Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na Uhudu je izvršio smotru mudžahida i vratio one koje je smatrao premladima da bi učestvovali u boju, a ostavio je one koje je smatrao sposobnima za borbu. Među onima koje je vratio bili su Abdullah b. Omer i Berra' b. Azib, a ostavljeni su Rafi' b. Džudejdž i Semura b. Džundub. Bilježi Ebu Davud u Sunenu da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na dan Uhuda postavio pedeset strijelaca (na brdo Ajnejn pored Uhuda, op. a.) odredivši im Abdullaha b. Džubejra za komandira i dao im striktna uputstva: „Ako vidite da nam ptice grabljivice kidaju komade mesa, ne napuštajte položaje ako ne pošaljem po vas, i ako vidite da pobjeđujemo i da smo razbili neprijatelja, ne napuštajte položaje ako ne pošaljem po vas!“ (El-Ali, Sahihus-sire)
Autori Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, biografije slažu se da se Bitka na Uhudu odigrala u mjesecu ševvalu 3. h.g., iako postoji razilaženje oko tačnog datuma odigravanja ove bitke, a najzastupljenije mišljenje je da se desila polovinom mjeseca u subotu. (Mehdi Rizkallah Ahmed, Es-Siretun-Nebevijje fi du'il-mesadiril-aslijje)
Uzroci bitke i mušričke pripreme
Mušrici su na Bedru pretrpjeli težak poraz, mnogi njihovi lideri i junaci izginuli su na Bedru, a njihovi su leševi bačeni u jamu. Nesumnjivo, njihov ponos bio je povrijeđen, a ugled koji su uživali među drugim Arapima poljuljan. Gorjeli su od želje za osvetom, stoga su se odmah nakon Bitke na Bedru počeli pripremati za osvetnički pohod. Ibn Ishak bilježi da su Abdullah b. Ebi Rebi', Ikrime b. Ebi Džehl i Safvan b. Umejje, odmah po dolasku poraženih mušrika iz Bitke na Bedru i dolaska Sufjana sa karavanom u Mekku, počeli obilaziti ljude, čiji je imetak bio u karavani, i govoriti im: ''O Kurejšije! Muhammed vam je nanio tešku bol pobivši najbolje od vas! Zato nas pomozite svojim imetkom – možda mu se uspijemo osvetiti za naše stradale!“ (Harun Abdusselam, Muhtesar Sire Ibn Hišam) Pogrešno je, međutim, misliti da je osveta bila jedini razlog. Ne treba zaboraviti da su muslimani nakon Bitke na Bedru ovladali važnim trgovačkim putem koji je Kurejšije povezivao sa Šamom, za njih vrlo važnim trgovačkim odredištem. Njihova ekonomija počivala je na trgovini sa Šamom i Jemenom stoga je bilo sasvim logično da žele otkloniti prijetnju koju su muslimani u Medini predstavljali za njihove trgovačke karavane. Bogataši su se odazvali i pristali da profitom ostvarenim od prodaje robe, koju im je donijela Sufjanova karavana, finansiraju novi pohod na muslimane. (Dr. Ekrem el-Umeri, Es-Siretun-Nebevijjetus-Sahiha) Povodom spomenutih ljudi, Allah, dželle šanuhu, objavio je: ''Oni koji ne vjeruju troše imanja svoja da bi od Allahova puta odvraćali. Oni će ih sigurno utrošiti, zatim će zbog toga žaliti i na kraju će pobijeđeni biti. A oni koji ne budu vjerovali – u Džehennem će biti potjerani, da bi Allah dobre od nevaljalih odvojio i da bi nevaljale jedne na druge naslagao, a onda ih sve u gomilu zbio i u Džehennem bacio. Oni će doista biti izgubljeni.“ (Prijevod značenja El-Enfal, 36-37) Pošto su od mekkanskih trgovaca dobili finansijsku podršku, organizatori novog pohoda željeli su privući što više ljudi u pohod, stoga je Safvan unajmio pjesnika Ebu Izzeta, onoga istog koji je na Bedru bio zarobljen pa je molio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da ga pusti obećavši da više nikada neće učestvovati u borbi protiv muslimana niti huškati druge, da recitira stihove protiv Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i muslimana, a u tom propagandnom zadatku pridružio mu se i Mesafi' b. Abdu-Menaf. Ebu Sufjan je također bio žestoki huškač, naročito ozlojeđen zbog gubitka koji mu je nanio Zejd u pohodu El-Karde. (Dr. Memun Hammuš, Sira-Nebevije ala menhedžil-vahjejn)
Izlazak mnogobožaca u bitku
Kurejšije su uspjele sakupiti 3.000 boraca iz svoga plemena te iz Kinane i stanovnika Tihame koji su im se pokoravali. Dvije stotine njih bili su konjanici, a sedam stotina pješaci oklopljeni teškim oklopima. Desnim krilom komandovao je Halid b. Velid, lijevim Ikrime b. Ebi Džehl, a vrhovni komandant bio je Ebu Sufjan b. Harb. Sa sobom su poveli nekoliko žena kako bi im bile podsticaj da se bore i ne sramote bježanjem sa bojnog polja. Ibn Ishak smatra da ih je bilo osam, El-Vakidi da ih je bilo četrnaest, dok Ibn Sa'd smatra da ih je bilo petnaest. Bile su to supruge poznatih mušrika koje su pošle u bitku sa svojim muževima, a najpoznatija među njima bila je Ebu Sufjanova supruga Hind, kćerka Utbe b. Rebi'a koji je, zajedno sa sinom i bratom, stradao na Bedru. (Es-Siretun-Nebevijje fi du'il-mesadiril-aslijje, Muhtesaru Sire Ibn Hišam) Po dolasku na područje brda Uhud, mnogobošci su se stacionirali na početku doline Kanat ispred brda Ajnejn, koje će kasnije dobiti ime Brdo strijelaca jer su na njemu bili postavljeni strijelci, nalazi se južno od brda Uhud, a nasuprot njega je Medina. (El-Umeri, Sira-Nebevijje-Sahiha, Muhtesaru Sire Ibn Hišam)
Pripreme muslimana za bitku i odlazak na Uhud
U Mekki se nalazio Abbas, radijallahu anhu, i po Vjerovjesnikovom, sallallahu alejhi ve sellem, naređenju pratio mušričke poteze i slao mu pisma sa korisnim informacijama. Tako ga je obavijestio i o ovom mušričkom pohodu te je tražio da mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odobri da dođe u Medinu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, smatrao je da je Abbasov ostanak u Mekki korisniji i nije mu to odobrio. (El-Isti'ab, prema: dr. Muveffek Nuri, Fikhus-sire) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, organizirao je šuru da se posavjetuje sa ashabima na koji način da se suprotstave neprijatelju. On sam je smatrao da je najbolje čekati ih u Medini. Rekao je ashabima: ''Usnio sam dobro: sanjao sam krave koje su poklane i svoju sablju čija je oštrica oštećena, i sanjao sam kako sam uvukao ruku u neprobojni oklop. I tumačim da je taj oklop Medina. Šta mislite da ih ostavimo ondje gdje su se ulogorili: ako ostanu tu, to će im donijeti samo zlo, a ako uđu u Medinu, u njoj ćemo im se suprotstaviti.“ Vođa munafika Abdullah b. Ubejj b. Selul složio se sa ovim planom, ali su muslimani koji nisu učestvovali na Bedru, i drugi, željni džihada rekli: ''Allahov Poslaniče, povedi nas na neprijatelje, neka znaju da ih se ne bojimo i da nismo slabi!“ Dok su muslimani nagovarali Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da ih povede u boj, dotle ga je Abdullah b. Ubejj pokušao uvjeriti u prednosti organiziranja odbrane u samoj Medini. Ipak, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odlučio je poslušati većinu iako je i sam uviđao da je sigurnije ono što zagovara munafički vođa, a što je bilo i njegovo lično mišljenje. Otišao je u svoju kuću, obukao ratnu opremu, a zatim izašao među borce. Ashabi su se u međuvremenu pokajali što su nagovarali Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da protivno svom mišljenju izvede vojsku iz Medine pa su mu rekli: ''Allahov Poslaniče, nismo trebali da te nagovaramo protiv tvoje volje i ako želiš, zadrži nas ovdje.“ On im je odgovorio: ''Kada vjerovjesnik odjene ratnu opremu, ne dolikuje da je skine dok ne zametne boj.“ (Muhtesaru Sire Ibn Hišam) Muslimanska vojska bila je podijeljena u tri odreda i svaki odred imao je svoju zastavu: odred muhadžira čiju je zastavu nosio Mus'ab b. Umejr, radijallahu anhu, a nakon što je poginuo, zastavu je preuzeo Alija b. Ebu Talib, radijallahu anhu; odred plemena Evs čiju je zastavu nosio Usejd b. Hudajr; odred plemena Hazredž čiju je zastavu nosio Habbab b. Munzir. Muslimanska vojska brojala je 1.000 boraca, od kojih dva konjanika i 100 oklopljenih pješaka. Sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obukao je dvostruki pancir iako je znao da će ga Allah sačuvati, ali je htio da poduči ummet da oslanjanje na Allaha podrazumijeva poduzimanje uzroka. (El-Umeri, Sira-Nebevijje-Sahiha) Na putu ka Uhudu mudžahidi su prošli kroz baštu Mirbe'a b. Kajzija, slijepog munafika. On je zasipao muslimanske borce prašinom i vikao: ''Ako si Allahov Poslanik, znaj da ti ne dopuštam da prođeš kroz moju baštu! Kada bih znao da ću tebe pogoditi, zaista bih te ovime gađao u lice!“ Sa'd b. Zejd ga je udario i razbio mu glavu, drugi ashabi ga htjedoše ubiti, ali Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ''Ostavite ga! On je slijepih očiju i slijepog srca.“ (Es-Siretun-Nebevijje fi du'il-mesadiril-aslijje)
Munafici dezertiraju, židovska pomoć odbijena
Nakon što su mudžahidi prevalili pola puta, Abdullah b. Ubejj b. Selul, kivan što ga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije poslušao, sa svojim pristalicama, koji su činili trećinu vojske, vratio se u Medinu.
El-Buhari i Muslim bilježe u svojim Sahihima da je Zejd b. Sabit, radijallahu anhu, rekao: ''Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pošao na Uhud, neki ljudi koji su krenuli sa njim, vratili su se. Zbog njih su se ashabi podijelili u dvije grupe: jedna koja je smatrala da dezertere treba pobiti, i druga koja je smatrala da ne treba. Povodom toga Allah, dželle šanuhu, objavio je: 'Zašto se podvajate kada su u pitanju licemjeri koje je Allah vratio u nevjerstvo zbog onoga što su sami zaslužili...' (prijevod značenja En-Nisa, 88), pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 'Medina je Tajjiba i ona uklanja prljavštinu, kao što kovački mijeh uklanja prljavštinu sa željeza!“' (Dr. Ibrahim el-Ali, Sahihus-sire) Neke ensarije su rekle: ''Allahov Poslaniče, hoćemo li tražiti pomoć od naših saveznika židova?“, a on je odgovorio: ''Ne trebaju nam oni.“ (Muhtesaru Sire Ibn Hišam)
Posljednje pripreme za boj
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na Uhudu je izvršio smotru mudžahida i vratio one koje je smatrao premladima da bi učestvovali u boju, a ostavio je one koje je smatrao sposobnima za borbu. Među onima koje je vratio bili su Abdullah b. Omer i Berra' b. Azib, a ostavljeni su Rafi' b. Džudejdž i Semura b. Džundub. Bilježi Ebu Davud u Sunenu da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na dan Uhuda postavio pedeset strijelaca (na brdo Ajnejn pored Uhuda, op. a.) odredivši im Abdullaha b. Džubejra za komandira i dao im striktna uputstva: „Ako vidite da nam ptice grabljivice kidaju komade mesa, ne napuštajte položaje ako ne pošaljem po vas, i ako vidite da pobjeđujemo i da smo razbili neprijatelja, ne napuštajte položaje ako ne pošaljem po vas!“ (El-Ali, Sahihus-sire) Bilježi Muslim u Sahihu da je Enes, radijallahu anhu, rekao: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na Uhudu je uzeo sablju i rekao: 'Ko će uzeti ovu sablju s njenim pravom?!' Svi ashabi su podigli ruke i uzvikivali: 'Ja, Ja!', ali ih je odbio, a Ebu Dudžane Simak b. Hareše rekao je: 'Ja ću je uzeti s njenim pravom!' Dobio je sablju i njome je sjekao mušričke glave.“ El-Bejheki, u Dela'ilun-Nubuvve, bilježi predaju od Zubejra b. Avvama u kojoj stoji da je Poslanik rekao: „Njeno pravo je da njome ne ubiješ muslimana i da ne pobjegneš od nevjernika.“ (El-Ali, Sahihus-sire)
Pouke, poruke i propisi
● Ibn Kesir u Tefsiru kaže: „Navedeni ajeti iz sure El-Enfal općeg su karaktera, iako imaju konkretan povod. Ovdje Uzvišeni Allah kaže da nevjernici troše svoja imanja kako bi odvratili od slijeđenja Pravog puta. Oni će tako i dalje raditi, pa će potrošiti svoja imanja, a onda će biti žalosni jer im to ništa neće pomoći, oni žele ugasiti Allahovo svjetlo i uzdići svoju riječ iznad riječi Istine. Međutim, Allah će upotpuniti svjetlo Svoje, makar to ne bilo po volji nevjernicima. Zato Uzvišeni i Veličanstveni kaže: 'Oni će ih sigurno utrošiti, zatim će zbog toga žaliti i na kraju će pobijeđeni biti. A oni koji ne budu vjerovali – u Džehennem će biti protjerani' (El-Enfal, 36).''
● Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, primao je Objavu i nije se morao savjetovati ni sa kim, ali je prakticirao šuru kako bi podučio muslimanske vođe da prakticiraju savjetovanje i kako bi podučio ummet da razvija političku svijest i iznosi svoje stavove. Mišljenje članova šure nije bilo obavezujuće za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer Allah, dželle šanuhu, rekao je: „...i dogovaraj se s njima, a kada se odlučiš osloni se na Allaha...“ (Prijevod značenja Ali Imran, 159) Međutim, s obzirom da ne postoje izričiti dokazi da je jednak propis i kada su u pitanju muslimanski vladari, neki savremeni učenjaci smatraju da je za opće dobro muslimana mišljenje većine članova šure potrebno učiniti obavezujućim za današnje vladare. Iako većina učenjaka smatra da je šura savjetodavno tijelo i uloga njenih članova je da pruže savjet, a ne da nameću svoj stav. (Muveffek Nuri, Fikihus-sire)
● Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao vrstan vojni strateg, procijenio je da je muslimanima najpovoljnija taktika pripremiti se za ulične borbe u Medini. Tako bi bili u dosta povoljnijoj situaciji jer bi u uskim ulicama mušrička vojska bila lahka meta strijelcima sa krovova kuća, a osim toga broj branilaca bi se mogao znatno povećati učešćem žena koje su iz svojih kuća mogle bezbjedno gađati neprijatelja kamenjem. Ali, ljubav ashaba prema džihadu i iskazivanju junaštva na Allahovom putu nagnala ih je da zahtijevaju izlazak u otvoreni boj.
● Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, htio je organizirati odbranu u Medini jer je to muslimanima najviše odgovaralo. To znači da se u džihadu trebaju koristiti različite taktike, shodno tome šta najbolje odgovara mudžahidima. Nisu, dakle, obavezani da se uvijek bore na isti način, naprotiv, dužni su stalno iznalaziti nove načine, osmišljati različite taktike, koristiti različita sredstva, oruđa i oružja.
● Dozvoljeno je da muslimanska vojska prolazi kroz privatne posjede bez dozvole vlasnika, ukoliko je to opravdano s vojničkog stajališta.
● Munafici su svojim povlačenjem htjeli izazvati pometnju u redovima mudžahida i gotovo da im je to uspjelo, ali Allah, dželle šanuhu, htio je da pročisti muslimanske redove od licemjera te je učvrstio dvije skupine muslimana, Benu Seleme od Hazredža i Benu Harise od Evsa, koji su na trenutak klonuli duhom i pomišljali da se i oni vrate u Medinu. Allah, dželle šanuhu, kaže: ''Kada dvije skupine vaše gotovo ne uzmakoše, a Allah je njihov zaštitnik! I samo u Allaha neka se vjernici pouzdaju!“ (Prijevod značenja Ali Imran, 122) I kaže: ''I ne može biti da Allah vjernike ostavi u stanju u kojem ste vi, dok loše od dobrih ne odvoji!“ (Prijevod značenja Ali Imran, 179) Ovo je lekcija muslimanima da se u džihadu i da'vi ne oslanjaju na one koji nisu potpuno predani islamskom cilju, iskreni u namjerama, jer takvi mogu lahko posustati i ostaviti na cjedilu.
● Jedan dio islamskih učenjaka smatra da su židovi koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odbio primiti u redove svojih boraca pripadali plemenu Benu Kajnuka, što bi značilo da se bitka protiv njih i slučaj muslimanke kojoj su skinuli hidžab desio nakon Bitke na Uhudu, dok dio učenjaka smatra da se desila između Bedra i Uhuda. Oba stava se temelje na predajama od Ibn Ishaka koje su ocijenjene kao hasen. (Opširnije u: El-Ali, Sahihus-sire)
● Neki učenjaci smatraju da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o vraćanju ili ostanku dječaka odlučio na osnovu procjene njihove sposobnosti za boj, ali je ispravnije mišljenje da je to odlučio na osnovu njihove dobne zrelosti: ko je imao petnaest godina, prihvatio ga je, a ko je imao manje, vratio ga je. (Ibnul-Kajjim, Zadul-mead) A polazak u džihadski pohod dječaka u dobi od 14 i 15 godina pokazuje da su se ashabi i u tim godinama odlikovali zrelim razmišljanjem i hrabrošću.
● Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponudio je ashabima najbolju opciju za suprotstavljanje neprijatelju, a to je organiziranje odbrane u samoj Medini, ali su oni odabrali lošiju – da izađu na otvoreni mejdan mušricima. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je i u toj manje povoljnoj opciji odabrao najbolja rješenja: postavio je svoj logor tako da su mudžahidi leđima bili okrenuti Uhudu, a Medina je bila ispred njih. Pored Uhuda se nalazilo još jedno manje brdo zvano Ajnejn, a između njih uski prolaz iz doline Kanat koji je bio jedini način da se muslimanima priđe sleđa, međutim, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i to je predvidio i na brdo Ajnejn postavio strijelce da spriječe eventualne napade sleđa. Time su muslimani došli u vrlo povoljan strateški položaj u odnosu na nevjernike.