniti ga i pojiti.“
Abdullah se vrlo rado prihvatio ovog emaneta. Skoro da se nije odvajao od svog ovna. Od ranog jutra bi ga izveo na ispašu, nosio mu vode i žitarica. Kada bi ugrijalo jako sunce, premjestio bi ovna u hladovinu, češljao je njegovo runo i igrao se s njim. I sve tako ukrug do pred akšam, a onda bi ga uzeo za uže i odveo do štale. Nena bi se ponekad našalila da Abdullah više vremena provodi sa ovnom nego sa njom i sa djedom. Abdullah bi kroz osmijeh odgovorio da je ovan tužan kada nisu zajedno, krišom bi uzeo malo soli i nosio ovnu jer mu je posebno bilo drago kad ovan jede iz njegove ruke. Tako se Abdullah iz dana u dan brinuo o ovnu, sve do zadnjega dana, dana uoči Bajrama. Od samoga jutra Abdullah je bio uzrujan. Išao je i hranio ovna, vodio ga u hladovinu, ali ne sa onim entuzijazmom kao prijašnjih dana. Nena i djed primijetiše kako je Abdullah iznenada postao šutljiv i nekako tužniji. Kada je nastupilo vrijeme akšama, Abdullah s djedom odvede svog ovna u štalu, ostavi mu dovoljno hrane i vode, a onda ga zagrli i poče da plače. Djed to odmah primijeti, pa priđe do Abdullaha i zagrli ga. „Nemoj ga zaklati, djede. Meni je njega žao“, kroz suze izgovori Abdullah.
Djed je dobro znao zbog čega Abdullah plače: „Dođi, sjedni ovdje. Želim da ti ispričam nešto“, reče djed i uputi se do obližnje klupe. „Razumijem da ti se dopada ovan. I ja sam ga uzeo jer je od svih na pijaci bio najveći i najljepši. Znam da si ga zavolio, i meni je postao jako drag. Ali svrha kurbana i jeste da žrtvujemo ono što volimo. Tako je od Ibrahima, alejhis-selam, pa do danas. Njemu je Allah bio naredio da žrtvuje svog sina Ismaila, pa kad je Ibrahim to ispričao svom sinu, ovaj se nije odupirao, već mu je rekao da uradi kako Allah od njega traži, a da će se on strpjeti, ako Bog da. Vjeruj da je to bila velika kušnja za Ibrahima, alejhis-selam. Ali je Ibrahim, alejhis-selam, i pored velike ljubavi prema svom sinu, više volio svog Gospodara, te je odlučio izvršiti naredbu. Ibrahim, alejhis-selam, tako je dokazao da najviše voli Allaha, pa mu je Allah iz Svoje milosti sačuvao sina Ismaila i dao mu ovna da ga zakolje za kurban. Zato i mi danas koljemo kurban iz pokornosti svome Gospodaru i biramo da nam naši kurbani budu što ljepši i dijelimo meso kurbana muhtačima i siromašnima uz nadu da će nam Allah naše žrtve prihvatiti i iz Svoje milosti još više dobra dati.” Abdullah je pažljivo slušao šta mu djed govori, pa reče: „Stvarno si odabrao lijep kurban, djede. Zavolio sam ovog ovna, ali mi je drago što je on naš kurban. Znam da ćemo inšallah našim kurbanom zaslužiti Allahovu nagradu.“ Djed se osmjehnu, radostan što je njegov unuk razumio suštinu klanja kurbana.
Ujutru su djed i Abdullah poranili da idu na sabah-namaz u džamiju. I Abdullahov otac je stigao da zajedno klanjaju bajram-namaz. Nakon bajram-namaza, uz obilje čestitki i bajramluka koje je dobio od džematlija, Abdullah se s babom i djedom uputi ka kući da zakolju kurban. Abdullah je učio dovu da Allah primi njihov kurban i nagradi ih za njihovu žrtvu. Učestvovao je i u podjeli kurbana te je svima govorio kako je to meso velikog bijelog ovna kojega je on lično, sa zadovoljstvom, njegovao i hranio. Tekabbelallahu minna ve minkum!