El-Asr - Aminina lekcija o zahvalnosti

Ljeto je, kao tiha ptica, odletjelo u daljinu. Dani su postali kraći, a jutra hladnija. U zraku se osjećao miris zrelih jabuka, a vjetar je kroz krošnje šaputao da dolazi vrijeme knjiga i školskih torbi. Amina je sjedila kraj prozora svoje sobe i gledala kako lišće polako počinje da žuti. U njenom srcu miješali su se tuga za raspustom koji je prošao i radost zbog nove školske godine. Znala je da septembar ne nosi samo kraj ljeta, nego i jedan novi početak -- početak dugog puta učenja i sazrijevanja.

Te noći, prije prvog školskog dana, Amina je dugo razmišljala. U sebi je poželjela da bude još bolja, da uči marljivo, da iz dana u dan raste u znanju i dobroti. Htjela je da svaka ocjena koju dobije bude plod truda i poštenog rada, a ne samo želja da bude najbolja.

Kada je svanulo jutro, školsko dvorište već je bilo puno veselih glasova. Djeca su dolazila sa svih strana, noseći u osmijesima priče sa raspusta. Neki su pričali o putovanjima, neki o selu i igri na rijeci, a neki o knjigama koje su pročitali. Na sve strane odzvanjao je smijeh.

Kada je ušla u učionicu, obuzeo ju je onaj poznati osjećaj radosti i pripadnosti. Stolice, klupe, tabla, čak i kreda - sve je imalo svoju toplinu.

Nakon što su podijelili priče o ljetu, vrata učionice tiho se otvoriše. Ušao je nastavnik vjeronauke. Njegov osmijeh i blagi selam odmah su ispunili prostoriju. Djeca su ga pozdravila uglas, a on je polako prišao tabli i kredom je velikim slovima napisao riječ: Zahvalnost.

Zatim se okrenuo prema učenicima i tiho rekao: "Djeco, želim da danas svako od vas razmisli o jednoj stvari na kojoj je zahvalan Allahu, a koju je doživio ili dobio tokom raspusta. Možda je to putovanje, možda zdravlje, možda osmijeh roditelja ili trenutak igre s prijateljima."

U učionici je zavladala tišina. Djeca su pognula glave i svako se u mislima vratio svom raspustu. Svjetlo u očima i osmijeh oslikavali su njihova razmišljanja o lijepim doživljajima.

Amina je dugo sjedila, gledajući kroz prozor. Njene oči bile su tihe, a u srcu joj se pojavio osjećaj tuge i saosjećanja. Nastavnik vjeronauke primijetio je njeno zamišljeno lice pa je upita: "Amina, što to tako dugo zbunjeno šutiš?"

Amina je polako podigla pogled i tiho rekla: "Dok pričamo o našim ljetnim radostima, ja mislim na djecu u Gazi. Njihovo ljeto nije veselo kao naše. Oni ne čuju školsko zvono koje zove na časove. Umjesto toga, slušaju uzbunu i buku granata koje im unose strah u srce. Umjesto klupa i školske table, možda sjede pod šatorom, ili pišu kamenčićem po nekoj ploči u ruševinama svojih kuća. Njihovi domovi nisu topli i sigurni. Umjesto mirnog jutra uz mamu i babu, često dočekaju zoru u ruševinama ili bez krova nad glavom. Umjesto olovke i sveske, njihovi alati su kamenčići, komadići drveta ili crteži po zidu. Umjesto toplog sendviča, jedu bajati hljeb, ponekad pripremljen od brašna koje je krvlju plaćeno."

"I oni, nastavniče", nastavila je Amina tiho, ali s osjećajem, "ipak pokušavaju učiti, smijati se, igrati se. Ipak pokušavaju biti djeca, iako je njihov život težak i opasan."

U učionici je nastala tišina. Svaki učenik osjetio je težinu tih riječi, ali i snagu zahvalnosti koju je Amina izgovorila.

Nastavnik je klimnuo glavom i rekao: "Amina, ono što si upravo rekla veoma je važno. Prava zahvalnost srcem se osjeti, a djelima se pokaže. Kada mislimo na druge, posebno na one kojima je teže od nas, tada shvatimo koliko su naše blagodati dragocjene i koliko je naš život vrijedan."

Amina je osjetila kako joj se srce ispuni toplinom. Znala je da zahvalnost nije samo riječ. Zahvalnost je kada prepoznamo blagodati koje Allah daje i zahvaljujemo na njima, kada cijenimo svoje roditelje i prijatelje, i kada svojim djelima pomažemo drugima.

Nastavnik vjeronauke pogledao je razred i tiho rekao: "Djeco, Poslanik, alejhis-selam, uči nas da ne smijemo šutjeti pred nepravdom, posebno prema djeci koja pate poput djece u Gazi. Ako ne možemo zaustaviti nepravdu rukom, možemo je osuditi riječima i srcem. Možemo se iskreno moliti za njih, govoriti o njihovoj sudbini i širiti vijest o njihovim teškoćama."

Razred je pažljivo slušao. Djeca su klimala glavom, osjećajući kako im srca rastu od saosjećanja i odlučnosti.

"Nikada nećemo šutjeti na nepravdu", složili su se uglas.

Amina je osjetila val topline i zahvalnosti u svom srcu. Zahvalna je bila na svom domu, na miru i sigurnosti, roditeljima, prijateljima i školi, ali i na snazi koju osjeća kada odluči stati uz one kojima je teže. Znala je da prava hrabrost i dobra djela počinju u srcu, riječima i mislima, i da svaki njihov glas, ma koliko bio mali, može biti svjetlo u tami.

Tog dana, prvi školski čas naučio je Aminu i njen razred lekciju koja vrijedi više od mnogih ocjena -- lekciju o zahvalnosti, saosjećanju i hrabrosti da se ne šuti pred nepravdom.