Putovanje je jedna od potreba koju nam nameće život na ovom prolaznom dunjaluku. Hadž, umra, borba na Allahovom putu, traženje znanja, trgovina, posjeta prijateljima, rodbini, bolesniku... sve su to radnje koje iziskuju da se čovjek pokrene, tj. da putuje.
Putovanje je sredstvo kojim se spašava od onog od čega se bježi ili pak dospijeva onom traženom i željenom. (Ebu Hamid el-Gazali, Ihjau ulumid-din, 4/176)
Kada je riječ o cilju putovanja, on može biti ili dunjalučki, kao postizanje ugleda i stjecanje imetka, ili pak vjerski. Cilj vjerskog putovanja može biti stjecanje znanja ili činjenja djela. Pod stjecanjem znanja podrazumijeva se usvajanje i svjetovnog i vjerskog znanja, kao i praktična primjena naučenog i upoznavanje sa znamenjima zemaljskim, a kao primjer može se navesti Zulkarnejnovo putovanje zemaljskim prostranstvima. Što se tiče poduzimanja putovanja s ciljem činjenja djela, to su djela ibadeta koja obuhvataju i zijaret, posjetu određenim mjestima. (Ebu Hamid el-Gazali, Ihjau ulumid-din, 4/180)
Putovanje radi traženja znanja
Tokom historije učenjaci su u potrazi za znanjem provodili mnogo vremena i na tom putu ulagali su velika materijalna sredstva. Praksa poduzimanja putovanja s ciljem traženja znanja datira iz davnih vremena. Prvo takvo putovanje u historiji ljudskog roda bilo je putovanje Musaa, alejhis-selam, koji je, želeći se podučiti onome što ne zna, krenuo u potragu za Hidrom, kojem je bilo dato znanje koje nije bilo dato Musau. U našoj prošlosti ostali su zabilježeni brojni svijetli primjeri ljudi koje je gorljiva želja za znanjem vodila na taj blagoslovljeni put.
Prenosi se da je plemeniti ashab Ebu Ejjub el-Ensari, radijallahu anhu, otišao iz Medine do Misra (Egipta) kako bi se sreo sa Ukbom b. Amirom, radijallahu anhu, jer je čuo da prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, hadis koji on nije znao. Nakon što mu je Ukba ispričao taj hadis, Ejjub se vratio u Medinu. (Hatib el-Bagdadi, Er-Rihletu fi talebil-hadis, str. 118)
Seid b. Musejjeb kazao je: "Danima i noćima znao sam putovati samo radi jednog hadisa." (Ibn Abdulberr, El-Džami, 1/94)
Putovanje radi hadža i umre
Za nas muslimane najvažnije i najbitnije putovanje svakako je u naša sveta mjesta, Meku i Medinu, radi obavljanja hadža i umre. Danas mnogi to žele da nazovu vjerskim turizmom, što je apsolutno neispravno. Putovanje u ova dva sveta mjesta ima sasvim drugačiju konotaciju i dimenziju, a to je odazivanje Gospodaru, Koji nam naređuje da obavimo ove ibadete, a oni se mogu izvršiti samo u spomenutim gradovima. Uzvišeni Allah kaže: "Hadž i umru radi Allaha izvršavajte!" (El-Bekara, 196). Na to koliko važno mjesto u islamu zauzima hadž ukazuje činjenica da je Allah cijelu jednu kur'ansku suru -- poglavlje nazvao El-Hadždž, a po nekom od islamskih šartova nije nazvao nijednu drugu suru. S obzirom na to da se velika pažnja pridaje putovanju na hadž ili umru, jer putovanje u ova sveta mjesta istovremeno predstavlja i ibadet, upravo je zbog toga izuzetno važno da se osoba koja se odluči uputiti na takav put pridržava određenih uputstava učenjaka, kako bi im taj ibadet bio primljen kod Uzvišenog Allaha.
Putovanje radi posjete Mesdžidul-aksaa
Nije dozvoljeno poduzimati putovanje izričito radi posjete određene džamije, osim tri džamije. Ebu Seid el-Hudri prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Sedla se ne pritežu osim radi posjete tri džamije: Svete džamije u Meki, radi moje džamije (u Medini) i radi džamije El-Aksa u Kudsu." (Buhari, br. 1189)
Putovanje iz bojazni za vjeru
Krenuti na putovanje s ciljem udaljavanja od nečega što može negativno utjecati na čovjekovu vjeru pohvalno je djelo i to je bila i praksa prijašnjih poslanika, koji su napuštali svoje mjesto boravka onda kada više nisu mogli podnijeti uznemiravanja u pogledu vjere. U tom kontekstu nužno je izbjegavati odgovorne funkcije, težnju za ugledom i nagomilavanje obaveza koje se ne mogu ispuniti, jer sve navedeno umrtvljuje srce. Vjera se može upotpuniti samo srcem koje je oslobođeno svega osim Allaha. Ako se srce ne oslobodi, nezamislivo je da će se moći predati vjeri. Nezamisliva je potpuna sloboda srca od dunjalučkih obaveza i potreba, na dunjaluku, ali ono se može osloboditi nekih briga, a može se i dodatno opteretiti. Spašeni su oni koji su uspjeli te brige svesti na minimum, a propali su oni koji se dodatno opterećuju. (Ebu Hamid el-Gazali, Ihjau ulumid-din, 4/185--186)
Pravila lijepog ponašanja na putu
• Tražiti halala. Ukoliko se prema nekome učinila nepravda, treba je ispraviti, a ukoliko se prema nekome ima obaveza, treba ih regulirati prije nego što se pođe na put, jer put je uvijek takav da se nikada ne zna hoće li se čovjek sa njega živ vratiti.
• Priprema za put. Za put se spremiti iz sredstava koja su stečena na halal način i ostaviti sredstava za izdržavanje onih koje je čovjek dužan izdržavati: roditelja, žene i djece.
• Poselamiti se sa porodicom na rastanku. Prilikom polaska treba obići bližnje i pozdraviti se sa svojim ukućanima, braćom i prijateljima, a na rastanku sa njima proučiti im dovu. (Ebu Bekr el-Džezairi, Put pravog muslimana, str. 187--188)
• Putovanje u dobrom društvu. Ebu Musa, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Dobar i loš drug poput su prodavača mirisa i kovača: prodavač mirisa ili će ti pokloniti miris ili ćeš ga od njega kupiti ili ćeš barem osjetiti njegov lijep miris, a kovač će ti progorjeti odjeću ili ćeš osjetiti ružan miris." (Buhari, br. 5534, i ovo je njegova verzija, i Muslim, br. 2628.)
• Krenuti na put u jutarnjim satima. Sahr el-Gamidi, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Allahu, podari mom ummetu bereket u jutarnjim časovima." A kada bi poslao izvidnicu ili vojsku, slao bi ih početkom dana. (Hadis je vjerodostojan, a bilježe ga Ahmed, br. 15522, i Ebu Davud, br. 2606, i ovo je njegova verzija; Muhammed b. Ibrahim et-Tuvejdžiri, Adabi putovanja, str. 4--6.)
• Proučiti putnu dovu. Kada se krene na put, treba uputiti dovu Gospodaru u kojoj ćemo Ga zamoliti da nas sačuva svih neugodnosti i neprijatnosti na putu, da putovanje lahkim učini i da nam sačuva porodicu koju ostavljamo iza sebe.
• Izabrati vođu puta. Kada putuje više osoba, treba izabrati vođu puta, kako bi se izbjegle brojne nesuglasice i kako bi svaka vrsta anarhije bila minimizirana. (Šefik Kurdić, Islamski bonton, str. 272)
• Skraćivanje namaza. Na putu treba skratiti namaz sa četiri rekata na dva, tako da se na putu svi namazi klanjaju po dva rekata, osim akšam-namaza koji se klanja tri rekata.
• Ženi nije dozvoljeno putovati bez mahrema. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan nije dozvoljeno putovati koliko je dan i noć hoda, osim sa njenim mahremom" (muttefekun alejh). Ženin mahrem je muškarac s kojim joj je trajno zabranjeno stupiti u bračnu vezu, a to su muškarci s kojima joj je brak zabranjen zbog rodbinske veze: njen otac, brat, sin, amidža, daidža i djed po majci i ocu; muškarci s kojima joj je brak zabranjen zbog tazbinstva: otac njenog muža i muž njene majke, sin njenog muža, muž njene kćerke, a i muž je mahrem; zatim muškarci s kojima joj je brak zabranjen zbog srodstva po mlijeku: njen brat po mlijeku, njen otac po mlijeku... i svaka zabrana koja se odnosi na srodnike po krvi važi i za srodnike po mlijeku. (Muesesetul-vakfil-islami, str. 65)
• Požuriti s povratkom kući. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Putovanje je dio azaba (patnje); uskraćuje putniku san, hranu i piće, pa kada neko od vas obavi potrebu zbog koje je krenuo na put, neka požuri svojoj porodici." (Buhari, br. 3001; Muslim, br. 1927)
• Vratiti se kući danju. Enes, radijallahu anhu, prenosi da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije dolazio kući u kasnim noćnim satima, nego je dolazio ujutro ili predvečer. (Buhari, br. 1800; Muslim, br. 1928)
• Onaj ko dolazi sa puta noću treba se najaviti svojoj porodici -- supruzi. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Kada se vratiš kući noću, ne ulazi supruzi dok joj ne ostaviš vremena da se uredi i počešlja." (Buhari, br. 5246; Muslim br. 715)