Uzvišeni Allah dao je čovjeku mnogobrojne blagodati, koje ne može ni izbrojati i na kojima Mu ne može dovoljno ni zahvaliti. Čovjek nije u stanju da u potpunosti zahvali Uzvišenom Allahu jer je spram Njegove veličine kao zrno pijeska. Ali, kako bi barem približno spoznao veličinu Allaha, potrebno je da razmišlja o svemu što mu je On dao.
Allah je odredio da čovjek bude tek kapljica u utrobi svoje majke, pa ga je On obasuo Svojom pažnjom, čuvanjem, a onda je Svojom moći odredio da kapljica tekućine postane zakvačak, pa je podario da zakvačak postane zametak, a onda je odredio da iz zametka nastanu kosti i meso... Da li to može iko osim Allaha? Ne! (Ejmen Ahmed Muzejjen, Enciklopedija islamskog ponašanja, str. 170)
Na svim blagodatima čovjek je dužan zahvaljivati Stvoritelju i tako što će se na prikladan način, onako kako to dolikuje Njegovoj veličini, odnositi prema Njemu. U adabe, odnosno pravila ponašanja prema Allahu, spadaju sljedeće stvari:
Svjesnost o važnosti tevhida i ibadeta
Jedno od pravila lijepog ponašanja prema Gospodaru jeste vjerovati da su tevhid i ibadet najvrednije i najvažnije stvari za dobrobit cijelog čovječanstva. Zbog tevhida i ibadeta Uzvišeni Allah stvorio je sva stvorenja, stvorio je Džennet i Džehennem, i na osnovu toga napravio je razliku između sretnika i nesretnika. Svaki musliman dužan je maksimalno se založiti da spozna šta narušava ove temelje vjere, a šta ih jača, jer samo tako može ispuniti svoju obavezu Allahovog namjesnika na Zemlji.
Allah je stvorio i džine i ljude i sva ostala stvorenja kako bi Mu ispoljavali tevhid i činili ibadet. Kako bi temelji tevhida i ibadeta ostali čvrsti i postojani, propisao je mnoge propise koje su stvorenja dužna izvršavati. Društvo koje je utemeljeno na principima tevhida i ibadeta Allahu jeste prosperitetno, a u društvu u kojem izostaju vladaju nered i smutnja. U svim kur'anskim ajetima Allah ili naređuje da se provode principi tevhida ili zabranjuje da se čini ono što ih narušava. Usto, ovi principi osnovni su dokazi kojima se pojašnjava čovjekov uspjeh ili neuspjeh i na dunjaluku i na ahiretu: oni koji se vladaju na temelju ovih principa jesu skupina uspješnih. Tevhid i ibadet imaju razlikovnu funkciju -- na temelju ovih principa pojašnjava se razlika između mnogobožaca i muslimana, istinskih monoteista. Princip tevhida podrazumijeva tevhid robovanja Allahu u svim aspektima. A, čovjek će to moći ostvariti uz znanje o svom Gospodaru, uz predano činjenje dobrih djela samo u Njegovo ime i uz napuštanje i malog i velikog širka. (Sa'di, El-Kavaidul-hisan, str. 192)
Vjerovanje u gajb
Čovjek je dužan vjerovati u sve što je Allah, džellešanuhu, objavio u vezi sa gajbom -- onim što je ljudima skriveno i nedokučivo, kao što je zagrobni život, ispitivanje u kaburu, Džennet i njegove blagodati, Džehennem i njegove teške kazne. Uzvišeni Allah, opisujući bogobojazne ljude -- one koji su stalno svjesni Allaha i koji prema Njemu osjećaju strahopoštovanje, koji su krenuli putem upute -- na prvom mjestu kaže da vjeruju u gajb, odnosno skriveni svijet. U tom kontekstu, Allah, džellešanuhu, kaže: "Elif-lam-mim. Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali; onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i molitvu obavljali i udjeljivali dio od onoga što im Mi budemo davali." (El-Bekara, 1--3)
Pokornost Allahu, džellešanuhu
Prihvatanje i praktična primjena Allahovih propisa jedan je od adaba prema Allahu. To znači prihvatanje i postupanje u skladu sa onim što je Allah naredio, a izbjegavanje onoga što je On zabranio. Allah, džellešanuhu, kaže: "Ni vjernik ni vjernica nemaju izbora da, kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, po svom nahođenju postupe. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s Pravog puta." (El-Ahzab, 36)
Uzvišeni Allah kaže: "O vjernici, ne odlučujte se ni za što dok za to ne upitate Allaha i Poslanika Njegova, i bojte se Allaha! Allah, zaista, sve čuje i sve zna" (El-Hudžurat, 1). To znači da oni koji vjeruju u Allaha i Njegovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, ne treba da čine nikakva djela ibadetskog karaktera osim po dozvoli Allaha i Njegovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, tj. svi ibadeti koje čine treba da budu u skladu sa šerijatom i bez primjesa novotarija. Nijedan vjernik ne smije suditi ni o čemu što su Allah i Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, već odredili i svi treba da vode računa o Allahu i onom što im je naredio, a da izbjegavaju ono što im je zabranio. Allah čuje svaku riječ i zna svaki postupak i poznata mu je svaka skrivena stvar. (Et-Tefsirul-mujesser, str. 602)
Pokornost Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem
Pokornost Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jedan je od adaba prema Allahu. Allah, džellešanuhu, traži od nas da se odlučno, bez oklijevanja, odazovemo sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da ga dosljedno primijenimo u našim životima. U tom kontekstu Allah, džellešanuhu, kaže: "O vi koji vjerujete, odazovite se Allahu i Poslaniku kad od vas zatraži da činite ono što vas oživljava..." (El-Enfal, 24). Dakle, vjerniku i vjernici koji se budu pokoravali Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, slijedili njegov sunnet, njegovu uputu, praksu, to će sigurno biti razlog oživljavanja srca i uzrok duševnog zadovoljstva i smiraja i na ovom i na onom svijetu. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ko mi bude pokoran, taj je pokoran Allahu, a ko nije pokoran meni, taj nije pokoran ni Allahu. A ko bude pokoran pretpostavljenom, taj je pokoran meni, a ko je nepokoran pretpostavljenom, taj je nepokoran meni." (Buhari, br. 2957; Muslim, br. 1835) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojašnjava da je pokornost njemu dio pokornosti Allahu, jer Poslanik ne naređuje osim ono što je propisao šerijat, koji je Allah objavio. Kada Poslanik nešto naredi, to je ujedno Allahov zakon, i ko se njemu pokori, pokorio se Allahu, a ko njemu iskaže nepokornost, iskazao ju je i Allahu. Kada se čovjek pokori vođi, on se time pokorava i Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a kada mu iskaže neposlušnost, iskazao ju je i Poslaniku, jer je Poslanik naredio pokornost vođi, izuzev u situaciji kada naredi činjenje grijeha.
Spoznaja Allaha
Dvije su vrste spoznaje Allaha:
• spoznaja potvrđivanjem, a to je zajedničko svim ljudima, čestitom i grešnom, pokornom i neposlušnom;
• spoznaja koja uzrokuje stid i ustručavanje od Allaha, ljubav i vezanost srca za Njega, čežnju za susretom s Njim, strahopoštovanje, stalno vraćanje Njemu, traženje pribježišta kod Njega od ljudi. Ovo je posebna spoznaja u kojoj se ljudi razlikuju i to ne može izbrojiti ni ograničiti niko osim Njega Jedinog, Koji je njihovim srcima otkrio ono što je drugima sakrivenim učinio. Svako o ovoj spoznaji govori shodno svom stepenu.
Onaj koji je Allaha najbolje spoznao, Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, kaže: "Ne mogu da Ti iskažem hvalu i zahvalu u mjeri u kojoj si Ti izrekao hvalu Sebi." (Muslim, br. 486)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazuje i da će mu Allah na Kijametskom danu ukazati na načine hvale i zahvale koji mu nisu poznati sada, na dunjaluku. (Buhari, br. 7510; Muslim, br. 193)
Ova spoznaja ima dva veličanstvena aspekta. Prvi je razmišljanje o svim kur'anskim ajetima i posebna spoznaja imana u Allaha i Njegovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, a drugi je razmišljanje o Njegovim pojavnim znakovima, razmišljanje o svrsi stvaranja, Njegovoj svemoći, blagodarnosti, pravdi i pravednosti spram stvorenja. Sve to može se naći u spoznaji Njegovih lijepih imena i savršenih svojstava, Njegovoj izuzetnosti po njima i njihovoj povezanosti sa stvaranjem i upravljanjem.
Onaj ko dobro razumije ovo, on dobro razumije i Njegovo određenje, dobro razumije Njegova svojstva i imena i šerijatske i kosmičke zakone: "To je Allahov dar, koji On daje kome hoće -- a Allah je neizmjerno dobar i zna sve" (El-Maida, 54). (Ibn Kajjim, El-Fevaid, str. 201--202)
Zadovoljstvo Allahovom odredbom
Zadovoljstvo Allahovom odredbom i vjernikovo ubjeđenje da se u onome što mu je Allah odredio krije velika mudrost također je jedan od adaba prema Allahu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: "Znaj, kada bi se cijeli ummet sakupio da ti pomogne u nečemu, ne bi ti mogli pomoći osim onoliko koliko ti je to Allah već propisao, a i kada bi se sakupili da ti nanesu neku štetu, ne bi ti mogli nauditi više osim onoliko koliko ti je to Allah već odredio. Podigla su se pera i osušile su se stranice." (Hadis bilježe Tirmizi, br. 2516, Ahmed, br. 2669, 2804, Hakim, br. 6304, Taberani, Mu'džemul-Kebir, br. 12988, i dr. Hadis su vjerodostojnim ocijenili: Tirmizi, Albani, dobrim ga je ocijenio Ibn Redžeb, dok ga je slabim ocijenio Ukajli u svom djelu Ed-Duafa.)
Vjernik je dužan da se veže za Allaha, a ne za stvorenja. Stvorenja ne raspolažu ničim, ni štetom, ni koristi. (Usejmin, Šerhul-Erbeiinen-Nevevijje, str. 204) Hadis ukazuje na nemoć svih Allahovih stvorenja i na njihovu prijeku potrebu za Uzvišenim Allahom. (Ensari, Et-Tuhfetur-rabbanijje, str. 44) Također, hadis ukazuje na obaveznost vjerovanja u Allahovu odredbu i da je Uzvišeni Allah sve zapisao pedeset hiljada godina prije stvaranja nebesa i Zemlje. (Usejmin, Šerhul-Erbeinen-Nevevijje, str. 204) Niko ne može promijeniti Allahovu odredbu i ono što je zapisano. (Berrak, El-Fevaidul-Mustenbeta, str. 37)
Predanost Uzvišenom Allahu
Jedno od pravila lijepog ophođenja prema Allahu jeste da čovjekovo vjerovanje bude stvarno i istinsko, da se čvrsto oslanja samo na Allaha i da traži podršku od Njega Uzvišenog. Onaj ko je duboko svjestan ovoga, zna da je u stalnoj potrebi za Allahovom pomoći, predaje se Allahu, zadovoljan je Njegovom odredbom, što znači da je i svoju vanjštinu i svoju nutrinu predao Allahu, Gospodaru svjetova.
Uzvišeni Allah kaže: "Onaj ko se sasvim preda Allahu, a uz to čini dobra djela, uhvatio se za najčvršću vezu" (Lukman, 22), što znači da koji se Allahu pokorava iskreno i ko samo Njega priznaje za Boga, ko je iskren u svom govoru i predan u svom djelovanju i ko vodi računa o svom stanju, taj je uspostavio najčvršću vezu i najbolje sredstvo koje će ga odvesti Allahovom zadovoljstvu i milosti. Samo se Allahu vraća sve i On svime upravlja. Njemu se vraćaju svi ljudi i pokorni će biti nagrađeni, a grešni kažnjeni. (Et-Tefsirul-mujesser, str. 480)
Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, rekao je: "Allahu moj, Tebi se predajem, u Tebe vjerujem, na Tebe se oslanjam, Tebi se vraćam, radi Tebe se sporim i Tebi prepuštam sud." (Buhari, br. 7383; Muslim, br. 2717)
Kada vjernik počini neki prijestup, on se vraća Allahu i njegova jedina briga je Allahovo zadovoljstvo. On svim svojim djelima želi Allaha i izvršava sve što mu je On propisao, vodi računa o sunnetima i nafilama i time hoće da stekne Allahovu blizinu. On slijedi Allahove naredbe i izbjegava ono što mu je On zabranio, mnogo uči Kur'an i mnogo razmišlja o ajetima, staje na Allahovim granicama i kada voli, voli radi Allaha i za Njegovo zadovoljstvo, a kada mrzi, mrzi radi Allaha. Kada daje, to čini radi Allaha, a ako uskraćuje, to čini radi Allaha. Kada traži, traži od Allaha i vjeruje da je Allahovo određenje sve što ga je zadesilo. (Ejmen Ahmed Muzejjen, Enciklopedija islamskog ponašanja, str. 173)
Upućivanje dove Allahu, džellešanuhu
Uzvišeni Allah kaže: "Gospodar vaš je rekao: 'Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!'" (El-Mu'min, 60). Ovo je dobrota i plemenitost Allahova, slavljen neka je On, Koji upućuje Svoje robove na dovu i obećava da će im se odazvati. Sufjan es-Sevri, rahimehullah, kaže: "O Ti Koji najviše voliš one Svoje robove koji traže i puno mole. O Ti Koji najviše mrziš one robove Svoje koji Ga ne mole, i takav nije niko drugi osim Tebe, o Gospodaru moj." (Tefsir Ibn Kesir, skraćeno izdanje, str. 422, a predaju bilježi Ibn Ebu Hatim)
Allah, džellešanuhu, kaže: "Gospodar vaš je rekao: 'Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Me obožavaju -- ući će, sigurno, u Džehennem, poniženi.'" (El-Mu'min, 60)
Uzvišeni Allah naredio je Svojim robovima da Mu čine dovu, podstakao ih na nju i upozorio ih da je ne ostavljaju. Također je pojasnio da je ostavljanje učenja dove iz oholosti jedan od uzroka ulaska u Džehennem.
Svijest o Allahu u samoći
Samoća ima veliki utjecaj na čovjeka, a plodovi samoće reflektiraju se na cjelokupnu zajednicu. Koliko je samo vjernika koji u samoći iskazuju Allahu potpuno poštovanje, pa ostavljaju nešto što žele iz straha od Njegove kazne i nadajući se Njegovoj nagradi ili iz strahopoštovanja prema Njemu. Takvi nalikuju mirisnom štapiću koji se stavi na žar pa oko sebe širi lijep miris koji drugi udišu, a ne znaju odakle dolazi. Shodno naporu koji ulažu u opiranju svojim prohtjevima, jača njihova ljubav. Ili, shodno tome koliko odbijaju od sebe to što žele, toliko se jače širi njegov miris i dobrota. Ljudi su različiti po ovom pitanju kao što su različiti i mirisni štapići. Tako vidiš da ljudi hvale nekog čovjeka, a ne znaju zbog čega, ne mogu ga ni opisati jer ne poznaju njegovu suštinu. Nasuprot ovom čovjeku je onaj ko ne uvažava stvorenja niti vodi računa o tome kako se odnosi prema Allahu u samoći. Shodno količini i vrsti grijeha koje čini, od njega se širi zadah tih grijeha i srca ga preziru. Što manje griješi, ljudi manje o njemu pričaju. (Ejmen Ahmed Muzejjen, Enciklopedija islamskog ponašanja, str. 178--179)
Skrušenost u namazu
Mnogo je onih koji namaz obavljaju samo formalno, ali ne i suštinski, pa samim tim i ne osjećaju slast u namazu. Da bi vjernik osjetio slast u namazu, prije svega mora spoznati suštinu i tajnu namaza. Allah, džellešanuhu, kaže: "Uspjeli su vjernici, oni koji su u svojim namazima skrušeni." (El-Mu'minun, 1--2)
Stoga, ukoliko čovjek ne bude skrušen u namazu, neće biti od onih koji će uspjeti. Čovjek od svog namaza ima onoliko koliko je prisutan u njemu. Nekada dva čovjeka klanjaju jedan pokraj drugog, forme su im identične, ali razlika u nagradi koju će obojica imati za namaz poput je razlike između nebesa i Zemlje. Čovjek od svog namaza ima onoliko koliko je prisutan srcem u njemu. Šta to, zapravo, znači? Onaj dio namaza u kojem čovjek bude prisutan svojim srcem, za njega će imati nagradu, i nagrada će biti srazmjerna svjesnosti i prisutnosti srca. S druge strane, onaj ko ne bude prisutan srcem u namazu, zbog toga zaslužuje kaznu. Prema tome, tajna i srž namaza jeste skrušenost, odnosno, da srce bude prisutno i da se u cijelosti preda i okrene Allahu.
Prema tome, lijepo ophođenje prema Allahu temelj je za duhovni razvoj i postizanje unutarnjeg mira i zadovoljstva. Ovo ophođenje nije samo izražavanje vjere, već i način života koji obogaćuje život pojedinca i čini ga boljim članom društva.