On je Alija Izetbegović, sin Mustafe i Hibe. Rođen je 8. avgusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu u vjerski osviještenoj porodici, što mu je bio jak temelj i plodno tlo za dalje vjersko sazrijevanje. Iz ovoga vidimo da roditelji igraju glavnu ulogu u odgoju, a posebno u periodu ranog djetinjstva, na što nam ukazuje i hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svako dijete rađa se u čistoj prirodi – islamu, pa ga onda roditelji učine jevrejom, kršćaninom ili vatropoklonikom.” (Buhari i Muslim)
Uloga oca
Otac, kao glava kuće, donosi odluke koje smatra najboljima u datom trenutku. Već u drugoj godini Alijinog života, njegov otac, koji je bio trgovac i koji je uživao veliki ugled, odlučuje se na korak koji je, kako kaže Alija Izetbegović, bio težak, ali će se kasnije ispostaviti i koristan za njega, a to je njihova selidba u Sarajevo. Govoreći o ovome, kaže: “Očeva porodica bila je nekada veoma bogata. U Bosanskom Šamcu otac je radio kao trgovac, ali je u tom poslu uskoro propao pod čudnim okolnostima. Preselili smo u Sarajevo, gdje je život za nas bio mnogo teži, ali imao je i neke dobre strane: mogli smo se školovati. Da smo ostali u Bosanskom Šamcu, ne znam da li bi to bilo moguće.” Ovdje vidimo da on poseban akcenat stavlja na školovanje, jer i pored toga što su teško živjeli u materijalnom pogledu, u intelektualnom je imao priliku da napreduje, što je i iskoristio.
Očeva uloga u odgoju je specifična, nezavisno od utjecaja majke, i gledajući na tu ulogu kroz prizmu pedagogije, naći ćemo da je on izvor stabilnosti te važna karika u dječijem intelektualnom razvoju. Na temelju ophođenja i energije očeva, sinovi od njih neminovno usvajaju modele ponašanja koje poslije primjenjuju u različitim sferama svoga života. Odgajajući se na primjeru svoga oca koji je često rješavao tuđe probleme i time bio neka vrsta sudije, Alija Izetbegović je u sebi gajio osobine lidera koje su isplivale onda kada je to bilo najpotrebnije. Spominjući svoga oca kaže: “Iako je došao u Sarajevo među majčinu rodbinu, otac je bio veoma poštovan u njenoj porodici. Kada je bilo problema – porodičnih ili bračnih – on je bio neka vrsta sudije u tim sporovima. Znam da su ga slušali i meni je to imponiralo.” Ovaj i slični događaji su bez sumnje kod njega jačali samopouzdanje i razvijali sposobnost rješavanja problema, pa je sigurnim koracima koračao putem koji mu je njegov Gospodar propisao.
Majka kao stub odgoja
Utjecaj majke na odgoj djeteta sigurno je najznačajnija i vjerovatno najzastupljenija tema u pedagogiji. Jačina emocija između majke i djeteta određuje kasniji odnos osobe prema sebi i svijetu oko sebe. U njegovim knjigama naći ćemo da, spominjući majku kao instituciju, pridaje joj veliku pažnju, jer svaki odgoj kreće od majke pa tako i njegov. Primijetit ćemo kako u svojoj knjizi “Sjećanja” emotivno piše o svojoj majci i njenoj ulozi u vjerskom odgoju, te kako je to, i pored teškog ustajanja na sabah-namaz, ostavilo lijepa sjećanja na period djetinjstva. Spominjući taj događaj kaže: “Rahmetli majka je bila veoma pobožna žena i svoju privrženost vjeri djelomično dugujem njoj. Neizostavno je ustajala da na vrijeme klanja sabah, a to znači prije zore. I mene je budila da odem u mjesnu džamiju, bila je to Hadžijska džamija nedaleko od Vijećnice. Ja sam, naravno, nerado ustajao, bilo mi je tada dvanaest ili četrnaest godina, ali bilo mi je uvijek drago kasnije, kad bih se vraćao kući, pogotovo u proljetna jutra. Sunce bi već bilo na izlasku, u džamiji je bio stari imam Mujezinović, koji je na sabahu, na drugom rekatu, uvijek učio ono divno sure Er-Rahman. Ta džamija u beharu, taj jutarnji sabah, to sure Er-Rahman i taj alim, koga je čitava okolina poštovala, jedna je od onih lijepih slika koje jasno vidim kroz maglu godina što su prošle.”
Ovo je samo jedan od divnih primjera koji pokazuje kako jedna majka vodi brigu o ispravnom usmjeravanju svoga djeteta i time opravdava visoko mjesto kojim ju je islam počastio i ispunjava emanet koji joj je dat. Neki je čovjek upitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko najviše zaslužuje moju ljubav i pažnju?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori mu: “Tvoja majka.” Čovjek upita: “A ko onda?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponovo mu odgovori: “Tvoja majka.” Čovjek upita: “A potom?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opet reče: “Tvoja majka.” A čovjek upita: “Ko zatim?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada mu odgovori: “Tvoj otac.” (Buhari i Muslim)
Ispravno shvativši ulogu i mjesto majke, on opisuje tužnu realnost koju je nametnuo Zapad, a prema čijim mjerilima majčinstvo nije stavljeno na mjesto koje mu pripada. Postoje škole za krojačice, cvjećarke, balerine, pa čak i manekenke, ali ne postoji, međutim, škola za majke, kao što ne postoji za nekvalificirane radnike. Nudeći rješenje za ovaj problem kaže kako islam treba povesti inicijativu da se majčinstvu prizna rang društvene funkcije. Apsurdno je da žena koja služi u kafani može ostvariti penziju, dok žena koja je rodila i podigla troje, četvero i više djece ne može iz samog tog fakta izvoditi nikakva prava.
Život po svom izboru
Alija Izetbegović se prilično rano oslobodio roditeljskog utjecaja i nastavio živjeti po svom izboru. U tom periodu biva iskušan ostavljanjem vjere, da bi se, Allahovom voljom, nakon nekoliko godina lutanja vratio vjeri jači nego što je bio. On ovako opisuje taj period: “Prilično rano sam se oslobodio roditeljskog uticaja i nastavio živjeti po svom izboru. U petnaestoj godini počeo sam se malo kolebati u vjeri. Nalazio sam se sa svojim tadašnjim drugovima, sa kojima sam razgovarao o svemu i svačemu. Čitali smo komunističku i ateističku literaturu. U to vrijeme Jugoslavija je imala jaku komunističku propagandu, uglavnom ilegalnu, preko raznih brošura, koje su išle od ruke do ruke. Komunisti su u tome bili uspješni. Meni su došle do ruku neke brošure koje su komunisti ilegalno rasturali po razredima i ja sam se počeo dvoumiti, kako mi se tada činilo, između problema socijalne pravde, odnosno nepravde, i Boga. U komunističkoj propagandi Bog je bio na strani nepravde, jer je vjera po njima bila ‘opijum za narod’, sredstvo da se narod umiri, da se ne bori za bolji položaj u ovom realnom životu. Tako sam se, nakon godinu-dvije lutanja, vjeri vratio, ali na novi način. Izvjesna čvrstina moje vjere – koliko je ima – potječe iz te sumnje koja se pojavila u mladosti. To nije više bila samo naslijeđena vjera. Sada je to bila ponovo osvojena vjera. Nju više nikada nisam izgubio.”
Iz ovoga možemo shvatiti bitnost razumijevanja vjere, jer onaj ko je prigrlio vjeru samo zato što ju je naslijedio, postoji bojazan da će je izgubiti, dok onaj ko je shvati i zavoli, ona postane dio njega.
Mladi Muslimani
Alija Izetbegović maturirao je 1943. godine usred velikog rata. Iako je trebao da se prijavi na regrutaciju, on to nije učinio i tako je postao vojni bjegunac. Međutim, njegova borba ogledala se na drugi način. Tokom Drugog svjetskog rata “Mladi Muslimani” su radili na ideološkoj izgradnji i jačanju svijesti. Oni su po mahalama, džamijama, sijelima, okupljali omladinu i podsticali ih na prakticiranje vjere, na učenje, čitanje, na poštivanje drugih. Jedan od glavnih ciljeva bio je odgoj muslimanske omladine u islamskom duhu, kako bi oni mogli djelovati na muslimanske mase. Pored toga, Izetbegović je pomagao izbjeglice, izbavljao nejač iz četničkih okruženja, a povratnicima pomagao da se zbrinu.
Po završetku Drugog svjetskog rata i pored upozorenja komunističke vlasti, “Mladi Muslimani” nastavljaju sa svojim aktivnostima, što na koncu rezultira hapšenjem Alije Izetbegovića i drugih. Tokom tri godine služenja kazne prebacivan je u razne zatvore, gdje je nerijetko radio teške fizičke poslove. Spominje Izetbegović i da mu je ta robija spasila život, jer nakon što je uhapšen, Halid Kajtaz je preuzeo njegovo mjesto, da bi 1949. godine bio osuđen na smrtnu kaznu. “Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna a vi ne znate.” (El-Bekara 216)
Živeći realnost, a ne snove, uhvatio se ukoštac sa zvijeri zvanom komunizam i, rizikujući svoj život, na kraju izašao kao pobjednik.