U Abdullahovoj mahali osvanuo je još jedan zimski dan, ali nesvakidašnji. Ovo je bitan dan za Abdullaha jer će danas učestvovati na turniru u malom fudbalu. Ni slutio nije da bi se ovaj turnir mogao igrati po snijegu. Nekako im se odavno nije dalo da igraju po bijelom, klizavom terenu po kojem se može slobodnije igrati pa i po koji klizeći start uraditi bez rana na koljenima. Abdullah je spremio stvari i, dok je čekao Zejda i Hasana, učio je Kur’an. Dok je učio posljednji ajet stranice, trgnu ga i uplaši grudva snijega koja jako udari u njegov prozor i razli se na sve strane. Abdullah je shvatio da su Zejd i Hasan stigli pa uze torbu, obuče jaknu, šal i rukavice, i istrča napolje.
Poslije selama, Zejd povika: “Požurimo da nas ne čekaju Halid, Salih i Ammar!” Dok su žurno koračali, snijeg im je pucketao pod nogama. Nestrpljivo su čekali da vide ko su im protivnici. Zejd i Hasan nisu krili želju da bi voljeli da pobijede na turniru, dok je Abdullah zamišljeno šutio. Kada se približiše stadionu, ugledaše Halida, Ammara i Saliha kako trče prema njima. Halid jedva dočeka da se poselami i da svojim drugovima ispriča kako je zbog snijega došla samo jedna ekipa, ali dobro opremljena. Ta vijest nije se baš svidjela Zejdu i Halidu, dok Abdullah nije govorio ništa. Kada dođoše na stadion, poselamiše se s drugom ekipom i zagrijavanje poče. Odmah poslije zagrijavanja poče i utakmica. Na samom početku primijetiše da je protivnička ekipa dobra uigrana i da im skoro i ne smeta to što igraju po snijegu, ali Zejd i Salih padali su poslije svakog šuta lopte. Dok su se u Abdullahovoj ekipi čula imena i dozivanje: “Hasane, Zejde, Halide, Salihe”, na drugoj strani čula su se sasvim drugačija imena: “Ronaldo, Mesi, Nejmar”. Nisu samo imena bila upadljiva, već i frizure i način igranja. Na njima se moglo primijetiti kako pokušavaju slijediti te fudbalere u svemu. Igrali su kao na treningu sa ubjeđenjem da su pobijedili prije nego što su i počeli utakmicu. Kako je vrijeme odmicalo, Abdullahova je ekipa sve bolje i bolje igrala i na kraju prvog poluvremena rezultat je bio 3:2 za protivničku ekipu.
“Ja ne mogu ovako igrati. Onaj dječak u dresu broj 10 stalno me gura i govori svakakve ružne riječi i psovke. Svaki put kad stoji pored mene, ja se plašim da ću pasti i ne mogu igrati onako kako ja hoću”, žalio se Zejd. “Istinu si rekao“, nastavi Hasan. “Ni ja ne mogu ovako igrati. Oni se pretvaraju i simuliraju padove kako bi nam oduzeli loptu i povećali prednost. Ovo zaista nije uredu, ovo nije fer igra.” “Neka ih, momci, pustite ih! Mi nećemo igrati na njihov način. Mi dobro znamo da nije uredu lagati i tako se pretvarati, i druge povređivati da bismo svoj cilj ostvarili. Mi ćemo igrati kao što uvijek igramo – fer i pošteno!”, zaključio je Abdullah.
Timovi se vratiše na teren i otpoče drugo poluvrijeme. Salih i Hasan davali su sve od sebe da prestignu protivničke igrače i da im oduzmu loptu, ali nije im bilo lahko. Pored klizavog terena i dobre uigranosti protivnika, jako im je smetalo to što ih protivnici nazivaju ružnim imenima. “Hajde, Plašljivko, stigni me, moraš brže da trčiš!”, dobacivao je jedan Salihu. “Nemoj da me zoveš Plašljivko! Ja se zovem Salih i nisam plašljiv”, ljutito je odgovarao Salih, ali mu to što se ljuti nije pomagalo. Kad sustiže protivnika i uze mu loptu, ovaj pade i poče se pretvarati da ima veliki bol u lijevoj potkoljenici. Salih je trčao dalje, dok ne začu pištanje. Sudija je svirao faul. Salih je u čudu gledao šta se događa. “Nisam te ni dotakao!”, pravdao se Salih, dok se protivnik valjao po mokrom terenu kao da ga je Salih zaista udario. Abdullah mu priđe, pruži mu ruku i pomognu da ustane. “Zaista nije uredu ovo šta radite! Vidio sam da te Salih nije udario, zašto se pretvaraš da jeste?!”, upita Abdullah. Protivnički igrač samo se podrugljivo osmjehnu: “Ti si sljedeći”, šapnu Abdullahu i ode dalje.
Igrali su se posljednji minuti utakmice. Abdullah i njegovi drugari jedva su uspjeli izjednačiti rezultat na 3:3. “Kad bismo mogli osvojiti barem jedan poen prednosti ili da bar ostane izjednačeno do kraja”, mislio je Abdullah, “samo da ne pobijede ove varalice.” Dok je tako mislio i trčao za loptom koliko je snage imao, samo osjeti pritisak s leđa, kako ga neko jako gurnu. Pored njega protrča isti onaj koji je Saliha izbacio iz igre. Abdullah ne uspje održati ravnotežu. Teren je bio previše klizav. Abdullah se saplete i pade. Osjećao se jako povrijeđenim. Boljelo ga je koljeno, glava, ruka. Iz nosa mu poče krv teći. Ali njega je više boljela nepravda. Sudija nije vidio kad ga je ovaj gurnuo. Ispalo je kao da je Abdullah sam pao. “A ovo je Smotanko!”, dovikivali su protivnički igrači podsmijavajući mu se. Abdullah se okrenu dječaku koji ga je gurnuo. Samo ga pogleda i ne rekavši ništa prođe pored njega. Nije bio u stanju više da igra iako bi rado htio. Halid, Zejd i Hasan otpratiše Abdullaha do klupe. “Ovo nije uredu, zaista nije uredu!”, bijesno je govorio Hasan, “sve ću im ovo vratiti!” “Ne, nemoj, Hasane. Pusti!”, odgovori Abdullah. “Mi nećemo zarad ove igre biti varalice i nećemo svoj iman dati za jednu beznačajnu utakmicu”, povrijeđeno je govorio Abdullah.
Igra se nastavi dalje. Tim Abdullaha imao je još preostala četiri igrača: Zejda, Hasana, Halida i Ammara, dok je protivnički tim igrao sa svim svojim igračima. Protivnički tim uspio je opet dati gol. Bilo je jasno da će se utakmica završiti a da će Abdullah i njegovi drugari biti poraženi. Opet se začu pištaljka, sudija je svirao kraj igre: 4:3 bio je rezultat. Halid i Ammar polahko su se povlačili s terena tužni što su protivnici pobijedili služeći se prevarama. Zejd i Hasan su bijesno gledali kako se protivnici raduju i pjevaju od sreće. Salih je sjedio na klupi pored Abdullaha i umalo nije počeo da plače zbog poraza. “Učinjena nam je velika nepravda. Ne mogu da vjerujem da mogu igrati na ovakav način i još se onda radovati što su na prevaru pobijedili”, drhtavim je glasom govorio Salih. “Ne budite tužni, braćo moja draga!”, ohrabrivao ih je Abdullah. “Iz ove igre mi izlazimo kao pobjednici. Mi smo moralni pobjednici, braćo moja! Iako nam je nepravda učinjena, nismo dozvolili prokletom šejtanu da nas navede i da postupimo kao oni. Znate onaj hadis u kojem Poslanik, alejhis-selam, kaže: ‘Ko vara, nije od nas.’ Drago mi je što nam je Uzvišeni Allah dao snage da izdržimo i odigramo igru do kraja bez varanja i potvore”, ponosno je govorio Abdullah.
Potivnički igrači stajali su pored i slušali kako Abdullah tješi svoje drugare. Teško im je palo što su nazvani varalicama, ali, to je zaista s pravom tako. Dječak koji je gurnuo Abdullaha priđe i zatraži halala za svoje neprimjereno ponašanje. “Pogodile su me tvoje riječi. I hadis koji si ti citirao natjerao me je da razmislim o svemu. Evo uzmi, ovo ne pripada meni, već tebi!” – dječak skide medalju koju je dobio kao pobjednička ekipa i stavi je Abdullahu oko vrata. I njegovi saigrači uradiše isto tako. Na kraju se svi izmiriše i zagrljeni napustiše teren. Ova je utakmica za sve njih bila jedna dobra lekcija iz ahlaka.