STANJE MUSLIMANA NA FILIPINIMA
Muslimani Filipina (poznati po nadimku ''Moro'') nastanjuju južni dio Filipina, tačnije ostrva Mindanao i Sulu, a ta područja čine nešto više od trećine države Filipina. U ovaj dio svijeta islam je došao još u četrnestom vijeku preko trgovaca i islamskih misionara. Nakon brzog širenja islama na ovim prostorima, muslimani su imali vlast i vladao je šerijat. Nakon kolonijalizma i povlačenja kolonizatora sa tih prostora u dvadesetom vijeku, samostalni muslimanski jug pripojen je sjeveru Filipina. Filipinska vlada naselila je na hiljade kršćana na jugu, što je dovelo do toga da muslimani u tom dijelu zemlje postanu manjina i da čine oko 20% stanovništva nakon što su na početku dvadesetoga vijeka činili 98%. Filipinska vlada je 1936. godine oduzela većinski dio zemlje i dodijelila ga naseljenicima, tako da su muslimani danas vlasnici samo 17% zemljišta, iako je nekada sva ta zemlja bila muslimanska. Nakon što su kršćanski doseljenici uz pomoć filipinske vojske organizirali vojne formacije koje su počele sa torturom i represijom nad muslimanima, došlo je 1968. do samoorganiziranja i otpora muslimana na Filipinima i do traženja samostalnosti. U otpor, koji nazivaju "Moro", uključile su se kako nacionalne tako i vjerske struje. Godine 1977. došlo je do podvajanja između nacionalista i islamske struje, te je formiran Islamski oslobodilački front Moro na čelu sa Salamatom Hašimom, svršenikom teološkog fakulteta na Al-Azharu u Egiptu. Razlog cijepanja je odustajanje Nacionalne struje od usvajanja poziva za primjenu islama i odustajanje od traženja neovisnosti i zadovoljavanje sa traženjem samouprave. Glavni razlog za spor Islamskoga fronta sa Nacionalnim frontom je potpisivanje ugovora sa filipinskom vladom u 1976. godini, koji daje autonomiju muslimanina u 13 regija, koje će se kasnije podijeliti na 15 regija, s tim da spomenuti sporazum nije proveden. Islamski front stupio je u oružanu borbu protiv filipinske vojske i tražio je punu neovisnost, dok je Nacionalni front nastavio pregovore sa vladom s ciljem postizanja dogovora za zadovoljavajuću samoupravu. U 1996. godini Nacionalni front je potpisao sporazum sa filipinskom vladom, što je rezultiralo uspostavljanjem autonomije u samo četiri regije od 13 južnih pokrajina, čime nije bio zadovoljan veliki broj stanovnika Moro, na čelu sa Islamskim frontom. Godine 1997. došlo je do promjene u orijentaciji Islamskoga fronta, koji je stupio u tajne pregovore sa filipinskom vladom, međutim, ovi pregovori nisu polučili nikakve rezultate zbog neozbiljnog odnosa filipinske vlade prema Frontu i završili su širokom vojnom kampanjom filipinske vojske na uporišta Fronta. U 2003. godini Islamski front ostao je bez svoga historijskog osnivača Salamata Hašima, koji je nazvan "Lav Mindinava" i "Lav filipinskoga džihada", koji se smatra duhovnim ocem islamske struje u otporu Moro. Od tih trenutaka zapovjedništvo Fronta preuzeo je El-Hadž Murad Ibrahim. Islamski front također je počeo da odstupa od zahtjeva za punom neovisnosti od Filipina i predložio je druge opcije, kao što je sistem federacija ili jaka autonomija, ili da se napravi referendum koji bi se organizirao pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda i Organizacije islamske konferencije. Poslije toga su uslijedili dogovori koji nisu provedeni i nakon toga su prekinuti, tako da je Islamski front i dalje ostao da se bori za prava muslimana na jugu Filipina. Nastupanjem 2000. godine Islamskogi otpor imao je oko 46 kampova za obuku, uključujući i jednu vojnu akademiju za obuku u vojnim diciplinama. Islamski otpor tvrdi da njihovi članovi broje oko 120 hiljada, a 60% njih je naoružano, uz više od 200 hiljada simpatizera, dok drugi izvori navode da je broj nešto više od 12.000 naoružanih boraca.
(Izvor: aljazeera.net, islamonline.net i islamtoday.net)
ISLAMSKI MISIONAR „CRNOG KONTINENTA“
Doktor medicine Abdurrahman Hamud Sumejt, rođen u Kuvajtu 1947. godine, je islamski misionar (daija) i osnivač humanitarne organizacije ''El-Avn El-Mubašir'' (Direktna pomoć). Zaslužan je za širenje islama među više od 7,5 miliona ljudi u Africi. U tom svom pozivu i mukotrpnom radu prepunom iskušenja proveo je 29 godina na "Crnom kontinentu". Prvo se školovao u Kuvajtu, da bi doktorirao i diplomirao medicinu i hirurgiju na Univerzitetu u Bagdadu. Zatim se specijalizirao 1974. u Velikoj Britaniji u oblasti ''tropske bolesti“, a nakon toga boravio je u Kanadi na specijalizaciji iz oblasti "probavnog sistema i interne medicine". Sudjelovao je u osnivanju i predsjedavanju Skupštine muslimanskih doktora medicine u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi u 1976. god. Nakon što je diplomirao u Kanadi, vratio se u Kuvajt i pridružio se Ministarstvu zdravlja u Kuvajtu da radi kao stručnjak u bolnici "Sabah" (Jutro) u periodu od 1980. do 1983. godine. U tom periodu objavio je mnoge znanstvene radove o malignim oboljenjima debelog crijeva. Nakon rada u Ministarstvu zdravlja, posvetio se polju "islamskoga humanitarnog i da'vetskoga djelovanja", u periodu kada je muslimanima u Africi zaprijetila glad i kada je shvatio ozbiljnost kampanje pokrštavanja koja je opustošila redove siromašnih muslimana u stepama i džunglama "Crnoga kontinenta". Humanitarnom i da'vetskom djelovanju dao je prednost nad svojim medicinskim angažmanom u luksuznom Kuvajtu i dobrovoljno ga je ostavio, kako bi započeo "pionirski humanitarni projekat" na putu suprotstavljanja siromaštvu i prijetnji pokrštavanja muslimana Afrike. Uspio je da okupi oko sebe iskrene ljude (kako medicinske stručnjake tako i islamske daije) koji su se uključili u pokretanje ovoga humanitarnoga projekta, čiji su ciljevi liječenje bolesnih, liječenje žrtava rata, utjeha siromašnih i hranjenje gladnih. Ovaj projekat pokušao je realizirati preko kuvajskoga Ministarstva zdravlja, ali je bio iznenađen državnom birokratijom. U tom periodu povjerena mu je izgradnja džamije u Malaviju (država na jugo-zapadu Afrike), koja se gradila iz sredstava donacije jedne žene iz Kuvajta. U ovoj državi vidio je milione ljudi koje je ubijala glad, siromaštvo, neznanje, nerazvijenost i bolest, te je gledao kako muslimani padaju pod pritisak kršćanskih misionara – pokrstitelja, koji im nude mrvice i obrazovanje za njihovu djecu da ih dovedu u škole pokrštavanja. Sve navedeno bilo mu je dovoljno da se potpuno posveti projektu pomoći narodu Afrike. Kao najznačajniji učinci njegovog dugogodišnjeg rada i truda mogu se izdvojiti:
● Ponajviše njegovim trudom, a zatim svih ostalih njegovih saradnika, sa Allahovim dopustom i pomoću, islam je primilo više od 7,5 miliona ljudi u Africi.
● Osnivač je i glavni sekretar humanitarne organizacije ''El-Avn El-Mubašir'' (Direktna domoć koja je osnovana 1981. god.).
● Urednik je časopisa "Kevser" koji se stručno brine o afričkome pitanju.
● Izgradnja blizu 5.700 džamija i briga za 15.000 siročadi.
● Kopanje oko 9.500 bunara u Africi.
● Obezbjeđivanje sredstava za plaćanje oko 3.288 mjesečne plate za daije i učitelje.
● Izgradnju oko 124 bolnice i ambulante.
● Podjelu oko 51 miliona primjeraka Kur'ana.
● Podjelu na hiljade tona hrane, odjeće i lijekova.
● Podjelu oko 605 miliona štampanih primjeraka islamskih knjiga.
● Osnivanje 860 škola i 4 univerziteta, te 204 islamska centra, te mnoge druge hairli projekte.
Dobitnik je međunarodne nagrade "Kralj Fejsal“ u 1996. godini, za usluge islamu. Novčanu vrijednost nagrade (750.000 saudijskih rijala) donirao je za osnivanje obrazovnoga Vakufa za edukaciju djece Afrike, a ova sredstva usmjerena su u školovanje velikog broja afričke djece Afrike na različitim fakultetima. Nakon američke agresije na Irak, doktor se uključio u pružanje pomoći iračkome narodu. Doktor je još živ i trenutno je angažiran na humanitarnom projektu u Africi.
(Izvori: aljazeera.net, dr-alsumait.com, direct-aid.org, saaid.net i islamonline.net)
METODA “LEVHI-TABLI" U PROCESU UČENJA KUR'ANA NAPAMET
Kada danas spomenemo učenje Kur'ana napamet, prvo što nam padne na pamet je štampani Kur'an ili pak elektronski Kur'ani. U narednim redovima dotaknut ćemo se jedne stare ali efikasne metode "levhe-table" koja je poznata od davnina. Ova metoda je još i danas zastupljena u pojedinim državama "arapskoga magriba" (zapadna i sjeverna Afrika). Također je možemo naći i u afričkim muslimanskim državama. Za učenje uz primjenu ove metode kaže se: "Zapamtio cijeli Kur'an napamet, a nije vidio Kur'an u svome životu". Pribor u ovome načinu učenja su levhe-table, kalem/olovka i tinta. Levha je drvena ploča, kalem/olovka je komad drveta koji se pravi od stabla šećerne trske čija dužina uobičajeno ne prelazi 15 cm, a širina jedan centimetar, tinta se pravi od vune, tako što se spali i istuca, a zatim se na nju izlije voda. "Smjesa tinte" se stavi u malu posudu napravljenu od keramike, kao i svaki drugi pribor koji se koristi. Prvo što se uči na početku je način pisanja arapskoga pisma, kao i izgovor različitih "hareketa", i to na grupni način koji pomaže u procesu pamćenja – hifza. Nakon što se predavač uvjeri da učenik može da piše na levhu putem "diktiranja", počinje učenje napamet uz grupno ponavljanje ajeta napisanih na levhi. Većinom se počinje sa učenjem sura sa kraja Kur'ana, a zatim se prelazi na učenje većih sura. Kod svakog tedžvidskog pravila predavač ukazuje na njega i njegovu bitnost, te istovremeno ih uči da ga pišu i shvate njegovu suštinu. Svaki put kad se predavač uvjeri da je napisano naučeno, dopušta djeci da izbrišu ono što je bilo napisano, a potom im diktira sljedeći dio. Ovaj sistem se ponavlja sve dok se ne nauči planirano ili kompletan Kur'an. Ovaj sistem učenja poznat je od davnina i pokazao se kao djelotvoran, a praksa je pokazala da je hifz djece koja su učila na ovaj način, veoma duboko urezan u memoriju.
(Izvor: islamtoday.net)