Dova kao poslanička metoda zaštite od poroka i nesreća

Tema AkidaČitanje 16 minuta

Mnogo je sličnih dova koje je Poslanik učio, a čije su poruke svestrane i uzvišene, ali ovdje ćemo se zadržati na jednoj dovi koja je posebna tema ovog teksta i koja je sasvim dovoljna da opravda naslov ovog teksta. To je dova koju bilježi imam Buhari u svom Sahihu od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, koji kazuje: “Služio sam Resulullaha, sallallahu alejhhi ve sellem, kad god bi negdje odsjeo. Čuo sam ga da mnogo izgovara: ‘Allahumme inni e‘uzu bike minel-hemmi vel-huzni, vel-adžzi vel-keseli, vel-buhli vel-džubni, ve dal'I-d-dejni ve galebetir-ridžali” („Allahu, ja kod Tebe tražim zaštitu od brige i tuge, od nemoći i lijenosti, od škrtosti i kukavičluka te od tereta duga i premoći ljudi.”) U ovoj dovi Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, objedinio je osam zanimljivih detalja čovjekova bića i poredao ih je, poslaničkom preciznišću, u parovima: briga i tuga, nemoć i lijenost, škrtost i kukavičluk i teret duga i premoć ljudi.


Hvala Uzvišenom Allahu koji Svojom dobrotom unapređuje koga On hoće, a Svojom pravdom unazađuje koga On hoće. Poslao je Svog Poslanika kao milost svim svjetovima i spuštao je Svoje Knjige i terazije da bi ljudi pravedno postupali. On ništa ne radi bez smisla i svrhe, i ništa ne određuje čovjeku a da u tome nije dobro za njega. Nadzirao je Svog posljednjeg Poslanika i usavršio njegov moral i sve čemu ga je podučio, a ticalo se poslaničke uloge, naredio mu je da to dostavi i pojasni ljudima. U toj sferi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je nepogrešiv i u potpunosti je dostavio poslanicu Gospodara svoga. Ne postoji oblast ljudskog života a da za nju nije dao korisne upute i praktično demonstrirao svojim ashabima način primjene istih.

Poslanikove upute – vodič ka uspjehu

U Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nalazimo odgovornog duhovnog vođu, vladara, državnika, vojskovođu, čestitog muža, voljenog i brižnog oca, odanog prijatelja, dobrog komšiju, zbrinitelja nejači i čuvara prava slabašnih. Znao se našaliti i poigrati sa djecom, svojim suprugama, ashabima i drugima. Nije sudio u srdžbi niti je gajio osvetoljubivost i svoje je drugove podučio da se bore protiv tlačitelja, a kada ovladaju, oni bi opraštali... Te upute su univerzalni zakon za sva mjesta i sve ljude. Onaj ko ih se iskreno i razumno prihvati, uspjet će na oba svijeta, a onaj ko ih odbaci, živjet će tegobnim životom na ovom svijetu i zaslužuje patnju na budućem svijetu. Uzvišeni Allah rekao je: “A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepa oživjeti. ‘Gospodaru moj’, reći će, ‘zašto si me slijepa oživio kada sam vid imao?’ ‘Evo zašto’, reći će On: ‘Dokazi Naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen.’” (Prijevod značenja Taha, 124-126)

Vjera – izvor smirenosti i sreće

U okrilju vjere čovjek egzistira u jednom posebnom stanju smirenosti i unutarnje sređenosti, što je najbolji put ka postizanju sreće na ovom svijetu. Zanimljiva je jedna studija iz časopisa “El-Muhtar” koju spominje dr. Jusuf el-Kardavi u svojoj knjizi “Iman i život” u kojoj stoji da je jedan poznati američki ljekar rekao: “Dok sam bio mladić, uradio sam dijagram općeprihvaćenih životnih pogodnosti (užitaka) te sam taj proglas ispisao ograničavajući se na ovosvjetske želje: zdravlje, ljubav, nadarenost, snaga, bogatstvo i karijera. Sav blistav predočio sam ga jednom mudracu. Taj moj prijatelj mudrac rekao je: ‘Dijagram je izvanredan i sam poredak stvari je prihvatljiv, no primjećuje se da si zanemario veoma važan temelj bez kojeg bi ovaj tvoj dijagram bio jedan nepodnošljivi teret.’ A onda je svojim perom preko čitavog dijagrama napisao dvije riječi: smirenost duše, te je rekao: ‘Ovo je dar koji Allah daje samo Svojim odabranicima. Jer, On mnogima daje inteligenciju i zdravlje i raskošni imetak a ni karijera nije rijetkost. Ali smirenost srca nedaje osim u jako ograničenom broju.” (Jusuf el-Kardavi, Iman i život, str. 74)

Smirenost duše

Smirenost duše je ključni faktor sreće čovjeka, a to se, prije svega, postiže iskrenom vjerom u Allaha Jedinog. “Smirenost duše i srca je jedinstveno svojstvo ili stanje koje ukazuje da je čovjek uspio da ovlada svojim unutarnjim sposobnostima gdje je skladno uvezao svaki elemenat svoje duše i uspio da izbalansira između njenih oprečnosti te je povede putem pokornosti i spasa.” (Mustafa Mahmud) Savremena materijalistička civilizacija je na putu da u potpunosti liši ljude smirenosti duše. Ljudi su, slijedeći svoje strasti i nepotpune činjenice o životu i njegovoj suštini, izmišljali razne teorije i, što milom što silom, nametali ih ljudima. Tako će Sigmund Frojd ustvrditi da je ključni pokretački nagon u čovjeku zadovoljenje seksualnih prohtjeva. Ta teorija ne prihvata “osjećaj krivice” i smatra ga bolešću. S druge strane, vjera bodri na konrolu strasti i osjećaj krivice za prijestup smatra znakom zdravosti srca. Stoga se danas nalazimo pred dvije ključne teorije o moralu:

● Moral u poimanju savremenog materijalizma koji insistira na zadovoljenju prohtjeva s tim da se ne ugrožavaju prava drugih pri upražnjavanju njihovih prohtjeva. To je prije svega materijalističko društveno poimanje morala čiji je glavni cilj ljepota raspodjele užitaka.

● Što se tiče vjerskog poimanja morala, ono je na sasvim suprotnom stajalištu, a to je ukroćavanje strasti, potčinjavanje duše, suprotstavljanje prohtjevima i ovladavanje strastima kako bi čovjek realizirao svoju uzvišenu poziciju kao Allahov namjesnik na Zemlji i nasljednik svemira koji je Allah stvorio radi njega.

Čovjek nema pravo na ovo namjesništvo i vođstvo (hilafetom) na Zemlji osim onda kada bude uspio da vodi svoju dušu i ovlada svojim unutarnjim sposobnostima. Islam insistira na poimanja morala svake jedinke ponaosob, a cilj mu je da svaku tu jedinku izvede na stepen njenog savršenstva, a što, istovremeno, donosi raznorazne društvene koristi i plodove koji sami po sebi dolaze. Zato u društvu koje izgradi ovakve jedinke vlada harmoničnost, mir i ljubav. To je moral koji izvodi čovjeka iz robovanja svojoj duši i svojim porivima ka najuzvišenijim stepenima povezanosti sa svojim Stvoriteljem. To je moral koji izvodi čovjeka iz parcijalnog ka cjelokupnom, iz relativnog ka općem, iz žudnje za materijalističkim ka žudnji za Božanskom blizinom, a to je ono čemu bismo svi trebali stremiti. Ovo će biti realizirano samo onda kada čovjek bude imao zdravo viđenje stvari i kada bude mogao ispravno sagledati istinu i njene prednosti, kao i laž i njene pogubnosti. Tako moral vjere insistira na borbi protiv strasti a ne da se vlast prepusti strastima kako je to prošireno u moralu materijalizma. Materijalist je čovjek koji žuri ka porivu i trenutačnim užicima jer ne vjeruje u postojanje ikojeg drugog svijeta osim ovog ovosvjetskog. S druge strane, moral vjernika primjećuje da su svi ovi užici kratkotrajni i prolazni te je obaveza skoncentrirati se na uzvišene ideale vjere koja vodi računa o interesima čovjeka na oba svijeta. Vjernik je svjestan Allahovih ajeta: “Ma gdje bili, stići će vas smrt, pa kad biste bili i u visokim kulama” (Prijevod značenja En-Nisa`, 78) i “Reci: ‘Smrt od koje bježite zaista će vas stići. Zatim ćete Onome koji poznaje i nevidljivi i vidljivi svijet vraćeni biti i On će vas o onome što ste radili obavijestiti.’” (Prijevod značenja El-Džumu`a, 8) i “Sve što je živo umire Allahovom voljom u času suđenom. Dat ćemo onome koji želi nagradu na ovome svijetu, a dat ćemo i onome koji želi nagradu na onome svijetu i sigurno ćemo zahvalne nagraditi.” (Prijevod značenja Ali Imran, 145) ... (Mustafa Mahmud, Ilmu nefsi kur’anijj džedid)

Postizanje smirenosti učenjem Poslanikovih dova

Dakle, Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, pokazao je svom ummetu kako da očuvaju sebe kako bi svoje tijelo i svoje srce učinili živim, a što neminovno donosi lijep život i sreću na oba svijeta. Kako god svaka njegova riječ i svako njegovo djelo ukazuju na brigu o dobru koje donosi čovječanstvu, tako i svaka njegova dova ukazuje na precizna i savršena zapažanja detalja ljudske duše. S jedne strane, on bodri ljude na robovanje Allahu i predanost Njemu u svim životnim okolnostima što oslikava taj praktični put ka voljenom Stvoritelju. No, prije toga, sve to čemu ih poziva, on sam radi i sam praktično nameće primjer primjene onoga čemu poziva, što mu garantira stabilnu poziciju najboljeg učitelja i vođe. On upućuje svoj ummetu da je koristiti drugima Allahu najdraže djelo, a to, ujedno, znači i Allahovu blizinu, što je garant sreće čovjeka u njegovoj nutrini i blistavosti njegove vanjštine. U jednom hadisu od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhu, prenosi se da je bilo rečeno: “O Allahov Poslaniče ko je od ljudi najdraži Allahu?”, pa je on, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allahu najdraži čovjek je onaj koji je najkorisniji ljudima. I Allahu najdraže djelo je radost koju doneseš muslimanu, ili da od njega otkloniš tugu, ili da za njega vratiš dug, ili da od njega odagnaš glad. A da idem sa svojim bratom muslimanom kako bih mu pomogao pri nekoj potrebi, draže mi je nego da čitav mjesec provedem u džamiji u itikafu. Onaj ko suzdrži svoju srdžbu, Allah će prikriti njegovu sramotu. Onaj ko obuzda svoj bijes koji je, da je htio, mogao ispoljiti, Allah će mu na Kijametskom danu ispuniti srce zadovoljstvom. Onaj ko bude išao kako bi svom bratu muslimanu pomogao u nekom poslu i na tom putu ostao sve dok to ne obavi, Uzvišeni Allah će mu učvrstiti njegove noge onda kada noge budu posrtale. A doista ružan moral (ahlak) upropaštava djelo kao što sirće upropaštava med.” (Ovaj hadis šejh Albani, rahemehullah, ocijenio je hasenom – dobrim u Sahih el-Džami´ pod brojem 176, kao i u Silsiletu es-Sahiha pod brojem 906) Kako su samo uzvišene poruke ovog Allahu najdražeg stvorenja koje je izrekao u ovoj svojoj izjavi: “Allahu najdraži čovjek je onaj koji je najkorisniji ljudima. Allahu najdraže djelo je radost koju doneseš muslimanu, ili da od njega otkloniš tugu, ili da za njega vratiš dug, ili da od njega odagnaš glad. A da idem sa svojim bratom muslimanom kako bih mu pomogao pri nekoj potrebi, draže mi je nego da čitav mjesec provedem u džamiji u itikafu...”

Šta učiti u dovama

S druge strane, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne zastaje na tome, već konstantno upućuje dove Uzvišenom Allahu da ga pomogne u činjenju dobra i udaljavanju od zla. Od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, prenosi se da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao kako mu je Uzvišeni Allah u snu rekao: “O Muhammede, kada klanjaš ti reci: ‘Bože, ja Te, zaista, molim za činjenje dobrih djela, napuštanje hrđavih djela i ljubav prema miskinima. Molim Te da mi oprostiš, da mi se smiluješ i da mi pokajanje prihvatiš. A kada budeš robovima Svojim iskušenje (fitne) htio, uzmi me Sebi, a ja pošteđen fitneta.’” (Hadis prenose imam Tirmizi, Ahmed, Abdur-Rezzak u Musannefu i Abd ibn Humejd. Šejh Albani, rahimehullah, u djelu Sahih el-Džamiu es-sagir pod brojem 59 ocijenio ga je sahihom) Kako su samo velike ove poruke! Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, moli Allaha Uzvišenog da mu dâ volje i mogućnosti da radi dobra djela i da se kloni hrđavih... i moli Uzviženog Allaha da mu dâ da voli siromahe. Osvrnimo se, na momenat, na društvenu stvarnost i preokupacije ljudi. Koliko je onih koji lijepo govore, dobro rade i čuvaju se zla i poroka? Koliko je onih koji vole i teže siromasima, pozivaju ih na svoje prigode, nastoje da budu viđeni sa njima i slično? Sjećam se jednog svog poznanika koji živi skromnim životom, a čije je dijete naučilo gotovo pola Kur’ana napamet. Nisam primijetio naše vjerske vođe i političare kako žure da se sa njim fotografiraju ili ga pozovu sebi u ured, dok su se istovremeno takmičili koji će prvi stići do nekih poznatih sportista i sa njima se fotografirati ne propuštajući odaslati poruku svojim Bošnjacima kako oni brinu i o sportu. Da stvar bude još gora, sportisti sa kojima su se slikali bave se sportom koji vjera islam ne odobrava.

Posebna dova

Mnogo je sličnih dova koje je Poslanik učio, a čije su poruke svestrane i uzvišene, ali ovdje ćemo se zadržati na jednoj dovi koja je posebna tema ovog teksta i koja je sasvim dovoljna da opravda naslov ovog teksta. To je dova koju bilježi imam Buhari u svom Sahihu od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, koji kazuje: “Služio sam Resulullaha, sallallahu alejhhi ve sellem, kad god bi negdje odsjeo. Čuo sam ga da mnogo izgovara: ‘Allahumme inni e‘uzu bike minel-hemmi vel-huzni, vel-adžzi vel-keseli, vel-buhli vel-džubni, ve dal'I-d-dejni ve galebetir-ridžali” („Allahu, ja kod Tebe tražim zaštitu od brige i tuge, od nemoći i lijenosti, od škrtosti i kukavičluka te od tereta duga i premoći ljudi.”) U ovoj dovi Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, objedinio je osam zanimljivih detalja čovjekova bića i poredao ih je, poslaničkom preciznišću, u parovima: briga i tuga, nemoć i lijenost, škrtost i kukavičluk i teret duga i premoć ljudi.

● Briga i tuga su slične sebi u svom efektu koji ostavljaju na čovjeka.

● Nemoć i lijenost su poput blizankinja... nešto što je neurađeno ostaje neurađeno i sasvim je sporedno da li je razlog tome nemoć ili lijenost.

● Škrtost govori o nepostojanju želje za žrtvovanjem imetka, a kukavičluk se tiče bojazni da se žrtvuje tijelo.

● Teret duga i premoć ljudi su dva izvanjska faktora koji mogu biti strahovito opterećavajući onima koji su njima pogođeni. Ove dvije zadnje stvari spomenute u ovoj dovi itekako se dotiču društvenih odnosa, čime se aspekti ove dove sa jedinke proširuju i na međuljudske odnose.

Komentirajući ovu dovu u svom djelu Fethul-Bari, imam Ibn Hadžer, rahimehullah, navodi riječi imama El-Kermanija koji kaže: “Ova dova je od ‘sažetih izraza’ (dževamiul-kelim) jer tri su vrste poroka: duševni, tjelesni i izvanjski.

● Prvi je, shodno snazi, koja je u čovjeku i njega postoje tri vrste: razumski, srdžbeni i strastveni. Briga i tuga povezane su sa razumskim, kukavičluk sa srdžbenim, škrtost sa strastvenim, a nemoć i lijenost sa tjelesnim porocima.

● Drugi porok (tj. lijenost) manifestira se kad je čovjekovo tijelo zdravo i snažno (ali duh je slab), a prvi (tj. nemoć) kod nedostatka organa i slično.

● Teret duga i premoć ljudi povezani su sa izvanjskim porokom. Prvi je u imetku, a drugi je u ugledu. I ova dova obuhvata sve to.” (Pogledati: Ibn Hadžer el-Askalani, Fethul-Bari, 11/178) Ova bi dova, preslikana u dijagramu, izledalo ovako: (Pogledati dijagram: “Poroci”) Naša posljednja dova je: Neka je hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova!

Još tekstova na temu Akida