Od samog početka misije islama, prvih objavljenih ajeta u Meki, tri komponente bile su nerazdvojive u narativu islama i sistemu šerijata: tevhid, ibadet i dobročinstvo. Među prvim objavljenim ajetima jesu ajeti: "Zato siroče ne ucvili, a na prosjaka ne podvikni, i o blagodati Gospodara svoga kazuj!" (Ed-Duha, 9--11)
U kontekstu propisa i kur'anskih moralnih uputa objavljen je ajet u kojem se upozorava na opasnost škrtosti i neudjeljivanja, za što je obećana najstroža kazna: "'Šta vas je u Sekar dovelo?' 'Nismo', reći će, 'bili od onih koji su molitvu obavljali i od onih koji su siromahe hranili'" (El-Muddessir, 42--44). U drugom ajetu stoji: "Držite ga i u okove okujte, zatim ga samo u vatri pržite, a onda ga u sindžire sedamdeset lakata duge vežite, jer on u Allaha Velikog nije vjerovao i da se nahrani nevoljnik -- nije nagovarao." (El-Hakka, 30--34)
Kada vjernici odseliše u Medinu, Kur'an poče tretirati stanje licemjera: "Licemjeri i licemjerke slični su jedni drugima: traže da se čine nevaljala djela, a odvraćaju od dobrih, i ruke su im stisnute." (Et-Tevba, 67) Ruke su im stisnute, namaz licemjerno obavljaju, a zekat ne udjeljuju: "Molitvu svoju kako treba ne izvršavaju, koji se samo pretvaraju i nikome ništa ni u naruč ne daju!" (El-Maun, 5--7)
Tako se kroz cijeli Kur'an čvrsto vezuje vjerovanje u jedinog Boga, klanjanje Njemu i pružanje pomoći svim ljudima. Sve to jasno je propisano i u sunnetu, u kojem se ističe važnost udjeljivanja i posebno se ukazuje na to da udjeljivanje treba biti dostojno Božije uzvišenosti: "Ko udijeli sadaku iz halal-imetka, a Uzvišeni samo čisto prihvata -- Allah će mu je rukom Svojom prihvatiti...." (Malik, El-Muvetta). Kur'an je razotkrio podlost licemjera, kada jedan od njih udijeli slabe datule: "Ne izdvajajte ono što ne vrijedi da biste to udijelili -- kada ni vi sami ne biste to primili, osim zatvorenih očiju." (El-Bekara, 267)
U sunnetu se ističe raznovrsnost puteva dobročinstva. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan je: "Zar ćemo i zbog životinja biti nagrađeni?", a on odgovori: "U svemu u čemu damar kuca može biti nagrada." (Buhari)
U hadisima se naglašava da je važno da dobročinstvo bude dugotrajno: "Kada čovjek umre, prestaju teći njegova djela, osim u tri slučaja: ako je iza sebe ostavio trajnu sadaku, znanje koje će koristiti drugima ili čestito dijete koje će za njega doviti." (Muslim)
Usto, sunnet pojašnjava da činjenje dobra nije fakultativno, nego da je sama suština šerijatskog tkiva. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: "... da svome bratu nastojim riješiti potrebu draže mi nego da budem u itikafu u ovoj džamiji mjesec dana (Poslanikovoj džamiji u Medini)." (Albani, Sahihut-tergib) Štaviše, zbog toga šerijatski propis može biti korigovan, jer se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedne godine naredio ljudima da se kurbanskim mesom koriste tri dana, a šta pretekne, da podijele. Kada je naknadno upitan, rekao je da je to bilo zbog toga što je veliki broj pustinjaka zbog gladi pohrlio u Medinu, a da dalje ljudi mogu, kao što su i ranije, meso jesti, dijeliti i čuvati (Muslim).
Također, u islamu se ističe da se čovjek mora boriti protiv vlastite škrtosti i da se ne osjeća nelagodno kada daruje. Zato Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: "Ko uradi tri stvari, osjetit će slast vjere: ko se samo Allahu bude klanjao, vjerovao da nema boga osim Njega, bude zekat darovao zadovoljan u duši (...)" (Ebu Davud, vjerodostojan). U tom kontekstu Uzvišeni kaže: "One koji troše imetke svoje na Allahovu putu, a onda ono što potroše ne poprate prigovaranjem i uvredama" (El-Bekara, 262). Takav vjernik strahuje, kada udjeljuje, da mu neće biti primljeno: "I oni koji od onoga što im je dato udjeljuju, a srca su im puna straha (...)" (El-Mu'minun, 60), pa zbog toga svoju sadaku preventivno krije: "Lijepo je kada javno dajete milostinju, ali je za vas bolje da je dajete siromasima kad niko ne vidi" (El-Bekara, 271). Ukazujući na važnost etike prilikom udjeljivanja, Uzvišeni nam daje jedinstvenu metaforičku sliku: "Ko je taj koji će Allahu drage volje zajam dati..." (El-Bekara, 245), čime se potencira da je dobročinstvo odnos naspram Uzvišenog, a ne prema ljudima.
Činiti dobro nešto je što je usađeno u čovjeka, prirodno, i mnogi čine dobro spontano, bez promišljanja. Ipak, dobročinstvo se razlikuje od pukog činjenja dobra po nijetu, cilju i vjerskom određenju. Vjernik, promišljeno djelujući s jasnim ciljem, traga za nagradom u simboličnim djelima, no vjerom definisanim: "Čuvajte se Vatre makar s pola datule..." (Buhari); "Ukloniti prepreku s puta je dobro djelo..." (Muslim); "Osmjehnuti se svome bratu je dobro djelo" (Ibn Hibban). Ovaj jedinstven pristup dobročinstvu, za razliku od drugih vjera i ideologija, pretvara ovaj sociološki fenomen u sveobuhvatni, u vertikalnu i horizontalnu vezu.
Definisani putevi dobročinstva u islamu su mnogobrojni, Allahovom dobrotom, zadovoljavaju sve ljudske potrebe: materijalne, koje se mogu zadovoljiti novcem, hranom, odjećom, krovom nad glavom, lijekovima, ili apstraktne, savjetom, poukom, podučavanjem. Ovi sveobuhvatni putevi dobročinstva tako su izraženi kroz riječi i djela prvih generacija koje su ponajbolje razumjele riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Ko ima viška jahalicu, neka je podari onome ko jahalice nema, a ko ima viška hrane, neka je daruje onome što hrane nema" (Ibn Hibban, vjerodostojan); "Kada ugledom pomogneš svome bratu, udijelio si; kada se jezikom zauzmeš za svoga brata, udijelio si; kada znanjem pomogneš svome bratu, udijelio si..." (El-Bejanu vet-tebjin).
Ovakvo razumijevanje dobročinstva navelo je jednu muslimanku da udijeli veliku sadaku, ne hranom, niti imetkom, nego tako što će osloboditi svoga roba Jakuta el-Hamevija, kada je uvidjela da je bistar i oštrouman, pa mu ime ostade upamćeno dovijeka zbog djela koje ispisa. Ovakvo razumijevanje dobročinstva rezultiralo je time da autor djela "Fas -- prijestolnica Idrisidi" M. Ketani može nabrojati dvije stotine različitih vrsta vakufa u ono vrijeme, što nije jedinstven primjer u odnosu na ostatak islamskog svijeta, i to vakufa koji nisu ograničeni na izgradnju džamija, uprkos pohvaljenosti istih, nego prodiru u svaku poru života, poput: vakufa ptica, koje će štititi grad i usjeve od insekata, vakufa odjeće i nakita za mladu, vakufa iz kojeg novac posuđuju siromasi (bez kamate), vakufa uljepšavanja grada zasađivanjem drveća i ruža, vakufa za brigu o psima i mačkama lutalicama, vakufa za ukrašavanje i saniranje boje -- povrh kupovine knjiga i pribora -- za škole i biblioteke... Stoga se dolazi do neminovnog zaključka da je institucija dobročinstva bila razlogom velikog uspona islamske civilizacije u rekordnom vremenu.
Pad civilizacije koja je institucionalno kanalisala djela dobročinstva, sistematska uzurpacija i komadanje vakufa koje su činili različiti okupatori širom islamskog svijeta, ciljano etiketiranje dobrotvornih organizacija finansiranjem terorizma nakon 11. septembra, naročito ako je u područjima i na poljima osjetljivim za Zapad, usađeni strah u čovjeku od oskudice: "Da vi posjedujete riznice milosti Gospodara moga, i tada biste škrtarili iz straha da ne potrošite" (El-Isra, 100); uski vidici kada je riječ o poimanju vrsta dobročinstva; prevladavajuća obilježja ovog poststrukturalističkog doba: individualizam, sebičnost, konzumerizam i prevelika želja za posjedovanjem -- glavni su razlozi zbog kojih se dobročinstvo u islamskom svijetu u sadašnjosti, iako vidno postoji, ne može mjeriti sa zlatnim dobom.
Kako bi vjernik pobijedio svoju narav, a dobrotvorni rad procvjetao, najbolje je uvijek imati na umu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Nikada se imetak ne umanjuje udijeljenom sadakom" (Tirmizi, vjerodostojan); "Sadaka u tajnosti gasi Božiju srdžbu" (Sujuti, hasen); "Udjeljuj, sine Ademov, Ja ću tebi udijeliti" (Muslim, hadisi-kudsi). Kada bi Hasan, sin Alije, radijallahu anhuma, klanjao ikindija-namaz, prostro bi tepih u hladu svoje kuće i tu bi dočekivao one koji su u potrebi, pa bi ih grlio i govorio: "Dobro došli oni što će naše tovare za Sudnji dan ponijeti."
Obrada intervjua marokanskog mislioca i misionara Ebu Zejda el-Mukrija el-Idrisija