Stanovnici Balkana, a najvjerovatnije i Bosne, prve susrete sa muslimanima imali su na Siciliji, jer je u Palermu, za vrijeme dominacije muslimana, postojala četvrt koja je nosila naziv Harat Sagaliba, tj. Slavenska četvrt.
Među najstarijim svjedocima prisustva muslimana na našim prostorima jeste džamija Turhan Emin-bega u Ustikolini iz 1448–1449., što je četrnaest godina prije događaja u Jajcu, a džamija ukazuje na postojanje aktivnog vjerskog života na tom prostoru. Samo muslimansko mezarje u tom mjestu datira 10–20 godina prije izgradnje džamije. Također, najstariji muslimanski nišan iz Rogatice datira iz 1460. godine. Čak prva džamija u Sarajevu, koja je otvorena 1462. godine, nekoliko je godina prethodila padu Bosanskog kraljevstva.
Naravno, do značajnijeg prelaska stanovnika Bosne, Dobrih Bošnjana, na islam došlo je 1463., i od tada želimo pratiti naše dalje napredovanje.
Primanjem islama naših predaka postali smo dio velike porodice – ummeta i sljedbenici poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. To sa sobom donosi mnoge privilegije na ovom i na budućem svijetu.
Privilegije ovog svijeta ogledaju se u samim ljepotama islama
koje su prisutne u svim vjerskim propisima, u kojima se krije mudrost Zakonodavca, a ko spozna te mudrosti, taj je istinski mudrac i pravnik (fakih), kako je govorio Ibn Tejmijja.Privilegija budućeg svijeta je vječni i prostrani Džennet
, pripremljen za one koji su osjetili prostranstva i ljepote u svojim prsima tokom svoga života na dunjaluku.Osmanlije, lučonoše naučnih i civilizacijskih vrijednosti toga vremena, osvojenim krajevima donosili su brži i bolji napredak.
Još od 1414. Porta je ispred Osmanskog carstva imenovala krajišnika Bosanskog krajišta koje se tada sastojalo od Foče, Čajniča, Pljevalja i Nevesinja. Funkciju krajišnika obavljao je Ishak-beg Ishaković, koji se smatra prvim begom Bosne. Umro je 1439. i ukopan je u Skoplju.
Sljedeći krajišnik Bosanskog krajišta i drugi sandžak-beg Bosanskog sandžaka bio je Isa-beg Ishaković, sin Ishak-bega.
Njegova vladavina trajala je deset godina, od 1454. do 1463. i ističe se po znatnom razvoju zemlje, ali i po osnivanju Sarajeva i Novog Pazara. Isa-beg Ishaković je 1457. godine izgradio mesdžid koji će 1462. pretvoriti u džamiju i nazvati po Sultanu Mehmedu II el-Fatihu (Careva džamija). Te 1462. godine izgradio je i most preko Miljacke, hamam, bezistan, imaret (javnu kuhinju)... Na taj način postavljeni su temelji Sarajevu, u čijoj su se blizini ranije nalazila naseljena mjesta Vrhbosna i Hodidjed.
Svom širenju i unapređenju Sarajevo posebno duguje Gazi Husev-begu (1480–1541). Iako je rođen u Grčkoj, njegovo porijeklo vodi iz Trebinja, dok mu je majka bila Turkinja i to kćerka sultana Bajazida II.
Povezanost sa osmanskim dvorom imala je važnu ulogu u ostvarivanju lokalnih interesa. Tako nalazimo da se šest mjeseci nakon Kosovske bitke (15. juna 1389. godine) Lazarova kćerka Olivera udaje za Bajazida I. Olivera se udaje za sina čovjeka koji je naredio ubistvo njenog oca Lazara. Na taj način su osmanski sultan Bajazit I i srpski despot Stefan Lazarević postali šure.
Značajnu vezu sa osmanskim dvorom Srbi će ostvariti i preko Mare, kćerke despota Đurađa Brankovića. Naime, Mara se kao treća žena udala za sultana Murada II i na taj način postala maćeha Mehmedu II el-Fatihu. Umrla je u dubokoj starosti, pošto se zamonašila, a historičari su je zapamtili kao onu “koja je kršćanima služila svom snagom”.
Primjer veze Bošnjaka sa osmanskim dvorom nalazimo u rođenju Gazi Husrev-bega, ali, za razliku od Srba, to nije bio produkt odlaska Bošnjakinja na osmanski dvor, već udajom sultanove kćerke za Bošnjaka.
Gazi Husrev-beg imao je ogroman utjecaj na razvoj Bosne. Pored toga što je obnovio Carevu džamiju, on je izgradio simbole Sarajeva, poput: Gazi Husrev-begove džamije, biblioteke, medrese, sahat-kule, ali i bolnice, i mnogih drugih zdanja.
Što se najstarije biblioteke u BiH tiče, Gazi Husrev-begova, nastala je 1537. godine, 75. godine od osnivanja Sarajeva, a iste te godine osnovana je i Nacionalna biblioteka Francuske. Ova biblioteka, svojim kapacitetom i kontinuitetom, svjedoči o okolnostima života unutar Osmanskog carstva.
Putopisci o Sarajevu
Možda i prvi svjetski putopisac koji je prošao Sarajevom bio je Katarin Zeno, koji je 1550. sa trideset najhrabrijih Splićana iz Venecije putovao u Istanbul, kao delegant Mletačkog vijeća. Sarajevo opisuje kao grad prepun vrtova i dobrih voćnjaka, sa puno džamija i karavan-saraja. Tadašnje sarajevske vrtove i njihovu ljepotu poredi sa onima u Padovi.
Evlija Čelebija, neprevaziđeni putopisac koji je 1660. godine posjetio Sarajevo, opisuje “da izgleda kao zrno bisera”.
On kaže da tadašnji Bosanski elajet čine 173 velika grada, “nalazi se u svemu dvanaest hiljada vojnika”.
Za Sarajevo kaže da posjeduje četiri stotine mahala, sa ukupno sedamnaest hiljada kuća. Tvrdi da Sarajevo 1660. godine “ima sto sedamdeset i sedam bogomolja s mihrābom. U sedamdeset i sedam klanja se džum‘a-namaz”.
“U Sarajevu ima mnogo profesora (muderris) i tumača Kur’āna (mufessir)”, kaže Evlija Čelebija, te da “na osam mjesta predaje se memorisanje (hifz) i čitanje časnog Kur’āna na sedam arapskih dijalekata (kirā’āti seb‘a), ali malo ima hafiza...”
Također on spominje “Dāru’l-hadīsi (Škole za izučavanje islamske tradicije) – na deset mjesta izučava se islamska tradicija (‘ilmu’l-hadīs). Profesori islamske tradicije predaju besplatno...”
U toj godini u Sarajevu “na stotinu i osamdeset postoji osnovne škole i odgajališta”, tvrdi Čelebija.
“U ovom šeheru ima preko stotinu deset česama, (...) na tri stotine mjesta postoje sebilji (sebīlhāne), (...) ima sedam stotina bunarā, (...) ima na sto sedamdeset i šest vodenica, (...) ima pet privlačnih javnih kupatila, (...) ima još oko šest stotina i sedamdeset kupatila u gospodskim kućama. (...) Na tri mjesta se nalaze karāvan-saraji poput gostoljubivih domova. Tu besplatno konače putnici i namjernici. (...) Postoje još dvadeset i tri impozantna, uređena, krasna i kao tvrđava čvrsta hana. (...) Na rijeci Miljacki ima sedam tvrdih mostova. (...) U šeher-Sarajevu postoje na sedam mjesta javne kuhinje (‘imāret) u kojima putnici i namjernici, đaci i mudžāviri dobijaju obilno besplatnu hranu”, otrgao je Čelebija zaboravu.
Kao i Katarin Zeno prije njega, koji je 1550. primijetio prirodne ljepote grada, tako je i Evlija Čelebija sto deset godina kasnije napisao: “Ovdje ima dvadeset i šest hiljada bašča kao rajskih vrtova, a kroz svaku teče živa voda. Ti su vrtovi krasni kao zemaljski raj (bāgi irem). Ukrašeni su raznovrsnim hladnjacima, bazenima i šadrvānima.”
Kada govori o ekonomskom kapacitetu Sarajeva, on kaže: “U čaršiji ima u svemu hiljadu i osamdeset dućana koji su uzor ljepote. Sama čaršija je veoma privlačna i izgrađena po planu. Svaki pojedini dio čaršije natkriven je isto kao čaršije u gradovima Halep i Brusa, samo što ti krovovi nisu građeni od tvrdog materijala, nego samo od debelih greda. Glavne ulice su čiste i pokaldrmisane, a u jednoj krasnoj zgradi koja je sagrađena od tvrdog materijala nalazi se bezistan. Tu se može vrlo jeftino kupiti svakovrsne robe iz Indije, Arabije, Persije, Poljeske i Češke.”
Sve navedeno bilo je moguće zbog toga što smo tada bili dio jednog velikog carstva, a iz Čelebijinog opisa stanovnika možemo primijetiti kako je islam posebno utjecao na nas: “Sve su to bogobojažljivi ljudi, čistog, ispravnog i nepomućenog vjerovanja. Oni su daleko od zavisti i mržnje, a svi su, staro i mlado, gospoda i sirotinja, istrajni u molitvi. Pa kad u čaršiji, brojeći novac, čuje poziv na molitvu (ezān), reknu: ‘Odazivam ti se, Bože’, i ostavljaju novac, onako otvoreno, jatimice hrle u džamiju ne zatvorivši ni dućana.”
Stotinama godina ranije, dok smo bili bogumili, posvjedočeni su nam dobrota i poštenje, osobine koje su tada živjele među nama. Također moral žena, koji je bio jako važan još prije islama, Bošnjacima kao muslimanima imao je još veći značaj. Evlija Čelebija kazuje: “Žene su im ljepotice, a čedne su poput Rābije Adevije i pokrivaju se. U ljepoti i prikladnosti su jedinstvene, riječi su im odmjerene, govor divan, a zubi kao nanizani biseri. Njihove poput zvijezda blistave djevojke su jako povučene i čedne. One su kao nerascvjetani pupoljci i skupocjeni biser. Osim oca i djeda, nikakav drugi muškarac ne može, valjda, čuti njihove riječi. (...) Žene u ovom šeheru odijevaju se u odjeću od crvene i žute čohe, a na noge obuvaju žute papuče i tomake. Na glavu stavljaju obične i skupocjene fesiće od čohe, dibe i kadife, a preko njih zavijače od tankog bijelog platna i crne peče. Vrlo rijetko šetaju izvan kuće, jer su čedne i čestite.” (Vidi: Evlija Čelebija, Putopis, str. 101–125)
Još stotinama godina će se ovakvo ponašanje zadržati unutar muslimanske zajednice u Bosni, tako da će Antun Hangi, 1907. godine primijetiti: “Muslimanske se žene i djevojke kriju, jer im to zakon nalaže. Osobito žene moraju dobro paziti, da ih koji muškarac, koji im nije u rodu, ne vidi. Baš radi toga su skoro sve muslimanske kuće i avlije ogradite visokim zidom ili tarabama, a na prozorima harema su guste drvene ili gvozdene rešetke.” (Antun Hangi, Život i običaj muslimana u Bosni, str. 65)
Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Poslan sam da usavršim moral kod ljudi.” (Bilježi Buhari u djelu El-Edebul-mufred, 273. Hadis je vjerodostojan.)
Pored osnivanja mnogih čaršija i izgradnje mnogih institucija, ipak najveći doprinos islama je upravo u ovom segmentu. Tako islam djeluje na ljude, suzbija nevaljalštinu kod njih, a sve ono od dobra i vrlina koje posjeduju samo biva afirmirano još u većem intenzitetu i punom kapacitetu. To je ono što se desilo i sa Bošnjacima poslije našega primanja islama.