El-Asr - Borba sa visceralnim mastima

Visceralna mast je ona koja je zalijepljena na samom organu, to nije potkožna mast. Potkožna mast je ispod kože, dok visceralnu vidimo na samim unutrašnjim organima. Danas se često susrećemo sa različitim uređajima koji mjere količinu visceralne masti. Imaju skalu od 1 do 14. U slučaju da mjerite količinu visceralne masti i ako vam kažu da iznosi 13, odmah ćete pomisliti da je to visoka vrijednost. Ali, to je zapravo indeks. Jedino pravo mjerenje jeste ono koje se vrši na pravim vagama kojim možemo ustanoviti koliko centimetara masti ima na organima, odnosno koliko je površine organa oblijepljeno tom masnoćom.

Visceralne masnoće iznimno su opasne, ne predstavljaju običnu debljinu, one su zapravo tihi ubica. Ako se pitate imate li visceralnu masnoću, ponekad nije potreban ni pregled ni bilo koja od spomenute dvije vage -- potrebno je da se pogledate u ogledalo i budete iskreni prema sebi: ako imate stomak koji se preliva iz vaše odjeće, koji je mlitav dok ležite i pomjera se, ako krene za vama kad legnete ustranu -- tada imate visceralne masnoće, nemojte sumnjati u to. Sljedeći korak bio bi da ih se počnete rješavati. Jer, nije u pitanju samo estetika. Visceralne masnoće izvori su i skladište zapaljenskih faktora i jedan su od najvećih izvora interleukina-1, a on, prosto kazano, izaziva zapaljenja po svim našim organima, krvnim sudovima, sistemima, organima. Vrlo jednostavno, osoba koja ima visceralne masnoće, dakle masnoće na samim organima, ima veću mogućnost stvaranja interleukina-1, a samim tim postaje kandidat za zapaljenske procese u organizmu. Osoba koja ima visceralne masnoće, prema iskustvu iz internističke medicinske prakse, ima povišen nivo inzulina. Inzulin je hormon pankreasa (gušterače) i može biti u krvnoj slici normalan a da ga naša gušterača stvara u višoj količini. Ako ga stvara u višoj količini, tada proizvodi u jetri novi holesterol, a sve što mi pojedemo, dakle sva mast koja uđe u naš probavni sistem taloži se kao visceralna mast. Vrlo je važno da razmišljamo o količini masti koju unosimo i o intervalima u kojima je unosimo, čak i kad se radi o zdravim mastima. Primjera radi, ako pojedete devet oraha, a oni su izvor dobrih masnoća, ta masnoća iz njih preko crijeva ide u venski krvotok prema jetri. Jetra uzme za sebe koliko joj treba, ostalo se prenosi prema srcu, mišićima, plućima i ostalim organima koji također uzmu koliko im je potrebno. Ono što je ostalo od viška ide u mast na samoj jetri, na samom srcu. E, to je sad visceralna masnoća. Sve što pojedemo u višku, a nije se iskoristilo u jetri za stvaranje energije, to će ići u višak, tačnije u mast na organima, a kad se to popuni, onda i na potkožnu masnoću koju mi de facto tumačimo kao debljinu, što je čisto estetski problem. Mada nezanemarljiv, ali krajnje sitan u odnosu na problem koji imamo ukoliko su nam organi oblijepljeni masnoćom. Masnoća na organima je bolest i to ozbiljna bolest. Potkožna masnoća je estetika, vi niste bolesni, samo ste debeli. Naravno, narušavate svoje zdravlje, svoje zglobove, mišiće, kičmu, zbog tog viška, ali vi nemate upalnu reakciju u tijelu izazvanu interleukinom-1 iz visceralne masti. Upala je glavni rizikofaktor razvoja bolesti. Visceralne masnoće stalno odašilju u krv upalne faktore, a inzulin koji gušterača proizvodi u većoj količini glavni je stimulator upalih procesa. Ovaj duo čini da imate upalne procese i da dobijete, recimo, bolest zglobova -- artritis. Ovdje želim kazati da taj problem možete vrlo često riješiti bez brufena i čudotvornih krema sa televizijskih ekrana. Smanjite nivo inzulina i visceralne masnoće, i više vas neće boljeti zglobovi. A, to postižete uravnoteženom prehranom, promjenom ishrane i pravilnim kombinacijama pod nadzorom internista i nutricionista. Hrana je osnovni uzrok svih bolesti. Kontrolom unosa hrane i masnoća kontrolišemo stvaranje visceralne masnoće i inzulina i samim tim kontrolišemo i upalne procese. Treba uzeti u obzir i naše opće životne navike, koliko se krećemo, kad idemo spavati, jesmo li umorni i iscrpljeni, našu dob. Što smo stariji, iscrpljeniji, ako uzimamo veće količine loše kombinovane hrane, imamo veći skok inzulina.

Zaključak na kraju bio bi da moramo mijenjati ishranu, pravilno kombinovati, uobročiti se, ne jesti između obroka. Bez toga ne možete krenuti u izlječenje. Lijekom možete smanjiti obim nekog simptoma, ali izliječiti se nećete, sigurno.