Ibn Ishak navodi da se Bitka na Hajberu odigrala u mjesecu muharremu sedme godine po Hidžri. Ibn Hadžer preferira stav Ibn Ishaka, a Ibn Kajjim je rekao da većina učenjaka smatra kako se Bitka na Hajberu odigrala sedme godine po Hidžri. (Ibrahim el-Ali, Sahihus-siretin-nebevijja)
Stigavši nadomak Hajbera, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je ashabima da se zaustave, a potom je proučio dovu: “Allahu naš, Gospodaru nebesa i onoga što pokrivaju, Gospodaru zemalja i onoga što nose, Gospodaru šejtana i onih koje su u zabludu odveli, Gospodaru vjetrova i onoga što nose, molimo Te za dobro ovoga mjesta i dobro njegovih stanovnika i dobro koje je u njemu, a utječemo se od zla ovoga mjesta, i njenih stanovnika, i svakog zla u njemu.” Ovu dovu učio je prilikom ulaska u svako naseljeno mjesto. Potom je rekao: “Krenite u ime Allaha!” (Ali, Sahihus-siretin-nebevijja)
Pala je noć i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je vojsci da spava na ulazu u Hajber. Probudili su se vrlo rano, podigli su šatore i ulogorili se u dolini Er-Redži‘, koja se nalazi između Hajbera i plemena Gatafan, da bi na taj način spriječili da židovima stigne pomoć od tog plemena. (Rizkallah, Es-Siretun-nebevijje fi dav’il-mesadiril-aslijja)
Ujutro su stanovnici Hajbera s lopatama i korpama izašli na svoja imanja, pa kada ugledaše muslimansku vojsku, počeše vikati: “Muhammed, tako nam Boga! Dolazi Muhammed sa svojom vojskom!”
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Allahu ekber! Opustošen bio Hajber! Kada mi izađemo na megdan nekom narodu, loše će jutro osvanuti onima koji su opomenuti!” (Buhari, Sahih, br. 4197 i 4198, Muslim, Sahih, br. 1365)
Opis osvajanja hajberskih utvrda
Židovi su pobjegli u svoje utvrde i muslimani su ih stavili pod opsadu, a zatim počeli osvajati jednu po jednu utvrdu. Prvo su pale utvrde na sjeverozapadu Hajbera, i to utvrde Naim i Es-Sa‘b u području En-Natat i utvrde Ebij / Ubej i En-Nezar u području zvanom Eš-Šekk. Nakon toga pala je utvrda El-Kammus u području El-Kutejbe, koja je pripadala Ibn Ebu Hakiku, a zatim su pale utvrde El-Vetih i Es-Selalim u istoimenim područjima. (Ibn Hišam, Es-Siretun-Nebevijja)
Prilikom pokušaja osvajanja nekih od ovih utvrda, muslimani su se suočili sa žestokim otporom. Tako je prilikom osvajanja utvrde Naim pod njenim zidinama kao šehid poginuo Mahmud b. Meslema el-Ensari, na kojeg je Mirhab bacio kameni žrvanj mlina, a utvrda je pala tek nakon deset dana borbe. (Rizkallah, Es-Siretun-Nebevijje fi dav’il-mesadiril-aslijja)
Na početku opsjedanja ove utvrde, zastavu je nosio Ebu Bekr es-Siddik, radijallahu anhu, ali Allah, dželle šanuhu, nije davao pobjedu, pa kad su se ljudi iscrpili, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Sutra ću predati zastavu čovjeku kojeg vole Allah i Njegov Poslanik, i koji voli Allaha i Njegovog Poslanika, i koji se neće vratiti dok mu Allah ne dadne pobjedu.” Muslimani su željno očekivali da saznaju ko će to biti. Trećeg dana nakon što je klanjao sabah-namaz, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao je Aliju b. Ebu Taliba, radijallahu anhu, i predao mu zastavu. Alija je poveo borce i Allah je dao da utvrda bude osvojena pod njegovim vođstvom. (Ali, Sahihus-siretin-nebevijja)
Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, oporučio je Aliji da pozove židove u islam prije nego što ih napadne te mu je rekao: “Tako mi Allaha, da Allah posredstvom tebe uputi jednog čovjeka, bolje ti je nego crveno blago!” (Muslim, Sahih, br. 1871)
Alija, radijallahu anhu, upitao je: “Dokle da se borim protiv njih?”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: “Bori se protiv njih sve dotle dok ne posvjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik. Kada to prihvate, zaštitili su svoje živote i imetke, osim onda kada ove riječi zahtijevaju (da se drukčije postupi), a račun će polagati pred Allahom.” (Muslim, Sahih, br. 1872)
U nekoliko predaja navodi se da se Alija, radijallahu anhu, u borbi za utvrdu Naim štitio teškim vratima nakon što mu je neki židov izbio iz ruke štit koji je koristio, ali nijedna od tih predaja nije vjerodostojna. Naravno, ovim se ne negira njegova hrabrost i snaga, jer su brojne vjerodostojne predaje dovoljne za njihovu potvrdu. (Život i djelo posljednjeg Vjerovjesnika)
Stanovnici Fedeka, Vadil-Kuraa i Tejma
Nakon što je Hajber pao u muslimanske ruke, stanovnici Fedeka, mjesta sjeverno od Hajbera, ponudili su Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, mirovni sporazum ponudivši svoja imanja da im garantira život. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to je prihvatio i imetak Fedeka pripao je samo Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, jer nije uzet borbom.
Nakon toga, muslimani su nekoliko noći opsjedali Vadil-Kura, područje s nekoliko sela između Hajbera i Tejme. Njihovi stanovnici su se uplašili i predali, a muslimani su zaplijenili veliki imetak. Zemlju i palme su prepustili na obrađivanje židovima i njihovim radnicima, kao i na Hajberu. Stanovnici mjesta Tejma prihvatili su mirovni sporazum po istim uvjetima koji su važili za stanovnike Hajbera i Vadil-Kuraa. (Život i djelo posljednjeg Vjerovjesnika)
Poginuli u Bitki na Hajberu
Pred muslimanskom vojskom neprijateljske su utvrde padale jedna za drugom u bitkama u kojima su poginula devedeset tri židovska borca, a njihove žene i robinje postale su muslimansko roblje. Među zarobljenima je bila i Safijja, kći Hujejja b. Ahtaba, koju je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oslobodio i potom oženio.
Ibn Ishak navodi da je u toj bitki poginulo dvadeset muslimana, a Vakidi smatra da ih je poginulo petnaest, a neki od njih su beduin šehid, crni pastir koji nikad nije učinio sedždu, te jedan borac koji je od stanovnika Vatre (privremeno) jer je izvršio samoubistvo ne mogavši trpjeti bolove od zadobijenih rana. (Rizkallah, Es-Siretun-Nebevijje fi duil-mesadiril-aslijja)
Podjela plijena i sporazum sa stanovnicima Hajbera
● U Bitki na Hajberu muslimani su zaplijenili velike količine hrane. U hajberskim utvrdama našli su mnogo loja, ulja, meda, masla i drugih namirnica. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio je jedenje te hrane i nije je uvrstio u plijen koji se dijeli na petine.
● Od zaplijenjene odjeće, namještaja, deva, goveda, ovaca, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izdvojio je petinu i podijelio je kako je propisano, a preostale četiri petine podijelio je na borce.
● Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zarobio je mnoge žene i podijelio muslimanima onako kako se dijeli ratni plijen.
● Zemlju i palmovike Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podijelio je na trideset šest dijelova, a svaki od tih dijelova podijelo je na stotinu, tako da je ukupno bilo tri hiljade i šesto dijelova. Pola od toga, hiljadu i osamsto, podijelo je muslimanima uključujući i sebe, a drugu je polovicu odredio za plaćanje njegovih radnika i za opće dobro muslimana.
● Na Hajberu je zaplijenjeno nekoliko primjeraka Tore. Židovi su tražili da im se vrate te je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da im se predaju. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije postupio kao Rimljani koji su, kada su osvojili Jerusalem, palili svete knjige i gazili ih nogama, niti je postupio kao kršćani koji su prilikom osvajanja Andaluzije, također, palili primjerke Tore i zlostavljali židove. (Rizkallah, Es-Siretun-Nebevijje fi dav’il-mesadiril-aslijja)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio je židove na Hajberu pod uvjetom da obrađuju zemlju i brinu se o njoj o svom trošku, a zauzvrat su dobivali pola prihoda, s tim što su muslimani zadržavali pravo da ih protjeraju s te zemlje kada god htjednu. Zadržavanjem prava da ih muslimani protjeraju kada požele, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, slomio je njihovu snagu i obezbijedio njihovu poslušnost, jer su znali da će zauvijek biti protjerani čim pokušaju uraditi nešto na štetu muslimana.
I zaista, to se i desilo u vrijeme halife Omera, radijallahu anhu, kada su napali Abdullaha b. Omera, radijallahu anhuma, i iščašili mu laktove, a u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, napali su i ubili Abdullaha b. Sehla, radijallahu anhu, pa je Omer, radijallahu anhu, naredio da zbog svih ovih izdajstava budu protjerani.
Nakon što je postignut dogovor sa židovima da obrađuju zemlju, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio je da im Abdullah b. Revaha, radijallahu anhu, dolazi svake godine kako bi procijenio prihode i izdvojio im njihovu polovicu. (Ali, Sahihus-siretin-nebevijja)
Nakon što je Hajber postao vlasništvo muslimana, oni su dobili važan izvor prihoda, poboljšalo se njihovo ekonomsko stanje, muhadžiri su ensarijama predali njihove palme koje su im dali na korištenje. Ibn Omer, radijallahu anhuma, rekao je: “Nismo osjetili sitost sve dok nismo osvojili Hajber.” (Ali, Sahihus-siretin-nebevijja)
Pokušaj ubistva Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem
Autor djela Bulugul-emani kaže: “Židovka Zejneb bint Haris, supruga Selama b. Miškema, poklonila je Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, otrovano ovčije meso. Raspitivala se koji dio ovce najviše voli pa kada joj je rečeno da voli plećku, stavila je u nju veliku količinu otrova. Kada je zagrizao (pripremljenu) plećku i počeo žvakati, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, osjetio je neprijatan okus i nije progutao taj zalogaj. Zajedno sa njim jeo je Bišr b. Bera koji je progutao zalogaj i od toga umro.” (Život i djelo posljednjeg Vjerovjesnika)
Učenjaci se razilaze u mišljenju da li je Poslanik ubio ovu židovkinju, a ispravno je da ju je ubio nakon što je od posljedica trovanja umro Bišr, radijallahu anhu.
Otrov koji je ova žena stavila bio je izuzetno jak, jer je Bišr, radijallahu anhu, odmah umro, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, osjećao je bolove od posljedica otrova sve dok nije preselio svome Gospodaru, nakon što je dostavio Poslanicu, ispunio ono što mu je povjereno, opomenuo ummet i ostavio ga na bijeloj stazi koja se i noću vidi jasno kao i danju.
Nakon Bitke na Hajberu odaslane su mnoge vojne ophodnje, koje su predvodili istaknuti ashabi. U nekima od njih bilo je borbe, a u nekima nije.
Pouke, poruke i propisi
● Borci na Allahovom putu – mudžahidi održavali su vezu sa Uzvišenim Allahom upućivanjem dova i zikrova. Stigavši nadomak Hajbera, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaustavio je svoju vojsku i proučio dovu: “Allahu naš, Gospodaru nebesa i onoga što pokrivaju, Gospodaru zemalja i onoga što nose...”
● Dozvoljena je borba u svetim mjesecima. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, započeo je bitku na Hajberu u mjesecu muharremu, a ne postoji dokaz da je taj propis derogiran. (Vidjeti: Ibrahim el-Ali, Sahihus-siretin-nebevijja)
● Na Hajberu su do izražaja došle mudžize Allahovog Poslanika, sallalla alejhi ve sellem. Alija, radijallahu anhu, požalio se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da ga boli oko, a Poslanik je pljucnuo u njega i oko je istog trenutka postalo zdravo, kao da nikad nije ni bilo bolesno. Pečena ovca obavijestila je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je otrovana. Međutim, Allah, dželle šanuhu, dao je da se to desi tek pošto su Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i neki ashabi, radijallahu anhum, pojeli nešto mesa. Bišr, radijallahu anhu, umro je od posljedica trovanja, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nastavio živjeti godinama nakon toga. Možda je Allah, dželle šanuhu, na taj način htio da ukaže kako čuva i štiti Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od zlikovaca, kao što mu je obećao kazavši: “A Allah će te od ljudi čuvati.” (El-Maida, 67)
● Na vrijednost dave – pozivanja u Allahovu vjeru, ukazuje se u riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Da Allah posredstvom tebe uputi jednog čovjeka, bolje ti je nego crveno blago.” (Buhari i Muslim) U ono je vrijeme “crveno blago” bila najcjenjenija i najskuplja vrsta deva, općenito, najcjenjeniji imetak ondašnjih Arapa, što znači da je biti uzrok nečije upute vrednije i bolje od svakog dunjalučkog imetka.
● Bitka na Hajberu obiluje šerijatskim propisima, a neki od njih jesu:
zabrana jedenja mesa domaćih magaraca, zabrana kamate, zabrana prodaje zlata za zlato, ili srebra za srebro, osim u istoj količini, zabrana mut’a braka, dozvoljenost davanja voćki i zemlje pod zakup uz podjelu prinosa, dozvoljenost jedenja konjskog mesa.