Cjeloživotno obrazovanje

Vjernika muslimana ništa tako snažno ne može potaći da se zaokupi i bavi nekom aktivnošću kao spoznaja da ga za nju očekuje velika nagrada kod Uzvišenog Stvoritelja. Ukoliko nam je poznato da je učenje i prenošenje znanja na druge aktivnost za koju je Svevišnji Allah obećao ugled na dunjaluku kao i veliku nagradu na ahiretu, onda nam je jasno da je i ovo jedan od indirektnih motiva koji je muslimane od vremena poslanstva pa sve do danas usmjeravao ka cjeloživotnom učenju. Uzvišeni Allah je u Kur'anu rekao: ''Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje.'' (Prijevod značenja El-Mudžadele, 11.) Zbog želje da budu uzdignuti na visoke stepene i na dunjaluku i na ahiretu, ogroman broj muslimana se iskreno i strpljivo predavao nauci te su se njome bavili sve do svoje smrti.

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, i neka je salavat i selam na Njegovog odabranika i miljenika, Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem.

Posljednjih godina u svijetu se intenzivno govori o važnosti i nužnosti cjeloživotnog učenja i obrazovanja svakog pojedinca. Na tu temu napisane su i publicirane stotine knjiga, objavljene su hiljade članaka i snimljeno mnogo dokumentarnih filmova. Cilj sviju njih jeste usmjeriti svakog pojedinca ka spoznaji da je permanentno stjecanje novih znanja i spoznaja vid nužne potrebe koju pojedinac sebi nikako ne smije uskratiti. Imajući u vidu da je vjera islam u svakom pogledu univerzalna i sveobuhvatna, te da svojim općim, a često i pojedinačnim pravilima, smjernicama i normama obuhvata svaki segment ljudskog života, logično je da i po ovom pitanju ima dosta toga za kazati i ponuditi. Zato je prvenstveni cilj ovog pisanja dokazati da islam u globalu zagovara koncept cjeloživotnog obrazovanja, te da se šerijatski tekstovi koji govore o vrijednosti i obligatnosti traganja za naukom ne odnose na osobe određene starosne dobi, već da obuhvataju sve muslimane bez obzira na njihove godine. Također, u tekstu će biti spomenute i određene sličnosti, ali i razlike između islamske i svjetovne percepcije cjeloživotnog obrazovanja.

Kratki historijat cjeloživotnog obrazovanja

Istina je da korijeni ideje o potrebi cjeloživotnog učenja sežu daleko u prošlost i da ona ni u kojem slučaju nije umotvorina stručnjaka novog doba. Od prvog čovjeka koji je kročio zemaljskom površinom pa sve do današnjeg dana, ljudi su stalno bili u potrebi da permanentno uče, saznaju i da se usavršavaju u svojim znanjima i vještinama. Međutim, ova ideja je suštinski definirana i zaokružena tek u prošlom stoljeću, a sve do danas se nanovo elaborira, proširuje i potencira naročito u akademskim krugovima. Shodno tvrdnjama mnogih istraživača iz ove oblasti, ideja cjeloživotnog učenja javlja se već u Platonovu djelu ''Republika'', ali bi se moglo reći da je pravi začetnik te ideje Basil Yeaxlee. Basil Yeaxlee bio je izvanredni profesor na katedri za psihologiju edukacije i predavač i mentor na Odsjeku za edukaciju na Oxfordu. U saradnji s Eduardom Lindemanom (1885 – 1953), profesorom socijalnog rada koji se bavio obrazovanjem odraslih, osmislio je intelektualni temelj za razumijevanje obrazovanja kao kontinuiranog aspekta svakodnevnog života. U posljednjih četrdeset godina cjeloživotno učenje se od početne ideje razvilo u dominantno načelo i orijentaciju razvoja brojnih nacionalnih obrazovnih sustava. 60-ih godina 20. stoljeća došlo je do svjetske krize obrazovanja, jer je količina potrebnog i novog znanja postala prevelika da bi se mogla naučiti tijekom formalnog obrazovanja, a i proizvodnja novog znanja sve se više ubrzavala. 70-e godine 20. stoljeća obilježio je novi pristup obrazovanju i učenju, dolazi do brze tranzicije društva u ''društvo znanja'', a međunarodne organizacije (UNESCO, OECD, Evropska komisija) koje se bave obrazovanjem oblikuju pojam ''cjeloživotnog obrazovanja''. 1996. godina proglašena je Evropskom godinom cjeloživotnog učenja, kada je Evropska zajednica počela sa aktivnom promidžbom cjeloživotnog učenja. Na stranici www.scribd.com ima koristan članak koji govori o ovome.

''Zemlje članice Europske zajednice postavile su cilj da Europa postane prostor najdinamičnijeg i najkonkurentnijeg gospodarstva koje će se temeljiti na znanju njezinih građana, a ključna strategija ovog cilja je dostupnost cjeloživotnog učenja svim građanima, odnosno slobodan pristup učenju tijekom cijelog života.'' (Klapan i Matijević, Obrazovanje odraslih ključ za 21. stoljeće, str. 103)

Islam i obrazovanje općenito

U globalu, Arapi su prije islama bili nepismen narod. Među njima nije postojao gotovo nikakav interes za bilo koju granu klasičnih znanosti, o čemu svjedoče mnogi rani tradicionalni islamski izvori. Kao što je poznato, islam će to izmijeniti u korijenu, te će Arapi u vrlo kratkom vremenu postati najpismeniji i znanstveno najosvješteniji narod na kugli zemaljskoj. Sve je počelo u pećini Hira s prvim riječima objave Kur'ana časnog, koje je melek Džibril donio posljednjem Allahovom poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, a koje u prijevodu značenja glase: ''Uči u ime Gospodara koji stvara...'' (Prijevod značenja Kur'an,96:1). U vrijeme kada su objavljene ove riječi, u Mekki je, prema dostupnim izvorima, bilo svega sedamnaest pismenih ljudi. (El-Belaziri, Futuhul-buldan) Međutim, nakon ovih riječi, ništa više neće biti isto. Ni za Arape, ali ni za ostale narode. Krenula je revolucija čije su pozitivne posljedice vidljive sve do danas. Učenje i proučavanje, taj prvi i direktni Božanski imperativ upućen muslimanima, postali su glavna preokupacija nadolazećih generacija islamskih vjernika. Pored citiranog, još mnogi drugi ajeti govore o vrijednosti znanja, obrazovanja i onih koji znaju i druge poučavaju, a hadisa na ovu temu je daleko više. Između ostalog, u tom kontekstu je i hadis koji prenosi Ebu Derda', radijallahu anhu, a u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Ko se zaputi na put radi stjecanja znanja, Allah će mu olakšati put koji vodi ka Džennetu. Uistinu meleki podmeću svoja krila onome ko traži znanje iz zadovoljstva zbog onoga što čini, a oprost za učenjaka traži sve ono što je na nebesima i Zemlji, pa čak i ribe u vodi. Prednost učenjaka nad pobožnjakom je kao prednost (svjetlosti) mjeseca nad ostalim zvijezdama. Učenjaci su nasljednici poslanika. Poslanici u nasljedstvo nisu ostavljali ni zlatnike ni srebrenjake, već su ostavljali znanje, pa ko ga uzme, uzeo je nešto vrlo vrijedno.''(Tirmizi, hadis je sahih, Sahihu Tirmizi, Albani, 2682) Ovo je samo jedan od stotina hadisa koji govori o vrijednosti nauke i onih koji se njom bave, a tekstovi ovakvog sadržaja potakli su muslimane prvih generacija da svoje živote posvete nauci. Zbog toga je i razumljiva korjenita promjena koja se desila među Arapima koji su od nepismenih i neciviliziranih goniča stoke za vrlo kratak period postali svjetionici znanja i predvodnici naučnog i prosvjetnog prosperiteta u čitavom svijetu.

Islam i cjeloživotno obrazovanje

Mnogi šerijatski tekstovi govore o potrebi cjeloživotnog učenja i obrazovanja. Tekst koji je u ovom pogledu najdirektniji i koji svojim vanjskim značenjem nedvojbeno upućuje na obligatnost traganja za naukom od rođenja pa sve do smrti jeste izreka koju mnogi smatraju hadisom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a koja glasi: ''Tragajte za naukom od kolijevke pa do groba.'' Abdul-Fettah Ebu Gudde, jedan od potonjih autoriteta u hadiskoj nauci, o ovoj rečenici rekao je sljedeće: ''Ovo nisu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, već je to poznata izreka koju ljudi mnogo spominju, ali je u ovom obliku nije dozvoljeno pripisati Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i kategorički tvrditi da ju je on izrekao...'' (Ebu Gudde, Kimetuz-zemani 'indel-'ulema, str. 29.) Pored toga što ovu izreku u ovom obliku nije izgovorio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, njeno suštinsko značenje je potpuno ispravno, a ovoj tvrdnji u prilog ide mnoštvo ajeta i hadisa koji indirektno afirmiraju ideju o potrebi cjeloživotnog učenja.

Cjeloživotno obrazovanje u Kur'anu

Obraćajući se Svome najodabranijem poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, Uzvišeni Allah u Kur'anu je rekao: ''…i reci: 'Gospodaru moj, Ti znanje moje povećaj!"' (Prijevod značenja Taha, 114.) Mnogi islamski učenjaci, nakon što su proanalizirali sve kur'anske ajete i Poslanikove hadise, zaključili su da Uzvišeni Allah Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, nije naredio da od Njega traži da mu poveća bilo šta drugo osim znanja. Ova kur'anska naredba nije ničim ograničena niti limitirana te se indirektno može shvatiti kao naredba da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stalno radi na povećanju svoga znanja. Znajući da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, osoba na koju se svi vjernici trebaju ugledati, ovaj ajet na neki način i njima sugerira da se trude da povećavaju i šire svoje znanje tokom čitavog života. U drugom ajetu Uzvišeni Allah kaže: ''…. a vama je dato samo malo znanja." (Prijevod značenja El-Isra, 85.) Na indirektan način, i ovaj ajet ukazuje na potrebu i obavezu cjeloživotnog učenja. Naime, onaj ko je duboko svjestan da mu nečega u životu manjka, takav će nastojati da ublaži svoj deficit na način što će se potruditi da poveća količinu onoga što mu nedostaje. Vjernik vrlo dobro zna da je znanje i najučenijeg čovjeka mizerno ukoliko se usporedi sa količinom onoga što mu je u kosmosu nepoznato, a čije tajne i najsitnije pojedinosti zna samo Uzvišeni Allah, pa će se stoga uvijek nanovo truditi da svoje znanje obogati i poveća jer ga ono vodi do većeg ubjeđenja o veličini i savršenosti njegovog Gospodara. Pored ova dva ajeta, možda je najbolji kur'anski primjer cjeloživotnog obrazovanja kazivanje o Musau, alejhis-selam, u suri Kehf. Naime, poznato je da je Musa, alejhis-selam, bio jedan od petorice odabranih Allahovih poslanika i onaj koji je u svome vremenu o Allahu znao najviše, ali nakon što mu je Uzvišeni Allah objavio da na Zemlji postoji čovjek koji neke stvari poznaje bolje nego on, Musa, alejhis-selam, odmah se zaputio u potragu za tim čovjekom kako bi od njega učio i na taj način proširio svoje znanje. Nakon što je pronašao tog čovjeka po imenu Hidr, a koji je prema prioritetnijem mišljenju klasičnih islamskih učenjaka bio vjerovjesnik, tj. osoba koja od Uzvišenog Allaha dobivala objavu, Musa, alejhis-selam, ga je pratio određeni period u namjeri da uči i spoznaje ono što je njemu kao Allahovom poslaniku bilo nepoznato.

Cjeloživotno obrazovanje u Poslanikovim hadisima

Uistinu mnogi hadisi Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, indirektno ukazuju na nužnost cjeloživotnog obrazovanja i podstiču vjernike da mu se posvete. Od svih njih ovdje izdvajamo dva.

●

●  Ebu Derda', radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Znanje se stječe učenjem i naukovanjem, a blagost se postiže nastojanjem da se bude blag…'' (Bejheki, šejh Albani je ocijenio hadis hasenom) Ukoliko na ispravan način shvatimo i interpretiramo šerijatske tekstove, dolazimo do spoznaje da nakon Allahovih poslanika i vjerovjesnika niko ne može ništa naučiti niti spoznati osim ukoliko bude učio i proučavao određenu nauku i trudio se da usvoji određeno znanje. Ovaj hadis ni na koji način učenje ne ograničava na određeni vremenski period ili starosnu dob pojedinca, već u suštini garantira da će svako onaj ko za znanjem bude žudio i ko se njime bude bavio, određeno znanje i usvojiti i savladati.

Islam podjednako afirmira obrazovanje omladine, odraslih i starih

Sasvim je izvjesno da učenje i naukovanje u mladosti ima svoje prednosti od kojih je najveća brzo pamćenje gradiva koje treba biti naučeno napamet. Tu je i činjenica da se većina ljudi za svoju profesionalnu orijentaciju uglavnom odlučuje u mladosti te se u tom pravcu usavršava i na tom polju nastoji usvojiti znanja i kompetencije. Međutim, to nikako ne znači da osobe koje su prevazišle godine rane mladosti trebaju zanemariti svoje sposobnosti i ugasiti svoje ambicije da uče i saznaju kroz čitav život. Nažalost, najveći broj osoba koje uđu u zrelu dob ili zakorače u ranu starost u potpunosti bivaju obeshrabrene na ovom polju te odbijaju svaku pomisao da i dalje uče i da se profesionaliziraju u oblastima koje su im do tada bile slabo ili nikako poznate. Mnogi su čak i u islamskom svijetu poput ''svetog slova'' prihvatili poznatu narodnu izreku da je ''učenje u mladosti kao klesanje u kamen, a učenje u starosti poput pisanja po vodi''. Historija islama svjedoči jedan sasvim suprotan pogled na učenje u zreloj dobi ili čak u starosti, o čemu govori nebrojeno mnogo primjera. Tako su naprimjer najučeniji drugovi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, šerijatsko znanje stekli tek u zreloj dobi, a neki od njih i u starosti. Činjenica da su mladost ostavili iza sebe nije ih ni u kojem slučaju spriječila da stalno i nanovo uče i usvajaju nova znanja sve dok nisu preselili na bolji svijet. Ebu Bekr, radijallahu anhu, bio je jedan od najučenijih ashaba, a islam je primio tek u četrdesetoj godini kada većina ljudi odustaje od bilo kakvog vida obrazovanja. Sličan primjer je i Omera, radijallahu anhu, koji je musliman postao tek nakon tridesete godine, ali se poput Ebu Bekra, radijallahu anhu, ubrajao u najučenije ashabe. Primjeri u generacijama nakon ashaba su još ''radikalniji'', tako da su djela u kojima se spominju biografije islamskih učenjaka preplavljene primjerima ljudi koje ni pozna starost nije spriječila u tome da tragaju za znanjem i da se i ''pod stare dane'' upišu na svijetle stranice islamske povijesti. Takvih primjera je mnogo, a za ovu priliku izdvajamo nekoliko:

●  Ibn Hadžer, poznati islamski učenjak, opisujući Saliha b. Kejsana, jednog od poznatih tabiina, kaže ovako: ''Počeo je učiti i naukom se baviti kada je imao sedamdeset godina.'' (Ibn Hadžer, Tehzibut-tehzib, 4/350)

●  Imam Zehebi u biografiji poznatog fakiha i muhaddisa po imenu Muhammed b. Abdurrahman b. Ebi Zi'b, kaže ovako: ''Zainteresirao se za hadis i počeo ga izučavati tek nakon što je ušao u pozne godine.'' (Zehebi, Sijer e'alam en-nubela, 7/148)

●  Jedan od poznatih arapskih gramatičara po imenu Ali b. Hamza el-Kisai za arapski jezik i njegove discipline počeo se zanimati tek u svojoj starosti. I pored toga, postao je poznat i do dana današnjeg važi kao jedan od neprikosnovenih autoriteta u arapskom jeziku. Kažu da je povod njegovog okretanja nauci općenito i izučavanju arapskog jezika posebno, događaj kada je pred masom uglednih ljudi u svome govoru upotrijebio riječ koja se u arapskom jeziku ne smatra književnom, nakon čega su se prisutni začudili da je sebi mogao dopustiti takvo nešto. To ga je uvrijedilo i naljutilo te se posvetio izučavanju arapskog jezika i postao poznat kao jedan od najboljih arapskih gramatičara. (El-Kifti, Inbaur-ruvati 'ala enbahin-nuha)

Dakle, shodno islamskoj percepciji učenja i obrazovanja, učenje u mladosti je svakako preporučeno i poželjno, ali to nikako ne isključuje mogućnost da se obrazuju i da uče oni koji su ušli u zrelu dob ili čak u starost. 

Afirmiranje cjeloživotnog učenja kroz isticanje vrijednosti učenjaka i poučavanje drugih

Vjernika muslimana ništa tako snažno ne može potaći da se zaokupi i bavi nekom aktivnošću kao spoznaja da ga za nju očekuje velika nagrada kod Uzvišenog Stvoritelja. Ukoliko nam je poznato da je učenje i prenošenje znanja na druge aktivnost za koju je Svevišnji Allah obećao ugled na dunjaluku kao i veliku nagradu na ahiretu, onda nam je jasno da je i ovo jedan od indirektnih motiva koji je muslimane od vremena poslanstva pa sve do danas usmjeravao ka cjeloživotnom učenju. Uzvišeni Allah je u Kur'anu rekao: ''Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje.'' (Prijevod značenja El-Mudžadele, 11.) Zbog želje da budu uzdignuti na visoke stepene i na dunjaluku i na ahiretu, ogroman broj muslimana se iskreno i strpljivo predavao nauci te su se njome bavili sve do svoje smrti. To znanje nisu krili, već su ga kroz čitav svoj život velikodušno dijelili drugima žudeći za nagradama koje su obećane onima koji poučavaju druge. O vrijednosti prenošenja znanja na druge prenosi se mnogo ha↵isa, a između ostalog i hadis koji prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, rekao: ''Najbolja sadaka je da musliman stekne neko znanje, a zatim to znanje prenese svome bratu muslimanu.'' (Ibn Madže, hadis je šejh Albani ocijenio slabim – daifom. Vidjeti: Sahihu Džami'a, br. hadisa 1016)

Ponavljanje naučenog – islamski imperativ

Opće je poznato da se stečeno znanje koje se ne obnavlja i ne usavršava gubi i nestaje poput snijega koji se topi na suncu. Zato ponavljanje i proširivanje već usvojenog znanja mora biti jedna od osnovnih komponenti cjeloživotnog učenja. U tome se slažu svjetovni i vjerski pogledi na ovo pitanje. Međutim, shodno islamskom učenju, zaboraviti i bezrazložno zanemariti naučeno nije samo profesionalno nedopustivo i sramotno, već se takvo nešto smatra grijehom za koji će čovjek na Sudnjem danu snositi odgovornost. Ovo se pogotovo odnosi na one koji zanemare i zaborave ono što su od Kur'ana naučili napamet. U tom kontekstu se od Enesa b. Malika, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Izloženi su mi grijesi moga ummeta i nisam vidio većeg grijeha nego da čovjek nauči neku suru iz Kur'ana, ili ajet, pa to zaboravi.'' (Tirmizi, hadis je šejh Albani ocijenio slabim – daifom. Vidjeti: Sahihu Džami'a, br. hadisa 3700) Najbolji lijek protiv zaboravljanja naučenog jeste ustrajno i uporno ponavljanje istog. Upravo ka tome je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i usmjeravao svoj ummet i podsticao ga na ponavljanje naučenog:

●  Od Ebu Muse el-Eš'arija, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Dobro čuvajte i obnavljajte ovaj Kur'an i brinite se o njemu, jer tako mi Onoga u čijoj je ruci duša Muhammedova, on se uistinu  gubi i zaboravlja brže nego što se deva oslobodi sveze kojom je sputana.'' (Buhari, 4/1921)

●  Od Ibn Omera, radijallahu anhuma, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Primjer onoga ko (napamet) uči Kur'an i druguje s njim je kao primjer sputanih deva. Ako ih (vlasnik) bude nadzirao i na njih pazio, zadržat će ih, a ako ih pusti, one će otići.''  (Buhari, 4/1920)

Najbolji primjer

Muhammed, salallahu alejhi ve sellem, je neprikosnoveni uzor muslimanima: ''Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onome svijetu, i koji često Allaha spominje.'' (Prijevod značenja Ahzab, 21.) Slijediti njega i njegov sunnet je najveći dokaz iskrene ljubavi prema Uzvišenom Allahu: ''Reci: 'Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!' – A Allah prašta i samilostan je.'' (Prijevod značenja Ali Imran, 31.) Ukoliko se u obzir uzme ova činjenica, onda će svi oni koji iskreno vole Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i dosljedno slijede njegov sunnet, učiti i obrazovati se kroz čitav život jer je i njihov uzor učio i širio svoju spoznaju sve do trenutka kada je preselio na bolji svijet. Ibn 'Utejbe, Allah mu se smilovao, rekao je sljedeće: ''Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, neprestano je povećavao svoje znanje sve dok mu Uzvišeni Allah nije uzeo dušu. (Ibn Kesir, Tefsirul-Kur'anil-azim, 5/319) Tome u prilog ide i hadis Enesa b. Malika, radijallahu anhu, koji je rekao: ''Uzvišeni Allah je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pred samu smrt intenzivno spuštao Objavu, a najviše mu je objavljivao baš u trenucima kada je umirao...'' (Buhari, 4/1906) Dakle, i u trenucima dok seli na bolji svijet, Uzvišeni Allah direktnom Objavom povećava znanje Svome Poslaniku i miljeniku. Za svoga života, Muhammed, sallallahu alejhi se sellem, je u svojim dovama od Allaha tražio da mu poveća znanje. Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dovio: ''Gospodaru moj, okoristi me onim čemu si me naučio, pouči me onome što će mi biti od koristiti i povećaj moje znanje…'' (Ibn Madže, hadis je šejh Albani ocijenio slabim – daifom. Vidjeti: Sahihu Džami'a, br. hadisa 1183)

Razlika između laičkog i islamskog pogleda na koncept cjeloživotnog obrazovanja

Ukoliko na koncept cjeloživotnog učenja gledamo iz ugla laicizma, uvidjet ćemo da se za njega najčešće vezuju ciljevi ekonomske prirode, kao što su naprimjer postizanje veće konkurentnosti, maksimalna iskoristivost ljudskog potencijala, trajna zapošljivost itd. Isto tako, ono teži i ka ostvarenju mnogo plemenitijih ciljeva kao što su aktivnija uloga pojedinca u društvu, poticanje društvene uključenosti, razvoj aktivnog građanstva te razvijanje individualnih potencijala pojedinaca. Ono je također i svojevrstan odgovor na problem neusklađenosti između obrazovanja mladih i odraslih. (Pastuović, Edukologija: integrativna znanost o sustavu cjeloživotnog obrazovanja i odgoja). Ukoliko pak na cjeloživotno obrazovanje pogledamo kroz prizmu vjere islama, možemo primijetiti da bi ono u svojoj osnovi prvenstveno trebalo imati za cilj da pojedinac permanentno bude u vezi sa svojim Gospodarom jer se Njega, između Njegovih robova, najviše boje oni koji su najučeniji među njima. Stalnim traganjem i povećavanjem bilo kakvog vida korisnog znanja, musliman postaje bogobojazniji, bolji, milosrdniji, efikasniji i korisniji sebi, svojoj porodici i široj društvenoj zajednici. To i jeste suštinska svrha cjeloživotnog obrazovanja shodno onome što naučava islam.

Zaključak

Ideja o cjeloživotnom obrazovanju je općeprihvaćena u svim naprednim društvima svijeta. Ta društva teže ka tome da postanu ''društvo znanja'', a iza tih težnji i nastojanja uglavnom se kriju lijepe i plemenite namjere. Nažalost, o ideji i koncepciji cjeloživotnog obrazovanja danas vjerovatno najmanje govore i pišu muslimani iako su oni ti koji su ustvari najpreči da o njoj govore, jer njihova vjera i tradicija od samog postanka baštine ovu ideju. Prve riječi Objave nisu ništa drugo do imperativ upućen svakom muslimanu da tokom čitavog života uči i proučava sve dok se ne susretne sa svojim Gospodarom. Kada i govore o ovoj ideji i koncepciji, muslimani uglavnom prevode ili parafraziraju ono što je na Zapadu napisano ili rečeno na ovu temu, bez mnogo originalnih i kreativnih ideja i rješenja, iako bi oni, kada je o ovome riječ, svijetu mogli ponuditi mnogo toga, ili gotovo sve. Istina je da muslimani od drugih trebaju prihvatiti svaku ideju koja je zdrava i korisna, i koja se prije svega ne kosi sa njihovim vjerskim i moralnim načelima, što je slučaj sa idejom cjeloživotnog obrazovanja. Ipak, možda je malo apsurdno da muslimani kao preteče ove ideje i koncepcije u današnjem vremenu istu bukvalno prepisuju od onih koji su se do svega nekoliko stoljeća unazad institucionalizirano borili protiv napretka većine prirodnih i društvenih znanosti, a naučnike spaljivali na lomačama pod optužbom da se bave magijom i vračanjem. Zbog svega ovoga, krajnje je vrijeme da se muslimanski intelektualci i znanstvenici konačno probude iz sna u kojem drijemaju već jako dugo, te da ovu, ali i sve druge ideje koje je islam definirao i elaborirao mnogo ranije od onih koji se smatraju njenim začetnicima, s ponosom prezentiraju svijetu, i tako se stave na čelo utrke u ostvarenju i zaživljavanju ideje o cjeloživotnom obrazovanju.