Menu

Hadiske nauke

Tema HadisČitanje 10 minuta

Učenjaci hadisa i hadiskih nauka, kao učenjaci i poznavaoci arapskog jezika, dali su svoj doprinos u pojašnjenju i komentaru nepoznatih riječi u hadisima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi olakšali ljudima njihovo shvatanje, a samim tim spoznaju i shvatanje vjere. Također kako bi olakšali i postupanje u skladu sa propisima koji se nalaze u spomenutim hadisima, pa su napisali djela koja se pojavljuju gotovo i približno u isto vrijeme, tj. krajem drugog, a početkom trećeg hidžretskog vijeka. Jedan od najranijih i prvih pisaca u ovoj vrsti nauke je Ebul-Hasan En-Nadr ibn Šemil El-Mazini, koji je umro 203. h., a koji je bio jedan od šejhova Ishaka ibn Rahivejha, a Ibn Rahivehejh je bio šejh imama Buharije.


U ovom broju govorit ćemo o dvije vrlo važne hadiske nauke. Prva je nauka ''garibul-hadis'', a druga je nauka ''muhteliful-hadisi ve muškelihi'' koja govori o dvosmislenosti, podudarnosti ili nemogućnosti spajanja hadisa.

Nauka ''garibul

-hadis''

Ova nauka pojašnjava manje poznato značenje riječi koje su došle u hadisima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nekada je izrekao riječi manje poznatog značenja, naročito kod običnog čovjeka i onoga koji nije duboko upoznat sa arapskim jezikom. Islamski učenjaci su posvetili pažnju ovoj vrsti nauke samim tim što se na taj način vrši precizno zapisivanje, izgovaranje kao i shvatanje značenja tih nejasnih riječi, jer je teško čovjeku da prenosi hadise koje ne razumje i ne shvata. Pojedinačna spoznaja riječi hadisa i njihovog značenja su '’prvi koraci'’ koji vode ka shvatanju značenja kompletnog hadisa kao i izvlačenju šerijatskih propisa iz samog hadisa. Međutim, ono što treba napomenuti jeste da hadisi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nisu bili nepoznatog značenja kod prvih generacija, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio najrječitiji govornik, a to nije čudno jer ga je Allah Uzvišeni poslao narodu koji je bio ponosan na svoj jezik, vodio brigu o rječitosti i posvetio joj pažnju, a naročito pjesništvu. Otuda se obraćao Arapima jezikom koji su vrlo dobro razumjeli i shvatali, bez obzira na različitost njihovih plemena i različitost naglasaka i govora, pa čak i kada se desi da neki od slušaoca ili ashaba ne shvate ili ne znaju značenje neke riječi odmah bi upitali Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o njenom značenju pa bi im objasnio. Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ‘'preselio’' i kada se islam proširio, mnogi drugi narodi čiji maternji jezik nije bio arapski, su ušli i prihvatili islam, pa su naučili od arapskog jezika onoliko koliko im je bilo potrebno za sporazumíjevanje i obraćanje, stoga je bilo logično da su u hadisima nailazili na riječi nepoznatog značenja. To nije bio slučaj sa ranijim generacijama i kod onih čiji je maternji jezik bio arapski. Samim time nastale su i odrasle generacije i sinovi ovog ummeta koji su trebali da spoznaju značenja mnogih - njima nepoznatih - riječi u hadisima. Stoga su učenjaci preuzeli na sebe odgovornost pojašnjenja tih riječi u hadisima pa čak i pojašnjenja čitavih tih hadisa, tako da je imam Abdur-Rahman ibn Mehdi rekao: ''Da mogu vratiti protekle dane i vrijeme, napisao bih pored svakog hadisa njegovo pojašnjenje (njegov tefsir).'' Dok se od drugih prenosi i bilježi da je pojašnjenje hadisa vrednije i bolje od njihovog prenošenja. (''El-Džami' li Ahlakir-Raviji ve Adabis-Sami', str. 31) Na ovaj način su učenjaci hadisa i hadiskih nauka, kao učenjaci i poznavaoci arapskog jezika, dali svoj doprinos u pojašnjenju i komentaru nepoznatih riječi u hadisima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi olakšali ljudima njihovo shvatanje, a samim tim spoznaju i shvatanje vjere. Također kako bi olakšali i postupanje u skladu sa propisima koji se nalaze u spomenutim hadisima, pa su napisali djela koja se pojavljuju gotovo i približno u isto vrijeme, tj. krajem drugog, a početkom trećeg hidžretskog vijeka. Jedan od najranijih i prvih pisaca u ovoj vrsti nauke je Ebul-Hasan En-Nadr ibn Šemil El-Mazini, koji je umro 203. h., a koji je bio jedan od šejhova Ishaka ibn Rahivejha, a Ibn Rahivehejh je bio šejh imama Buharije. Poslije njega se uzastopno pojavljuju nova djela i pisci u ovoj vrsti nauke od kojih su najpoznatiji:

● Ebu Ubejd el-Kasim ibn Selam (157. h. - 224. h.) koji je napisao svoje poznato djelo ''Garibul-hadis'', djelo koje je mnoga ulema pohvalila. Iako je ovo ogromno djelo, ipak nije obuhvatio i obradio sve hadise koji sadrže teške, odnosno manje poznate izraze i riječi.

● Ebul-Kasim Džarullah Mahmud bin Omer ez-Zemahšerij (467. h. – 538. h.) koji je napisao svoje djelo ''El-Faik fi Garibil-hadis'', ogromno djelo koje je štampano nekoliko puta u Egiptu.

● Potom se pojavljuje jedno od najkompletnijih djela, a to je: ''En-Nihaje fi Garibil-Hadisi vel-Eser'', kapitalno djelo čiji je autor imam Medždud-Din Ebi es-Sea'dat el-Mubarek bin Muhammed (poznatiji kao Ibnul-Esir) El-Džezeri (544. h. - 606. h.). Iako se to djelo smatra ''plodom'' napisanih djela i trud učenjaka prije njega, međutim, Ibnul-Esir je poredao takve hadise na osnovu redoslijeda arapskih slova, navodeći ''nepoznatu ili manje poznatu riječ'' u hadisu, a potom hadis u kojem je došla ta riječ, a zatim njeno značenje. Ovo djelo je štampano nekoliko puta u četiri toma u Egiptu, da bi na kraju bilo također štampano i u pet tomova, vrlo preglednom, urednom i lijepom štampom.

Nauka

''muhteliful-hadisivemuškelihi''

Ova nauka se bavi izučavanjem hadisa koji na prvi pogled ukazuju na podudarnost i da je njihovo spajanje nemoguće, međutim, ova nauka otklanja tu dvosmislenost, podudarnost ili nemogućnost spajanja spomenutih hadisa na sljedeće načine:

● Tzv. ''ograničavanjem'' apsolutnih (slobodnih, bezuvjetnih, neograničenih) hadisa.

● Tzv. ''specifikacijom'' opštih hadisa.

● Povezivanjem takvih hadisa sa više različitih situacija koje su povod spominjanja tih hadisa, ili nekim drugim metodama, kao što je pojašnjenjem hadisa i otklanjanjem njegovih nejasnoća, iako se isti ne podudara sa drugim hadisima.

Ova vrsta nauke ima još neke nazive na arapskom kao što su: ''muškelul-hadisi'' (tj. ''nejasni hadisi''), ''ihtilaful-hadisi'' (tj. ''različitost ili razilaženje hadisa''), ''te'vilul-hadisi'' (tj. ''razjašnjavanje hadisa''), ''telfikul-hadisi'' (tj. ''spajanje hadisa''), međutim, sva spomenuta a različita imena odnose se na jednu vrstu nauke samo koju smo već definirali i spomenuli njenu temu. Ova nauka je jedna od najvažnijih hadiskih nauka čiju spoznaju trebaju muhaddisi (učenjaci hadisa), kao i učenjaci fikha (fekihi), isto tako potrebna je i učenjacima u drugim islamskim naukama. Onaj ko se pozabavi ovom vrstom nauke mora biti duboko upoznat sa ovom kao i drugim vrstama islamskih nauka. Rekao je imam Es-Sehavij: ''Ovo je jedna od najvažnijih nauka koju je potrebno da ulema i učeni poznaju bez obzira u kojoj drugoj vrsti nauke dominirali. Najpotpunije znanje bit će znanje onih koji spoje nauku ''fikh'' zajedno sa ''hadiskim naukama'', i koji su duboko upućeni u njihova detaljna značenja''. (''Fethul-Mugis'', od Es-Sehavija, str.362-363) Od plodova i značajnosti ove nauke je: očuvanje hadisa, njegovo pamćenje i duboko njegovo shvatanje i razumijevanje, spoznaja ''opštih'' i ''specijalnih'' hadisa, ''ograničenih i neograničenih'' itd. Jer nije dovoljno samo zapamtiti i naučiti hadise, sabrati i sakupiti njihove ''rivajete'' (različite ''puteve''), a sve to bez njihovog razumijevanja i shvatanja, kao i spoznaje njihovih propisa. Ovoj vrsti nauke pridavala se važnost još od vremena ashaba koji su postali izvor islamskih nauka poslije smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a koji su založili trud u iznalaženju šerijatskih propisa i rješenju mnogih pitanja, objašnjavajući i sakupljajući hadise pojašnjavajući njihova značenja. Poslije toga se nižu generacije učenjaka koji su pojašnjavali hadise čija vanjština ukazuje na njihovu dvosmislenost i proturječnost, otklanjajući pri tome njihovu nejasnoću. U svemu ovome ulema je odigrala veliku ulogu i značajnost otklanjajući, rušeći i odgovarajući na sumnje (šubhe) koje su zabludjele i novotarske skupine često navodile, spominjale i raspirivale s ciljem zavođenja drugih u svoje zablude poput mu'tezila, eš'arija i drugih. Zbog toga dolazi do zapisivanja i pojavljivanja djela u ovoj vrsti nauke.

Među najstarijim pisanim djelima ove nauke ubraja se djelo ''Ihtilaful-Hadis'' (''Različitost hadisa''), od imama Muhammeda ibn Idrisa Eš-Šafi'je (150. h. - 204. h.). Ovo je najstarije pisano djelo koje je stiglo do nas, iako njegov autor - Allah mu se smilovao - nije nastojao sakupiti sve hadise na ovu temu nego je izabrao određeni broj hadisa pa je otklonio njihovu proturječnost i podudarnost između njih. Jedno od najpoznatijih djela, poslije spomenutog Šafijinog djela, je ''Te'vilu Muhtelefil-Hadisi'' (''Razjašnjenje različitih-različitosti hadisa'') od imama Abdullaha ibn Muslima ibn Kutejbe ed-Dejneverijja (213. h. - 276. h.). Ovo djelo je napisano kao odgovor onima koji su iznosili sumnje vezane za hadise i spominjali njihovu podudarnost. Potom poznato djelo ''Muškelul-Asari'' (ar. ''Dvosmislenost hadisa''), od imama Ebu Džafera Ahmeda ibn Muhammeda et-Tahavije (239. h. - 321. h.), djelo je napisano u četiri velika toma, prvi put štampano u Indiji 1333. h.