Sva hvala i zahvala pripadaju Allahu, Milostivom, Gospodaru svih svjetova, i neka su salavat i selam na Njegovog posljednjeg poslanika, miljenika Muhammeda, na njegovu časnu porodicu, na sve ashabe, i na sve one koji ga slijede do Dana sudnjega.
Draga braćo i cijenjene sestre, Allaha dragoga zasvagda na umu imajmo i klonimo se onoga što nam On zabranjuje! U tome je, doista, dobro za nas. A On, Uzvišeni Allah, između ostalih zabrana, spomenuo je i ovu kada je kazao: “I klonite se bluda (nemorala) i javnog i tajnog!” (El-En’am, 54)
akođer, Uzvišeni Allah u časnome Kur’anu rekao je: “I reci (Muhammede): ‘Moj Gospodar zaista zabranjuje bilo javno bilo tajno činjenje pokvarenjaštva, bluda i nemorala.’” (El-A’raf, 34)
Naš poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi imam Buhari, kazao je: “Nema nikog da je više ljubomoran od Allaha, i zato je zabranio nevaljalštine, bile one javne ili tajne.” Zabranio je Allah da se čini nemoral i sve ono što krši te šerijatske norme i javno i tajno.
Navedeni izraz el-fevahiš ili fahiše u citiranim kur’anskim ajetima odnosi se na blud ili na zinaluk muškarca sa ženom, ali se isto tako odnosi na odnos, nezakonit odnos, muškarca sa muškarcem ili žene sa ženom.
Allah, džele šanuhu, u Kur’ani-kerimu za taj životni stil kazao je: “... a loš li je to put!” (El-Isra, 32). Kur'anske predodžbe o sudbini pojedinaca i naroda koji su se odali ovakvim stilovima života više su nego jasne, slikovite, zastrašujuće.
Svaki je grijeh, braćo i sestre, prema gradaciji, odnosno stepenu štetnosti opasan, ali jedino što može biti štetnije od činjenja grijeha u tajnosti jeste njegovo javno činjenje. A najgori mogući stepen koji se može dostići jeste da se to javno činjenje grijeha promovira, da ga se pomaže i podstiče na njega. Zato smo zabrinuti i žalosni jer je ovaj lijepi grad (Sarajevo) osramoćen na nebesima, osramoćen javnim grijehom koji mu je zavijeka njegovog postojanja, barem javno, bio nepoznat i stran. U nekoliko narednih rečenica podsjetimo se na sam pojam dobra i zla, dobrih i loših ljudi.
Braćo i sestre, svijet na kojem živimo, a zove se dunjaluk, nije ni Džennet, a nije ni Džehennem. Nije Džennet, što znači da nema opuštanja, već ima rada, ustrajnosti, žrtve. A, hvala Allahu, ovaj svijet na kojem živimo nije ni Džehennem, pa da očajavamo i gubimo nadu kako se stanje ne može popraviti. Čitajmo u tome i Božiju milost spram nas!
Božije je određenje da na dunjaluku postoji i dobro i loše, da postoje dobri i loši ljudi, da nekada nadvladava i pobjeđuje jedno drugo. U Božije određenje ulazi i to da se u sučeljavanju dobra i zla pokažu Njegovi dobri robovi. U ovom kontekstu vrijedi da se podsjetimo koliko je važno razumjeti različite reakcije vjernika na pojavu različitih društvenih anomalija. Od tog razumijevanja uveliko zavisi i svaki vid angažmana i uspjeha nasuprot istih, jer, braćo i sestre, ne zaboravimo da među nama ima vjernika saliha, odnosno dobrih, a ima i musliha, odnosno onih koji su dobri, ali su i spremni da druge popravljaju. Ima među vjernicima i hasana, također dobrih. Ali, ima i muhsina, odnosno onih koji na najvišem stupnju čine društveno-korisno dobro.
Salih i hasan su tiho dobri, a muslih i muhsin su glasno dobri. Salih i hasan zbog svoje dobrote ne čine nikome zlo i to je dovoljno od njih, dok su muslih i muhsin dobri i imaju kapacitet da to dobro iz sebe šire i na druge. Svako od nas, braćo i sestre, Božijim proviđenjem, mudrošću, ima svoju vazifu, odnosno zadaću na ovom svijetu i otuda i naš trud i doprinos za promicanje dobra i odvraćanje od zla ne mora biti identičan, odnosno jednoličan. Zadužiti nekoga onim što nije kadar, što ne može učiniti, znači uzalud ga potrošiti, ali i osakatiti njegov potencijal za tamo gdje bi on kao takav mogao dati svoj doprinos. Ima među vjernicima i slabih i plašljivih i nedorečenih i kolebljivih.
Čak među vjernicima ima i pokvarenih. Sve njih dunjaluk, braćo i sestre, pamti otkako je insan došao na njega, a bivalo je na dunjaluku i ima i bit će i nevjernika, a među njima dobrih, poštenih i moralnih insana. Ali, također, među nevjernicima ima i pokvarenijih od pokvarenih, lošijih od loših i najgorih od zlih, takvih da, kada pomislimo da zlo nema kuda dalje, pojavi se još gore i još veće. Sve je ovo dunjaluk već zapamtio i sve su ovo i mnogo bolji od nas proživljavali.
Pamti ovaj dunjaluk i vremena kada je na njemu živio samo jedan ili dva ili tek pokoji čovjek vjere, morala i ćudoređa. Pamti ovaj dunjaluk, nemojmo zaboraviti, i Allahove poslanike kao najbolja Božija stvorenja, da su bili usamljeni ili samo sa jednim sljedbenikom dok je butun svijet bio na nevjeri, odnosno na putu zla. A kako bi se znao dobar da nije lošeg, moralan da nije pokvarenog, ustrajan i odan Allahu da nije kolebljivca i prevrtljivca? U konačnici, kako bi se znala i poznavala vjera da nije nevjere?
Sve ovo vjerniku služi i kao prilika da bude sretan, jer ga nebesa pišu kao onoga koji je privržen, postojan i ustrajan na životnom putu kojim je Allah zadovoljan. Sretan je vjernik i jer zna da je uporna dobrota jedina kadra da pobijedi zloću. Ta uporna dobrota, braćo i sestre, jeste ono naše “ihdines-siratal-mustekim”, koje neprestano učimo u svojim namazima, tj. “Uputi nas na Pravi put”. Vjernik je svjestan da ne može očekivati da će mu, ako čini dobra djela, kameni micati s puta, čak će ih biti više i češće. Dobro nas je tome podučio Pejgamber, sallallahu alejhi ve sellem. S druge strane, postoje vremena kada je zlo jako i nametljivo. Kada baš i bez našeg pitanja postoji i egzistira. Čak se i širi bez našeg pitanja. A tada i u toj situaciji jedino je važno da ga se učini što manje štetnim i škodljivim. Jedini front na koji vjernik u tom slučaju mora računati jeste uporno promoviranje, ali i činjenje dobra. Jer, dobro koje se samo promovira, a što mi često činimo, ne slijedi se, dok ono dobro koje se i promovira i čini, biva i slijeđeno. Kada se čini dobro, ono se dijeli i širi poput besplatne trgovačke robe i sigurno nađe put da dođe do krajnjih tačaka svijeta. Ima jedan privid u koji vjernici upadaju i zbog čega su često u stanju agonije, to je da je u svijetu manje dobra, a puno zla.
Braćo i sestre, to jeste nekada tačno, ali ne uvijek i ne većinom, jer dobro je uvijek s mjerom. To zato što dobra nikada nije mnogo i nikada nikome nije viška, dok je i najmanje zla uvijek i svakome puno i dosta. Dobro je prirodno i očekivano stanje, pa je otuda ono slabo vidljivo, a još teže opisivo, dok je zlo neprirodno i neočekivano stanje, pa je i malo lošega ili zla puno vidljivo i slikovito opisivo. Kada dobar čovjek čini dobro, malo ili puno, njegova dobrota mu ne dā da o sebi misli da je dobar, dok loš čovjek živi u uvjerenju da, ako nekome čak ne čini zlo, da mu time čini veliko dobro. To je najveća razlika između dobrih i loših. Dobro je tiho i sporo, a još je tiše i još sporije bez liderstva i autoriteta. Otuda je svako zlo kroz historiju sukoba sa dobrom imalo za osnovni i primarni cilj anulirati svaki autoritet i liderstvo u dobru. Dobri ljudi se teško i sporo ujedinjuju, a kako zlo raste, oni se sve više povlače u sebe i postaju dobri samima sebi.
S druge strane, zlo je brzo i brutalno, a još je brže uz organizirano vođenje. Ipak, nije zabilježeno da je zlo uspješno egzistiralo tamo gdje je jaka i organizirana afirmacija dobra. Stoga, najveća opasnost za dobro nije postojanje zla, već odustajanje dobrih od činjenja dobra. Kada bi se u zlu i pokvarenjaštvu tražila neka korist ili dobrota za pojedinca ili za društvo, nikad se ne bi mogla pronaći, na što je ukazao i zapadni mislilac Breht, kazavši: “U zlu ima dobrote onoliko koliko se to zlo može ispisati po zraku”, odnosno, nema nikakve dobrote. Ipak, zarad naše budnosti i ustrajnosti na putu promicanja i činjenja dobra, valja znati da ima ljudi kojima je jedino dobro onda kada čine zlo. A ko je sebi zao, drugom dobra ne čini. Svako zlo je spremno da vješto iznalazi modalitete svoje promidžbe.
A zapamtimo, braćo i sestre! Najgora stvar i najviše zla na Zemlji bivalo je kroz historiju onda kada se zlo činilo u ime dobra. Tako se, naprimjer, zlo kockanja i klađenja čini s namjerom lahkog bogaćenja, zlo bluda i nemorala čini se s namjerom ljubavi i zadovoljenja ljudskih strasti. Braćo i sestre, angažman za dobro mora biti smislen i zajednički. Nema vojnika koji je borbu sam dobio. Angažman za dobro mora biti i dobrovoljan i evidentan, odnosno praktičan, jer je ogromna razlika između dobronamjernosti, dobrog nijeta, koji može biti neograničen i konkretnog dobročinstva koje je često limitirano s naše strane. Naša inicijativa za dobro diktirana je stanjem i situacijom, a to stanje i situacija u kojem se nalazimo nalažu nam da ona mora biti mirna, mudra i uporna. Naša inicijativa za dobro treba biti i pravedna i principijelna. A kada kažemo pravedna i principijelna, to znači da treba početi od nas samih, jer najveći poraz dobro doživi tamo gdje ne planira odbrambeni mehanizam. A ti porazi su najčešće u nama samima i našim porodicama.
Kaže se da su dobročinitelji često oni koji čine dobro drugima, takvi su često zloća samima sebi i svojim najbližim, u svojim kućama. Prema statistikama, Bošnjaci su se izjasnili gotovo stopostotno kao vjernici. To podrazumijeva da Bošnjaci u gotovo stopostotnom procentu vjeruju u Allaha, slušaju hutbe i vazove, klanjaju, poste, čine dobra djela, što je za svaku pohvalu, ali je, u kontekstu govora o promidžbi dobra i suzbijanju zla, pošteno zapitati se čija se to, braćo i sestre, djeca među nama toliko kockaju. Čiji očevi i čija djeca toliko alkohola ispijaju i ubijaju nedužne po cestama? Čije su to kćeri nemoralne? Čija se djeca do smrti obračunavaju na ulicama? Čiji sinovi i očevi toliku korupciju čine u našem društvu? A sve su to zla i pošasti koja caruju među nama. Štaviše, tužno je priznati da mi u svom društvu imamo i većih i kod Allaha težih grijeha od na početku spomenutog. Pošteno bi bilo biti opredijeljen i za borbu protiv ovih kao i protiv svih drugih zala, a još je poštenije krenuti u tu borbu od samoga sebe. Jer, koliko je patnje proživljeno zbog borbe protiv grijeha i zala nekoga drugoga koji te se možda u krajnjoj liniji i ne tiče, dok u međuvremenu zlo u svome krilu nisi uviđao.
Allahu naš, molimo Te da nas sačuvaš u Svojoj vjeri i u Svom potpunom zadovoljstvu, da nas ne iskušaš bilo čime što nam pričinjava poteškoću! Allahu naš, oprosti nam naše grijehe i naše slabosti, učvrsti na Pravome putu nas i naše porodice, na putu dobra i činjenja dobra, da se oni nas ne zastide i da se mi njih ne zastidimo! Amin, ja Rabbel-alemin!
(Hutba je održana u mjesecu oktobru 2019 u džamiji “Kralj Fahd” u Sarajevu)