Razilaženje je prirodna stvar među ljudima zbog različitog poimanja i razumijevanja, međutim, uz ljubav, iskrenost i odanost, razilaženje ne smije ostaviti traga na muslimane.
Uzvišeni Allah kaže: "I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli -- njih čeka patnja velika." (Alu Imran, 105) Ovaj ajet ima značenje upozorenja vjernicima da se čuvaju toga da budu kao jevreji ili kršćani koji su se razišli u stavovima, pa su im se i srca razjedinila, nakon što su im došli poslanici i nakon što su im objavljene knjige.
Muslimani ne mogu ostvariti dostojanstvo i ugled osim uz jedinstvo i zajedništvo i uzdizanje od banalnih stvari. Ako u nekim stavovima i mišljenjima dođe do razilaženja, ne bi trebalo da dođe do razilaženja srcem. Kako da se srca razjedine kada nam je Allah dao toliko stvari koje ujedinjuju, a što nije dato nikome osim našem ummetu. Naš je Bog jedan, vjerovjesnik nam je jedan, vjera nam je jedna, knjiga nam je jedna i ostalo nam je još samo da budemo složni. Razilaženja je uvijek bilo: i među poslanicima, i među shabima, i među halifama, pa čak i među plemenitim melekima, i uvijek će biti razilaženja među muslimanima, ali u tim trenucima treba uložiti sve napore da se sačuva jedinstvo.
Razilaženja među halifama
Nakon što je Ebu Bekr, radijallahu anhu, donio odluku da povede rat protiv onih koji su odbili dati zekat, došao mu je Omer b. Hattab i rekao: "Kako da se boriš sa ljudima, a Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, rekao je: 'Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok izgovore 'la ilahe illallah' i onaj ko kaže 'la ilahe illallah' zaštitio je od mene svoj imetak i život, osim ako pravda zahtijeva, a račun će polagati pred Allahom?'" Ebu Bekr je rekao: "Allaha mi, borit ću se protiv onoga ko pravi razliku između namaza i zekata, jer je zekat materijalna obaveza. Allaha mi, kada bi mi uskratili jare koje su davali Poslaniku, alejhis-salatu ves-selam, borio bih se protiv onih koji su uskratili." Omer je rekao: "Allaha mi, shvatio sam da je Allah ukazao Ebu Bekru na potrebu borbe i spoznao sam da je u pravu." (Buhari, br. 7284, br. 7285; Muslim, br. 20)
Ovaj događaj jasno ukazuje na to da se i najodabraniji među ashabima, pa čak i dvojica pravednih halifa, Ebu Bekr es-Siddik i Omer b. Hattab, radijallahu anhuma, nisu uvijek u svemu slagali. Ali, njihovo razilaženje nije bilo posljedica ličnog stava ili sujete, nego različitog razumijevanja šerijatskih dokaza i procjene situacije.
Omer, radijallahu anhu, polazio je od doslovnog značenja hadisa koji ograničava borbu na one koji negiraju šehadet, dok je Ebu Bekr, radijallahu anhu, dublje sagledao vezu između vjere i prakse, shvatio je da odbijanje zekata, iako uz izgovor šehadeta, znači raskidanje jedne od osnovnih obaveza koje vjeru čine potpunom.
Njihov primjer svjedoči da razilaženje u mišljenju među učenima ne znači razilaženje u srcima, i da iskrena namjera i traženje istine na kraju vode jedinstvu. Kada je Omer čuo Ebu Bekrovo objašnjenje, nije se ustručavao da prizna njegovu ispravnost, što pokazuje veličinu i poniznost obojice. Ovaj hadis šalje nam poruku da razilaženje u mišljenju među iskrenima može biti milost, a ne razdor, pod uvjetom da je utemeljeno na znanju, poštovanju i iskrenom traženju Allahovog zadovoljstva.
Razilaženje među ashabima
Razilaženja među ashabima bilo je više nego što se može navesti na jednom mjestu: razišli su se u pogledu gubljenja abdesta usljed spavanja, razišli su se o pravu djeda na nasljedstvo uz postojanje braće, međutim, njihova srca bila su čista i njihovo razilaženje nije ostavljalo traga na njih.
Razišli su se i po pitanju smrti Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, kada je razilaženje okončao odlučan stav Ebu Bekra, koji je rekao: "Ko je obožavao Muhammeda, neka zna da je Muhammed mrtav. Onaj ko je obožavao Allaha i robovao Njemu, neka zna da je Allah vječno živ i da ne umire." Onda je proučio riječi Uzvišenog: "Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili?" (Alu Imran, 144) Nakon ovoga nesporazuma, svi su se predali Allahovoj odredbi.
Poznat je i događaj u Sekifi Benu Saida kada su se ashabi razišli u pogledu toga ko će naslijediti Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, u predvođenju i vođenju muslimana. Spor se riješio tako što se došlo do jedinstvenog stava da se to preda Ebu Bekru.
Do razilaženja je došlo i u pogledu vojske na čijem je čelu bio Usama, da li da se pošalje ili ne. Spor je riješen tako što je Ebu Bekr odlučno donio odluku da se pošalje vojska.
Iako su se muslimani i ashabi razišli u događajima na Siffinu i oko deve, iako su se podijelili na dvije suprotstavljene strane, ipak su na kraju pronašli zajedničku riječ i postigli jedinstvo -- Allah ih je ujedinio tako što se Hasan b. Alija odrekao hilafeta u korist Muavije (Godina jedinstva, 41. godine po H.). I danas učenjaci raspravljaju o ovom veličanstvenom sporazumu, iznoseći različita mišljenja u pogledu oružanog otpora koji je Abdullah b. Zubejr pružio Hadždžadžu. Unatoč razlikama, njihova su srca ostala čista, a jedinstvo netaknuto.
Razilaženje među poslanicima
U Buharijevom Sahihu navodi se da je do razilaženja došlo između Adema, alejhis-salatu ves-selam, i Musaa, alejhis-salatu ves-selam, kada je Musa rekao Ademu: "O Ademe, ti si naš otac, razočarao si nas, i tvojom smo greškom izvedeni iz Dženneta." Adem mu odgovori: "O Musa, Allah te je odlikovao Svojim govorom i napisao ti objavu Svojom rukom, zar me koriš za nešto što mi je Uzvišeni Allah odredio četrdeset godina prije nego što me je stvorio?" Tako je Adem u raspravi nadvladao Musaa! Tako je Adem u raspravi nadvladao Musaa. (Buhari, br. 6614; Muslim, br. 2652)
Ova predaja ukazuje na to da je razilaženje, pa čak i među Allahovim poslanicima, moguće u razumijevanju i izražavanju stavova, ali nikada u vjeri, ili poslušnosti Allahu. Musa, alejhis-selam, govorio je iz ugla odgovornosti i posljedice djela, dok je Adem, alejhis-selam, odgovorio iz ugla Allahove odredbe i Njegove mudrosti.
Obojica su bila u pravu u granicama svog razumijevanja: Musa je podsjetio na težinu grijeha i njegov utjecaj, a Adem je ukazao na to da se iza svega nalazi Allahova volja, koja prethodi ljudskim djelima.
Čak i među Allahovim poslanicima vidimo različite pristupe i izraze, ali zajedničko im je -- pokornost Allahu, priznanje istine i međusobno poštovanje. Ademovo "nadvladalo je " ne znači da je Musa pogriješio, nego da je Ademovo razumijevanje Božanske odredbe bilo dublje u tom trenutku.
Razilaženje među melekima
Ebu Seid Sa'd b. Malik b. Sinan el-Hudri, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Davno prije vas bio je jedan čovjek koji je ubio devedeset devet osoba, pa je pitao za najučenijeg čovjeka na svijetu, te su ga uputili na jednog monaha -- isposnika. (Monah -- isposnik, pobožnjak iz Benu Israila. U hadisu se jasno naznačava da se ovo desilo poslije uzdizanja Isaa, alejhis-selam, sa Zemlje, jer su monaštvo uveli njegovi sljedbenici, iako im nije bilo propisano, o čemu se govori u 27. ajetu sure El-Hadid.) On ode do spomenutog monaha i kaza mu da je ubio devedeset devet osoba, pa ga onda upita da li za njega ima oprosta od Allaha. Monah mu odgovori da za njega nema oprosta, a čovjek se na to podiže i ubi monaha, čime napuni stotinu ubijenih. Zatim je ponovo upitao za najučenijeg čovjeka na svijetu, pa ga uputiše na jednog učenjaka kojem je otišao i ispričao da je ubio stotinu ljudi, a zatim ga je upitao da li za njega ima pokajanja. Učenjak na to reče: 'Svakako, a ko te može spriječiti da se pokaješ? Idi u tu i tu zemlju, u njoj žive ljudi koji iskreno robuju Allahu, pa im se i ti pridruži u robovanju Njemu, i nipošto se ne vraćaj u svoju sredinu jer je ona pokvarena.' Čovjek se uputi ka toj zemlji, ali negdje na pola puta zadesi ga smrt. I tada oko njega nastade spor između meleka milosti i meleka kazne. Meleki milosti rekoše: 'On je došao kao pokajnik od grijeha i srcem svojim predan Uzvišenom Allahu.' Meleki kazne rekoše: 'On nikada nije učinio nijedno dobro djelo.' Tada melekima stiže jedan drugi melek, u ljudskom liku, kojeg oni uzeše za sudiju koji će im presuditi. Melek sudija reče: 'Izmjerite rastojanje između jednog i drugog mjesta, pa kojem od njih bude bliži, njemu i pripada.' Oni izmjeriše rastojanje i ustanoviše da je bliži zemlji u koju je bio krenuo, pa ga uzeše meleki milosti." (Buhari, br. 3470; i Muslim, br. 2766.)
Ovaj hadis ukazuje na to da se čak i među melekima može pojaviti razilaženje u razumijevanju Allahove odredbe, ne zato što oni sumnjaju u Allahovu mudrost, već zato što svaka skupina gleda iz svog ugla.
Meleki kazne gledali su na čovjekova djela i vidjeli su da nije učinio ništa dobro. Meleki milosti gledali su na njegovo srce i vidjeli su da je iskreno krenuo prema Allahu. Allah, Koji zna ono što je skriveno u prsima, presudio je prema njegovoj namjeri, a ne prema njegovim djelima.
U tom razilaženju meleka ogleda se savršena ravnoteža između pravde i milosti: jedan pogled zastupa strogost zakona, drugi širinu rahmeta.
Pouka hadisa jeste da iako se čak i meleki mogu razilaziti u procjeni, Allahov sud je uvijek savršen, jer On ne sudi samo po vanjštini, već po stanju srca. To je poruka svim ljudima: put pokajanja nije mjerljiv kilometrima, nego koracima srca.
Prema tome, razilaženje je bilo i ostat će dio ljudske stvarnosti, jer ljudi nisu stvoreni jednaki u razumijevanju, sposobnosti i percepciji. Međutim, islam nas uči adabu razilaženja, načinu kako da se razlikujemo, a da se ne razjedinimo.
Halife, ashabi, poslanici i meleki -- svi su se razilazili, ali ih nikada nije razdvojila zloba, sujeta ili sumnja. Oni su se razilazili u pogledu i pristupu, ali ne i u cilju i namjeri. Svi su željeli Allahovo zadovoljstvo, samo su do njega išli različitim putevima.
U njihovom primjeru leži najveća lekcija današnjim muslimanima: da se vrijednost ne mjeri po tome koliko se s kim slažemo, nego po tome koliko ostajemo pravedni i čisti u srcu kada se ne slažemo.
Kada bi razilaženje bilo razlog neprijateljstva, ne bi ostalo zajedništva ni među melekima, ni među poslanicima, ni među pravednim halifama.
Zato pravi vjernik zna da jedinstvo srca vrijedi više od jedinstva mišljenja i da je razilaženje u ljubavi bolje od jedinstva u mržnji.