Menu

Bošnjaci i islam: Šta smo kao muslimani doprinijeli ummetu

Tema Povijest IslamaČitanje 17 minuta

Veoma je nezahvalno u pozitivnom svjetlu govoriti o narodu kojem pripadaš, pa ćemo to prepustiti drugima.


Antun Hangi

u svojoj knjizi Život i običaj muslimana u Bosni, između ostalog, kaže: “Bosanski je musliman vrlo ponosan, jer je uvjeren, da je stvoren da zapovjeda, a ostali da ga slušaju” (str. 14); “Bosanski je musliman vrlo karakteran, a riječ mu je sveta, pa je li ti što obećao, održaće obećanje, makar mu to i teško bilo” (str. 15); “Svi muslimani uopće, a isto tako i naši, odani su nauci, jer ih vjera sili i potiče na duševni rad” (str. 49).

Hans Fritz

u svojoj knjizi Bošnjak kaže: “U njihovu hrabrost niko nije sumnjao, ko je služio u njihovom sastavu, ili se ikad borio u njihovom susjedstvu” (str. 12); “Nijemac po rođenju, ipak, ostajem zauvijek ‘Bošnjak’” (str. 15).

František Valoušek

u knjizi Sjećanja na Bosnu opisuje svoj dolazak u Bosnu, prilike i običaje koje je tamo zatekao. Iako u njegovom pisanju dominiraju pogreške u nacionalnom, a naročito vjerskom učenju stanovnika, ipak se da zaključiti da je to produkt slabog informisanja i ranijih predrasuda nego namjernog iskrivljenja. Ipak, na početku knjige, za stanovnike Bosne kaže: “…nisu bili lakomi i gulikože, živjeli su skromno i umjereno, nisu se bogatili, živjeli su od danas do sutra, zadovoljavali se sasvim malim zaradama, a uz sve to su bili sretni i zadovoljni. Nije bilo ni bogatih ni siromašnih, iskorištavanih od strane bogatih. Bogati je živio isto kao i taj siromašni.” (str. 20)

U knjizi Bošnjaci dolaze kaže se: “Bilo je opšte poznato da je npr. italijanska vojska zazirala od Bošnjaka, jer su posebno u pješadijskim okršajima bili jako efikasni. Znajući da je to tako, da ulijevaju strahopoštovanje, druge monarhijske jedinice koje su ih zamjenjivale bi, nakon izmještanja Bošnjaka na druge dijelove fronta, i same nosile fesove i angažovale imame koji su se redovno oglašavali kako bi neprijatelj mislio da su Bošnjaci još uvijek tu. Povlačenje Bošnjaka se željelo zataškati, jer su protivnici, sve dok bi liniju fronta držali Bošnjaci, rijetko napadali.”

Poznati hrvatski nacionalista Ante Starčević (1823–1896) smatrao je da je Bosna historijski hrvatska zemlja, a da su njeni stanovnici Hrvati, o kojima je pisao ovako: “U Bosni je najoholije plemstvo što ga je Europa ikada imala. To plemstvo, muhamedovci, takovu ima ćud za gospodovati, da je ono u XV. vieku istu vjeru žrtvovalo svojemu gospodstvu. Ovaj duh žive i danas u tom plemstvu: i najsiromašniji balija Bosne drži do sebe barem koliko i najprvi lord englezki. Makar i ne bilo Turčina ni drugoga nikoga izvana, misliti da bi današnji Srbijanci, kakovi su, to plemstvo mogli nadvladati i držati, to misliti bila bi skrajna ludost, to pokušati bilo bi grieh smrtni proti pučanstvu Srbije, o tomu raditi, na to trošiti bilo bi u vodu bacati novac i praznu slamu mlatiti. (…) Muhamedovci Bosne, izuzev pojedine došlace, nisu turske pasmine; oni su pravi hrvatski plemići; oni su najstarije i najčistije plemstvo Europe; među njimi su riedki, kojim mnoge europejske dinastije nisu premlade; proslavljeni na sablji, samo ako im se prilika pruži, oni će se proslaviti u svakoj grani znanja i umieća; ne bude li te prilike, i oni moraju postati pripuzi, kako su drugi hotice postali i ostali.” (Ante Starčević: Izabrani spisi, priredio dr. Blaž Jurišić, HIBZ, Zagreb, 1945.)

Narod koji se odlikuje ovakvim osobinama morao je dati svoj dopinos Carstvu kojem je toliko dugo pripadao.

Bošnjaci u Osmanskom carstvu

Kada je riječ o historijskoj zaostavštini naših predaka, dovoljno je spomenuti dva pisca: Safvet-bega Bašagića, koji je u knjizi Znameniti Bosanci i Hercegovci u Turskoj carevini naveo biografije 689 Bošnjaka koji su se istakli u javnom životu na raznim poljima u Osmanskom carstvu, te Mehmeda Handžića, koji je u knjizi Blistavi dragulj: Životopisi učenjaka i pjesnika iz Bosne naveo 216 biografija Bošnjaka, uglavnom u osmanskom dobu, koji su se istakli na znanstvenom polju.

Krajem 2018. godine izašla je knjiga Leksikon bošnjačke uleme u kojoj su navedene biografije 1859 bošnjačkih alima iz Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Srbije, Crne Gore, ali iz bivših osmanskih oblasti u Dalmaciji i Sloveniji.

Stoga, ne treba isključiti istinitost tvrdnji da je od 219 velikih vezira njih 26 (11,87 %) bilo bošnjačkog porijekla, dok za još njih 9 postoji ista tvrdnja. Položaj velikog vezira trajao je 602 godine (1320–1922) od čega je ukupan mandat Bošnjaka bio 114 godina (14,38 %).

Korijene političkog prisustva na dvoru osmanskih sultana možemo vezati za Novopazarca Iskendera Čelebiju (1520–1566), koji je bio deftedar (ministar finansija) sultana Sulejmana Veličanstvenog. Iskender je bio je najbogatija osoba Carstva poslije sultana, što mu je davalo veliki autoritet i utjecaj.

“Ovo bogatstvo u robovima nije bila samo tašta želja Čelebije, već prije svega briga da spremi državi vrijedne, mlade i sposobne kadrove. Među mladićima koje je uzeo k sebi bio je i Mehmed Sokolović i još puno drugih mladih Bošnjaka, od kojih će mnogi kasnije obnašati najviše funkcije u državi. Među tim robovima bješe ih sedam koji kasnije postadoše veliki veziri: Mehmed-paša Sokolović Visoki (Tavil), Pertev-paša Hercegovac, Pijale-paša, Ahmed-paša, Muhamed-paša, Lala Mustafa-paša i Husein-paša. Bogatstvo svih ovih sedam navedenih velikih vezira zajedno je bilo znatno manje od bogatstva Čelebije. Zatim postadoše beglerbezi: Kolabi-paša, Behram-paša i Urus Hasan-paša. (…)

Novopazarac Iskender Čelebija postavio je osnove dominacije Bošnjaka na osmanskom dvoru u 16. i početkom 17. stoljeća. Njegovi bivši robovi bošnjačkog porijekla koje je on forsirao, školovao i pripremao za državne poslove postajali su skoro jedan za drugim najviši državni dostojanstvenici koji su upravljali Osmanlijskim carstvom. Njegov sljedbenik i prijatelj Bošnjak Rustem-paša Opuković rodom iz Butmira kod Sarajeva postaje sultanov zet i moćni veliki vezir. Rustem-paša je, a ne Mehmed-paša Sokolović, obnovio Pećku patrijaršiju 1557. godine. Interesantno je da su u zlatnom periodu Osmanlijskog carstva, odnosno u periodu od 1453. do 1611. godine, dakle u razdoblju od 158 godina, 99 godina obavljali funkciju velikog vezira Bošnjaci. Ogromne zasluge za to ima Novopazarac defterdar Iskender Čelebija, koji je namjerno i planski na svom dvoru okupljao, pripremio i iškolovao puno svojih sunarodnjaka, mladih i perspektivnih Bošnjaka, iz čijih redova će kasnije sedmerica postati veliki veziri, a mnogi drugi visoki osmanlijski državni funkcioneri i dostojanstvenici.” (https://arhiv.stav.ba/novopazarac-od-kojeg-je-bio-bogatiji-i-mocniji-samo-sultan/)

Također je važno znati, prema tvrdnji Hase Popare, da u Osmanskom carstvu nije bilo položaja, uključujući i one najveće (osim položaja samog sultana), a da ga nisu zauzimali Bošnjaci.

Jedan položaj bio je teško dostupan, a to je položaj šejhul-islama (vrhovnog vjerskog poglavara u rangu velikog vezira i člana sultanovog savjeta, s pravom veta u pitanjima vezanim za školstvo i pravosuđe). Ipak, iako teško dostupan, ovaj je položaj pripao najmanje dvojici Bošnjaka.

Šejhul-islam Mustafa-ef. Bali-Zade (rođen između 1580. i 1585.) bio je 67. po redu šejhul-islam i šejhul-islam Mehmed Refik Hadžiabdić (1814–1871) bio je 109. po redu.

Lojalnost Carstvu

Naša lojalnost i vojna podrška Carstvu bila je konstantna tokom cijelog perioda Osmanskog carstva, a čak i poslije toga.

Tome svjedoči i stari grad Famagusta, koji se nalazi na Kipru, a koji je osnovan 300 godina p. n. e. Grad su osvojile Osmanlije 1571. godine i to najviše zahvaljujući upornosti jednog Bošnjaka, glavnog vojskovođe osmanlijske vojske. Riječ je o Lala Mustafa-paši Sokoloviću (1500–1580), koji je opsjedao grad od augusta 1570. pa do kraja jula 1571. godine. U borbama za grad ratovali su i drugi Bošnjaci, pa historičari bilježe da je tom prilikom pod zidinama Famaguste poginuo i sin Mehmed-paše Sokolovića. Glavna džamija u srcu ovog grada i danas nosi naziv po svom osvajaču – Džamija Lala Mustafa-paše. (Za više vidjeti: identitet.lu)

Ogromnu žrtvu Bošnjaci su podnijeli 1697. kada su habsburški vojnici predvođeni Eugenom Savojskim napali i spalili nekoliko bosanskih gradova, a među njima i Sarajevo. Prema podacima iz Eugenovog dnevnika, stoji da su Turci već bili sklonili najvrednije stvari, ali da je opet bilo velike količine svakojake robe. On se hvali kako se vratio sa bogatim plijenom i sa mnogo žena i djece. Inače, ovaj napad desio se četrnaest godina poslije posljednje turske opsade Beča 1683. godine.

Godine 1736. iz Bosne je regrutovano 10.000 boraca pod neposrednom komandom tadašnjeg hercegovačkog sandžak-bega Bećir-paše Čengića, koji su otišli u Moldaviju (između Ukrajine i Rumunije). Od 10.000 ljudi koliko ih je bilo mobilizirano 1736. godine, šest godina kasnije (1742) kući ih se vratilo svega 1.340, tj. manje od jedne petine.

Jedan veliki događaj desio se 1737. godine kada smo se sa 10.000 vojnika suprotstavili napadu Austrije koja nas je u Boju pod Banjom Lukom napala sa 14.000 vojnika. Ova pobjeda smatra se jednim od najznačajnih događaja u historiji Bošnjaka i ona je bila razlogom da Bosna ostane u sastavu Osmanskog carstva još narednih stotinu godina.

Stočanin Ahmed-paša Džezzar – Kasapin (umro 1804. u Akri) ubraja se u Bošnjake koji su uzeli učešća na sceni svjetskih događaja. Iako poznat po svojoj okrutnosti i pohlepi, ipak je posjedovao i hrabrost koja je iskorištena za dobrobit muslimana. Kada je francuska vojska, predvođena Napoleonom Bonapartom, 1798. godine započela okupaciju Egipta, sultan je zatražio od Džezzar Ahmed-paše da se u regiji gdje on vlada mobilišu i naoružaju svi muškarci sposobni za vojnu službu. U tom periodu Ahmed-paša bio je najsposobniji osmanski namjesnik na širem prostoru Bliskog istoka. Početkom 1799. započela je Napoleonova opsada Akre čiju je odbranu predvodio Ahmed-paša. Poslije dva mjeseca opsade, francuska vojska počela je gubiti moral, a uz to se pojavila kuga koja je desetkovala vojnike. Sve navedeno utjecalo je na to da se opsada obustavi, a da Ahmed-paša Bošnjak stekne slavu kao osoba koja je pobijedila Napoleona Bonapartu, koji je rekao: “Da ne bi tog čovjeka (Ahmed-paše Bošnjaka), mogao sam osvojiti cijeli svijet.” I danas u ovom gradu postoji džamija koja nosi ime po Ahmed-paši iz Stoca.

Kada je na Berlinskom kongresu 1878. godine, mimo naše želje, Bosna pripala Austro-Ugarskoj, to je za nas muslimane bilo neprihvatljivo pa je organiziran otpor, koji kazuje o patriotizmu i vjerskom dostojanstvu naših djedova.

Čak i poslije činjenice da više nismo u sastavu Osmanskog carstva, muslimani Bosne i tada su njegovali svoju vezu sa tadašnjim političkim predstavnikom svih muslimana, gajeći nadu i ulažući napore da se ponovo vrate u njegovo okrilje.

Tokom 1915. na Galipolju (Čanakale) odigrala se jedna od najvećih bitaka Prvog svjetskog rata, a možda i šire historije. I dalje lojalni ideji očuvanja islama i vođeni vjerskim porivima, naši djedovi daju doprinos sa preko 15.000 vojnika, kako bi se suprotstavili tadašnjim saveznicima kojima je cilj bilo napredovanje do samog glavnog grada Carstva, do Istanbula. Tokom te bitke poginulo je na stotine Bošnjaka, čiji su mezari svjedoci njihove borbe.

Bošnjački doprinos osmanskoj umjetnosti

Doc. dr. Haris Dervišević, sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, napisao je zanimljiv rad na temu “Kako su Bošnjaci utjecali na razvoj osmanske umjetnosti”, u kojem govori o Bosni u osmanskoj umjetnosti, o Bošnjacima kao mecenama umjetnosti kao i o Bošnjacima kao umjetnicima. U tekstu su iznijeta interesantna saznanja na ovu temu kroz prizmu prostornih rješenja mnogih džamija, njenih svodova i munara, zatim kroz razne vakufe Bošnjaka, kako unutar Bosne tako i po cijelom Carstvu, ali i o Bošnjacima kao minijaturistima, umjetnicima obrade plemenitih materijala, kaligrafima, arhitektama… (Vidi: Bošnjaci u Osmanskom carstvu (XV–XX stoljeće), Udruženje “Mladi muslimani”, Sarajevo, 2016.)

Naučni radovi koji su imali širu pažnju

Na osnovu radova Safvet-bega Bašagića (Znameniti Bosanci i Hercegovci u Turskoj carevini), Mehmeda Handžića (Blistavi dragulj: Životopisi učenjaka i pjesnika iz Bosne) i Ahmeda Mehmedovića (Leksikon bošnjačke uleme) znamo za hiljade naučnih radnika čiji je rad ostavio refleksiju do današnjih dana. Od svih njih podsjetit ćemo se samo na neke.

O Hasanu Kafiji Pruščaku (1544–1615), osobi koja je ostavila najzapaženija pisana djela islamskog učenja, čitali ste u prošlom broju, u članku mr. Vedada Mustedanagića, tako da se nećemo ponavljati.

Mustafa Ejubović

, poznatiji kao Šejh Jujo, rođen je u Mostaru 1651. godine, u kojem je 1707. godine i umro. “Mnogobrojna su djela koja je Šejh Jujo napisao iz oblasti islamistike, islamskog prava, stilistike i sintakse arapskog jezika, logike, leksikografije, dogmatike, disputacije itd. Hazim Šabanović, a poslije njega i Hifzija Hasandedić, navodi da je on napisao oko 27 djela, a sačuvano je i nekoliko djela koja je Šejh Jujo prepisao.” (Jusuf Ramić, Bošnjaci u Egiptu u vrijeme tursko-osmanske uprave, str. 75)

Hfz. mr. Dževad-ef. Gološ, u posljednjim Analima Gazi Husrev-begove biblioteke, pisao je na temu “Djela Mustafe Ejubovića – Šejh Juje iz disputacije”, gdje kaže: “Mustafa Ejubović – Šejh Jujo ubraja se među najplodonosnije bošnjačke pisce koji su pisali na orijentalnim jezicima. Pisao je iz skoro svih islamskih disciplina, a posebno iz disputacije. Napisao je deset djela iz ove oblasti.”

Mustafa Pruščak

bošnjački je alim čije je djelovanje imalo više lokalni značaj. Pored toga što je bio muftija i kadija, i što je iza sebe ostavio značajan pisani rad, nama je zanimljiv i iz razloga što je bio živeći autoritet tokom Boja pod Banjom Lukom 1737. godine. Umro je 1755. godine.

“Nakon što je bio svjedok, a s obzirom na razmjere mobilizacije vrlo vjerovatno i neposredni učesnik vojnih pohoda Bošnjaka u kojima su nanijeli strahovit poraz vojsci Austo-Ugarske monarhije, Mustafa Pruščak odlučuje napisati knjigu posvećenu učesnicima u odsudnim bitkama za opstanak muslimana.

S obzirom na to da je svoje djelo Radost gazija završio 1150/1737. godine na više od stotinu lista, dakle više od dvije stotine stranica, može se kazati da je nastalo u kratkom vremenskom periodu, što svjedoči o upućenosti Mustafe Pruščaka ne samo u ovu tematiku već i u nauku uopće.” (mr. hfz. Kenan Musić, Radost gazija, str. 31–32)

Naravno, Hasan Kafija nije jedini bošnjački alim čiji su politički savjeti dolazili do sultana. “Jedan od njih je i Muhammed Prozorac, koji je na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, u doba reformskih pokušaja sultana Selima III, napisao i sultanu predao svoje djelo Minhāğ an-niẓām fī dīn al-islām (Islamski način postizanja poretka).” (Fikret Pašanović, Bošnjak savjetuje sultana, str. 11)

Ime koje obuhvata naše interesovanje je i Abdullah Kaukčija (1820–1878) koji je najraniji poznati kurra hafiz naših prostora. Idžazetnamu je dobio od Merzukija preko kojega idu ogromna većina seneda i idžazetnama. U idžazetnami koju je Merzuki dao Abdullahu Kaukčiji stoji: “Proučio je pred nama dvije cijele hatme od početka do kraja, hatmu primjenjujući pravila tedžvida i stajanja po rivajetu Hafsa od Asima i hatmu na tri kiraeta po djelu Ed-Durre s tahrirom i preciznošću na najbolji i najprecizniji način.” (Dževad Gološ, Izučavanje kiraeta u Bosni i Hercegovini / historijski pregled, str. 31)

Hfz. Gološ u ovoj knjizi navodi da je idžazetnama Abdullaha Kaukčije tri godine prethodila velikoj obnovi i reformi kiraeta na području Damaska, pa i šire. On primjećuje da tokom te tri godine, od 1838. do 1841., “u Damasku, ovom velikom centru kiraeta, nije bilo nijednog kurra hafiza koji je poznavao 10 kiraeta, dok ih je na našim prostorima bilo” (str. 33).

Zaključak

Dolaskom Osmanlija primili smo islam i to “predstavlja ne samo vjersku i kulturnu nagradu za konvertite nego i jednu vrstu sudbinskog blagoslova, milosti sudbine koja nagrađuje one koji idu pravim putem”.

Mi, kao relativno mali narod u tom velikom Carstvu, dali smo značajan i zapažen doprinos na svim društvenim nivoima i kulturnim poljima.

Ta kohezija trajala je do osmanske predaje, a kasnije i prodaje Bosne, prvo 1878. Berlinskim kongresom, a drugo naplatom 10,8 miliona dolara, tadašnje vrijednosti, za aneksiju. Realno, umiruće Carstvo nije više bilo u stanju ni sebi da pomogne i pokušali su da sačuvaju ono što mogu, ili da naplate – ono što vrijedi.

Bošnjaci su nastavili sa svojom borbom pa ćemo u sljedećem broju, ako Bog da, čitati o našem daljem opstanku i čak o modernom doprinosu ummetu.