Crne ovce – kurbani jednoumlja

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, rekao je: “Nisam vidio da se iko više savjetovao sa svojim prijateljima, ashabima, nego što se Poslanik savjetovao sa ashabima.” (Tirmizi)

“...i koji se o poslovima svojim dogovaraju...” (Eš-Šura, 38)

Jedan od principa islama jeste međusobno savjetovanje. To je praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i smjernica koja je objavljena u Kur’anu u imperativnoj formi. Koristi toga su mnogobrojne, kako za pojedinca tako i za društvo. Svako ko istinski želi da bude što bolji i uspješniji, i koji želi dobro svojoj zajednici, pridržava se ovog pravila. Međutim, današnja društva sve manje teže ka tome ili, bolje rečeno, oni koji žele da imaju dominaciju nad ljudima i društvenom zajednicom.

U vremenu kada se na sve strane govori o slobodi mišljenja i govora, jednoumlje sve više dolazi do izražaja. Čak i u tom jednoumlju postoje dvije krajnosti: prva koja zagovara slobodu u svemu, pa i u tumačenju vjere po svojim prohtjevima uz zagovaranje potpunih sloboda koje krše sve moralne principe; i druga koja korištenje mozga, tj. razmišljanje smatra opasnošću. Istovremeno se ljudi na pozicijama hvale demokratskim principima, ali u stvarnosti traže i forsiraju slijepu pokornost, jednoumlje i preferiranje pogodnih u odnosu na sposobne. Tako u tim demokratskim društvima provode diktaturu i prisilno slaganje sa politikom koja odgovara njima. Sve ovo primjetno je kako na lokalnom nivou, tako i na globalnom. Pored svega toga nama je bitno da idemo u onom smjeru koji će biti od koristi muslimanskoj zajednici, i koji će pomoći novim generacijama muslimana da bude što uspješnije i bolje.

Slično je i sa moralnim principima, gdje u savremenim društvima postoje jake struje zagovaranja trendova i načina života koji u svojoj osnovi ruše osnovne postulate morala, a o vjeri da i ne govorimo. Ovo je vrijeme kada se organizirano u društvima širi ateizam, koji u svojoj biti sve bazira na materiji, a društvo koje obožava materiju podobno je za manipulacije, i u većini slučajeva ima svoju cijenu za koju može prodati svoje “principe”. I pored svega toga veliki je uspjeh onih koji promoviraju i zagovaraju islamski način života. Iz dana u dan sve više ljudi uviđa pogubnost robovanju materiji i nemoralnog načina života, što ih usmjerava na put islama. To je dokaz da ne treba posustajati u pozivanju u islam i širenju islamskih principa. Isto je i sa temom o kojoj govorimo. Iako mnogi teže da uspostave jednoumlje u svojim krugovima i zajednici u kojoj žive, vrijedi se boriti protiv toga i odgajati generacije koje se neće stidjeti istine i koje će raditi u njenom interesu. Kao i uvijek, podrazumijeva se da čitavu ovu priču zasnivamo na temeljima granica koje je islam postavio, a to je da ne može postojati neograničena sloboda kod čovjeka, i da se on kreće, ponaša i razmišlja u granicama koje je islam postavio. Jasno nam je da su sve slobode ograničene, samo što se taj sistem postavljanja granica razlikuje od zajednice do zajednice. One stvari koje islam ne podržava u nekim situacijama predstavlja nekima problem, tako da prigovaranje islamu da ograničava neke slobode nema osnove, jer svaka država i svaka zajednica postavlja granice za svoje pripadnike.

“To su Allahove granice, i ne približujte im se!”

Jasno pravilo za sva životna pitanja da se granice ne prelaze i to je naša polazna tačka i u ovom tekstu. Musliman se mora naučiti da svoje stavove gradi na onome što islam traži od njega, a ne na svojim ličnim prioritetima ili kako on razumijeva prioritete bez konsultacije šerijatskih tekstova.

Kada govorimo o jednoumlju, moramo spomenuti i buntovnike. I ovo je jedan problem, postojanje ljudi koji stalno i bez imalo razmišljanja i savjetovanja dižu pobune i unose nestabilnost među mase. Jednoumlje ne znači kompromise i iznalaženje zajedničkih rješenja za određene situacije, niti normalizaciju funkcioniranja društva.

Kada govorimo konkretno o našem društvu, nailazimo na dosta pojedinaca koji se ismijavaju na račun monarhija u arapskom svijetu, a onda isti princip funkcioniranja organizacije nalazimo kod nas. Razlika je u tome što je tamo javno, a kod nas je to tajno. Javno se osuđuju pojednici koji nisu u određenoj instituciji ukoliko bi nešto prigovorili toj instituciji. Također, imamo neke uposlenike u instituciji gdje napad na njih znači napad na instituciju. A za uposlenike same institucije pritisci i diktatura vrše se “ispod stola” da javnost nema argumenata za to. Pravilo je da samo ne smije ostati neki opipljiv i pisani trag. Sve se to dešava u društvu koje tvrdi da je slobodno i da nema diktature, što je gora situacija od monarhija gdje je jasno kako vlast i pozicije funkcioniraju.

Postoji jasna uspostava porodičnih ili stranačkih sultanata koji koriste resurse svoga naroda kako bi taj narod prisilili na slijepu pokornost i jednoumlje. Svi grade zatvorene krugove poslušnika kako bi se što duže održali na vlasti ili poziciji.

Mi jasno vidimo sve to, ali nije dovoljno samo da vidimo, nego bismo trebali da i nešto uradimo u vezi s tim. Vrlo je teško popravljati generacije koje su odrasle u takvom uređenju, ali na nama je da uradimo koliko možemo i zato je od ogromnog značaja da se kontinuirano radi na odgoju pojedinaca i svjesnosti o Allahovom apsolutnom nadzoru.

“On je Allah – nema drugog boga osim Njega – Vladar, Sveti, Onaj koji je bez nedostataka, Onaj koji svakog obezbjeđuje, Onaj koji nad svim bdi, Silni, Uzvišeni, Gordi; hvaljen neka je Allah, On je vrlo visoko iznad onih koje Mu smatraju ravnim.”

Ako bismo gledali dugoročnije, onda bismo trebali obratiti pažnju na generacije koje dolaze. Kod njih možemo u korijenu da izmijenimo pogrešna shvatanja i razumijevanje života. Jedna od najboljih metoda jeste odgoj na principima islama i razumijevanja islama kao sistema života koji tretira sva životna pitanja, usađivanje samopouzdanja i ponosa na pripadnost islamu i njegovog prakticiranja u svakodnevnom životu. Godinama se govorilo da poštena i čestita osoba ne može “uspjeti” u životu, čime se željelo indirektno reći da treba gajiti lične interese, ne postavljati kodekse s moralnim načelima i biti spreman lagati i varati onako kako se to inače radi u okruženju i da osoba koja nije takva ne može očekivati da će ostvariti neki poseban dunjalučki uspjeh. Svakako da je to jedno šejtansko došaptavanje. Ali, ukoliko se to sluša od roditelja u kući u kojoj odrastamo, onda se u podsvijest djeteta usadi takav pristup rezonovanju života i životnih pravila.

Obaveza nam je da djecu odgajamo u okrilju pokornosti Allahu, slijeđenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, istinskog oslonca na Allaha i vjerovanja da On sve vidi, čuje i da se ništa ne dešava bez Njegove odredbe, i da ćemo na kraju svi odgovarati za svoja djela bez obzira na to da li ta djela radili drugi ljudi ili ne, i koliki procenat ljudi radi ta djela – dobra ili loša.

Ovo je obaveza roditelja, a obaveza šire zajednice jeste da pokuša, na koliko je moguće većem nivou, da izrađuje takve odgojne programe. Odgajati na zdravim osnovama lakše je nego preodgajati. Mi smo ti koji na svojoj koži osjetimo posljedice lošeg odgoja pojedinaca. Često se suočavamo s tim da se uskraćuju osnovna prava, da se uzima tuđi hakk (pravo), i još mnogo toga. Jasno nam je da takva društva ne mogu očekivati neko dobro od takvog principa uspostave funkcioniranja zajednice i međuljudskih odnosa. Nimalo nije ugodno živjeti s takvim osjećajem. A istovremeno se divimo nemuslimanskim društvima koja su uređena na mnogo pravedniji način. Oni su živi dokaz da se stvari mogu poboljšati i pravednije poredati. To su društva koja razvijaju sposobnosti i ambicije svojih članova, jačaju inovativnost i kreativnost, otvorena su da prihvate koristan savjet, da poslušaju svakoga ko ima model unapređenja zajednice i poboljšanja uvjeta života. Funkcije ne shvataju kao nasljedstvo s kojim mogu da rade šta žele i hoće. Resurse svoje države i državni novac troše u interesu svoje zajednice, a ne stranačkih prohtjeva i potreba užeg kruga ljudi. I sve to rade s velikom dozom odgovornosti i spremnosti da priznaju grešku i napuste poziciju ukoliko su pronevjerili povjerenje.

Znamo da nema nepogrešivih i nedodirljivih. Najbolji ovog ummeta pokazali su odgovornost, skromnost i težili ka uspostavi pravde u svim porama života. Potrebno je da zajedničkim trudom i radom oživljavamo sve one osobine koje jačaju ličnost pojedinca: samopouzdanje, kreativnost, upornost, rad, odgovornost, odlučnost, spremnost na izazove itd. Učimo ih da je ponos u strahopoštovanju i poniznosti pred Allahom, da je pravi uspjeh kod Allaha, a ne kod ljudi.

“…pa ko bude od Vatre udaljen i u Džennet uveden, uspio je! A život na ovom svijetu samo je varljivo naslađivanje.”

Uspjeti na pogrešnim principima prividan je uspjeh, ako se može tako nazvati. Cijena laži i prevara plati se još na dunjaluku. Život na lažnim osnovama je život ispunjen nezadovoljstvom i duševnim nemirom. Slast pravog uživanja u materijalnom osjeća se tek onda kada je duša ispunjena i pokorna svome Gospodaru. Prava sreća leži u tome da čovjek materijalno sebi potčini, a ako se on potčini materiji, tada duša postaje prazna. Zato i možemo da vidimo ljude koji imaju dobre pozicije, velika materijalna primanja i bogatstva, ali su nezadovoljni, zasićeni stalnih tortura i gadi im se nametnuto jednoumlje, a oni nemaju snage da se otrgnu iz svega toga jer bi time izgubili ono što za njih čini smisao života – materijalna bogatstva.

Istinska sreća i zadovoljstvo nalaze se na putu koji vodi ka Allahovom zadovoljstvu.