Aminina upornost
Pripremio Edis Vejselović
Tema Dječiji kutakČitanje 7 minuta
Zima očarava bijelim sjajem i uvijek donese puno zabave i sreće, i zato se Amina uvijek raduje zimskom raspustu. To su bezbrižni dani ispunjeni uživanjem na snijegu, sankanjem i grudanjem. Amina se danas sa svojom drugaricom Fatimom dogovorila da idu na skijanje. Fatimina starija sestra Adila zna skijati pa će se zajedno spuštati sa obližnjeg brdašca sve do zamrzle rijeke. Amina je odjenula zimsku odjeću i sva sretna izašla je na skijanje. Zajedno sa Fatimom gledala je kako se Adila vješto spušta niz brdo, a zatim su i one krenule. Amini se učinilo da prebrzo ide, pokušala je usporiti i kontrolisati brzinu, ali je izgubila ravnotežu pa je pala. Adila joj je prišla u pomoć da je uspravi i pomogne da ponovo počne skijati. Govorila joj je kako da se stranom polahko spusti i da skijama napravi slovo A kada hoće da uspori. Amina je ponovo krenula, ali čim je osjetila ubrzanje i pokušala usporiti, opet je pala u snijeg. Tako je svakih desetak metara padala dok nije stigla do rijeke. Amina je bila bijesna i razočarana što je toliko puta pala i nije uspjela da ovlada skijama, a toliko se radovala tom novom iskustvu. Tada skide skije i ljutito reče: "Nije ovo za mene, idem ja kući." I tako bijesna, bez pozdrava ode kući. Mama se začudi kada ugleda Aminu, jer inače ostane do pred akšam napolju na snijegu sa drugaricama, pa je zabrinuto upita: "Amina, šta se desilo?" Amina, gledajući ispred sebe, mrzovoljno odgovori: "Ma nije ovo skijanje za mene, sto puta sam pala dok sam se jednom spustila sa brda do rijeke." Mama je pomalo zbunjeno gledala u Aminu pa je upita: "A jesi li se povrijedila?" "Ne, nisam, samo sam odustala od skijanja. Pokušala sam, ali ne ide. To je preteško za mene." Mama je razočarano gledala u Aminino lice, pa joj reče: "Hajde, uđi da se ugriješ, a ja ću pristaviti čaj pa ću ti ispričati jednu priču o upornosti." Amina uđe u sobu i sjede pored peći, a mama napravi topli čaj. "Na koju priču misliš?", znatiželjno upita Amina. "Mislim na priču o jednom upornom ashabu koji je morao preći jako dug i trnovit put da bi došao do istine." Amina zatim reče: "Baš me sada interesuje o kojoj se priči radi!?" "Radi se o čovjeku koji se rodio u dalekoj Perziji i potječe iz veoma bogate porodice." Amina je zbunjeno gledala, a mama nastavi: "Kao dječaka, otac ga je toliko volio da ga je u kući čuvao iz bojazni da mu se ne desi nešto loše. Njegovi roditelji klanjali su se vatri, a on je bio zadužen za održavanje vatre. Od malih nogu bio je u potrazi za istinom. Jednog dana, kada je išao da uradi nešto za oca, naišao je na jednu kršćansku bogomolju i vidio njihov način molitve. Svidjelo mu se i poželio je da primi njihovu vjeru jer je bolja od vjere njegovog oca. Kada je ispričao ocu šta je vidio i da mu se svidjela ta vjera, on ga je zatvorio i doslovno zarobio u kući. Ipak je uspio da pobjegne i otputuje u Šam, u mjesto odakle potječe kršćanstvo. Tamo je služio svešteniku, čuvaru bogomolje. Brzo je otkrio da taj sveštenik nije iskren u svojoj vjeri. Zatim je služio novog sveštenika koji je bio dobar i odan svojoj vjeri. Bio je star pa ga je uputio na jednog čovjeka u Mosulu, koji je pobožan i ništa ne mijenja i ne dodaje vjeri. Ovaj mladić uputi se tom čovjeku i kod njega je boravio i služio. I on je bio star pa mu predloži da poslije njegove smrti ode kod čovjeka u Nesibinu. Zatim je jedno vrijeme njemu služio, a pošto je i on bio star i dobar, on mu preporuči da poslije njegove smrti ode kod dobrog čovjeka u Amiriji. Onda se poslije smrti ovog pobožnjaka uputio u Amiriju. Tu je služio tom iskrenom svešteniku i radio. Zaradio je nekoliko krava i ovaca. Kada sveštenik ostari, onda ga ovaj mladić upita kome da ode poslije njegove smrti. On mu reče da ne zna nikog na Zemlji da je njihove vjere, ali da se primaklo vrijeme u kojem će se u zemlji Arapa pojaviti Božiji poslanik koji će pozivati u čistu Ibrahimovu vjeru. Također mu kaza koji su znakovi po kojima će ga prepoznati. Kada je ovaj biskup umro, mladić je platio jednoj karavani, dao sve što ima, samo da ga povedu do Arabije. Oni ga usput prodadoše i tako kao rob jednog jevreja stiže u Medinu. Jednoga dana, radeći na palmi, čuo je da je u Medinu došao čovjek koji za sebe tvrdi da je Allahov poslanik. Od uzbuđenosti i sreće sišao je sa palme, ali mu njegov gazda ne dozvoli da ide njemu, već ga udari i vrati na posao. Poslije nekog vremena otkrio je da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovara opisu, da je onakav kako ga je opisao sveštenik iz Amirije: ne prima sadaku, prima hediju i ima pečat na leđima. Tada je ovaj ashab plačući počeo da ljubi Poslanika, alejhis-selam, a zatim je Muhammedu, alejhis-selam, i prisutnim ashabima ispričao svoj put u islam." Zadivljena upornošću ovog ashaba, Amina upita: "A kako se zvao taj ashab?" Mama odgovori: "On se zvao Selman el-Farisi, prvi Perzijanac koji je primio islam. Na putu spoznaje istine nije odustajao i kretao se od bogatog plemića iz Perzije do poniznog roba u Medini. Uporno je prošao skoro pola svijeta, ali se isplatilo. Došao je do jedine ispravne vjere, učio od posljednjeg poslanika Muhammeda, alejhis-selam, i pridružio se najboljem društvu, Allah bio svima njima zadovoljan." Amina ustade, ponovo obuče svoju zimsku odjeću i reče mami: "Idem ponovo na skijanje." Otišla je ponovo na brdo, pridružila se Fatimi i Adili. Spuštala se polahko niz brdo, padala je i ustajala, ali nije odustajala. Kako je vrijeme odmicalo, bila je sve vještija. Držala je ravnotežu i sve vještije je na skijama pravila osmice na snijegu, tako da je prije akšama uspjela da se spusti sa brda do rijeke bez ijednog pada. U zagrljaju svojih drugarica, radovala se ovom uspjehu koji je postigla upornošću, uz Allahovu pomoć. Na primjeru plemenitog ashaba Selmana el-Farisija naučila je da se upornost isplati!