U svakom vjerničkom srcu odvijaju se stanja koja nevidljivo oblikuju njegov odnos prema Stvoritelju, ljudima i samome sebi. Ta unutrašnja stanja poput su tihe struje koja nosi čovjeka prema svjetlu ili ga ostavlja u sjeni. Ko osluškuje svoje srce, poznaje svoj put.
Ljubav je život
Ljubav je dokaz života. Ko je u stanju da voli, taj je u stanju da preobrazi i sebe i svijet oko sebe. Nema boljeg naslijeđa od dobrote koja ostaje u srcima ljudi. Živ insan je onaj koji voli i koji je voljen. Takav čovjek ostaje prisutan čak i kada preseli jer živi u sjećanjima, dovama i srcima ljudi oko sebe. Ljubav je božanska blagodat koja grije srce, oplemenjuje dušu i popravlja društvo.
Uzvišeni Allah kaže: "Uistinu, onima koji vjeruju i čine dobra djela Milostivi će dati ljubav." (Merjem, 96)
Ibn Kesir pojašnjava: "To znači da će ih Allah učiniti voljenim u srcima Svojih robova i to je jedan od najvećih dokaza Allahove bliskosti i zadovoljstva." (Ibn Kesir, Tefsir, komentar ajeta 96. iz sure Merjem)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Nećete ući u Džennet dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati dok se ne budete voljeli. Hoćete li da vas uputim na nešto i ako to budete činili, voljet ćete se? Širite selam među sobom." (Muslim, br 54)
Znanje i blagost kao temelj učenosti
Znanje bez poniznosti je put u propast. Učenost bez dobrote ostavlja ljude praznima. Onaj ko zna a ne voli, nije koristan ni sebi ni drugima.
Imam Ebu Hanifa, rahimehullah, rekao je: "Nisam klanjao nijedan namaz nakon što je umro Hammad b. Ebu Sulejman a da nisam upućivao dovu za njega isto kao i za svoje roditelje. I ja redovno učim dovu za onoga od koga sam stjecao znanje i za onoga koga ja podučavam znanju." (Tarihu Bagdad, XIII 334)
Ovo je temelj istinskog znanja. Znanje koje nije prožeto zahvalnošću, poniznošću i brigom za druge nije ni korisno ni trajno. Kada učenjak nosi blagost i poniznost, tada znanje donosi jedinstvo, a ne razdor. Ono liječi ego, a ne hrani ga.
Odluka kao snaga vođena vjerom
Bez odluke nema promjene. Bez unutrašnje volje nema napretka. Istinska snaga nije u silini tijela, nego u postojanosti duše koja se oslanja na svog Gospodara.
Uzvišeni Allah kaže: "A kada se odlučiš, tada se pouzdaj u Allaha, jer Allah doista voli one koji se na Njega oslanjaju." (Alu Imran, 159)
U Tefsiru El-Muharrar el-Vedžiz, 159, stoji: "Pouzdanje u Allaha nakon razmišljanja i ispravne odluke jeste završni čin povjerenja i pokornosti."
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio je dovu: "Allahu moj, uputi me i učini me odlučnim u ispravnom." (Ibn Madža, 3839)
Hasan el-Basri rekao je: "Znanje bez odlučnosti je kao luk bez strijele." (Bejheki, Šuabul-iman, br. 1657)
Ljubaznost prema drugima kao odraz unutrašnje svjetlosti
Najjači ljudi nisu oni koji nadjačaju druge, nego oni koji pobijede sebe i ostanu blagi. Osmijeh je ibadet, a dobra riječ sadaka. Ljepota se ne ogleda u licu, nego u ophođenju.
Uzvišeni Allah kaže: "A dobro i zlo nisu isto. Uzvrati onim što je ljepše, pa će ti onaj s kojim si bio u neprijateljstvu postati prisni prijatelj." (El-Fussilet, 34)
Taberi pojašnjava: "Ovo je poziv vjerniku da na loše odgovori dobrim jer to omekšava srca i razbija neprijateljstvo." (Tefsiru Taberi, komentar 4134)
Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Čovjek musliman neće otići u džamiju radi namaza i zikra a da mu se Allah neće smiješiti od trenutka kada izađe iz svoje kuće kao što se porodica odsutnog smiješi svom odsutnom kada im se vrati." (Ibn Madža, br. 778; Hakim, El-Mustedrek, 1277)
Ebu Derda, radijallahu anhu, rekao je: "Nisam razgovarao s nekim a da nisam bio nasmijan." (Eš-Šebabu vel-mizah, str. 26)
Sjećanje na smrt kao podsjetnik na povratak
Smrt nije kraj, nego poziv. Ona je susret, a ne prekid. Ko za života nosi čežnju za Allahom, za njega je smrt olakšanje, a ne nesreća.
Uzvišeni kaže: "Svaka duša smrt će okusiti, a Nama ćete se vratiti." (El-Ankebut, 57)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Ko se raduje susretu s Allahom, i Allah se raduje susretu s njim." (Buhari, br. 6507; Muslim, br. 2684)
Ibn Tejmijja je zapisao: "Čežnja za Allahom je najuzvišeniji stepen ljubavi. Ako se ona ugasi, srce je živo samo fizički, a duhovno je mrtvo." (Medžmuul-fetava, 10215)
Ibn Kajjim dodaje: "Ako na ovom putu izgubimo Allaha, onda sve što na tom putu pronađemo nema ni smisla ni slasti." (Ibn Kajjim, El-Fevaid, str. 184)
Ljudi koji ranjavaju i glume žrtvu
Nisu svi ljudi što tiho hodaju i šute nevini. Nisu svi koji pate pravedni. Postoje i oni čija je šutnja štit, a zloća izbor. Njihovo odsustvo često je lijek, a njihova blizina rana. Nagib Mahfuz piše: "Nikada kroz moj život nije prošao neki insan koji uznemirava a da je svjestan toga da on uznemirava. On nema ni savjesti koja ga kori ni osjećaja koji ga opominje, već baš suprotno tome. Naći ćeš ga kako je usavršio ulogu šutljivog siromaha i žrtve kojoj je uzurpirano njeno pravo. E, to je ta skupina ljudi -- ako ih izgubimo, to je veliki dobitak." (Nagib Mahfuz, Pohvala tišine) Takve osobe ne treba mrziti, ali ih ne treba ni žaliti. Kada izgubimo takve osobe, to je često duhovna dobit.
Gospodaru naš, učini da Te volimo više nego što volimo išta drugo. Oživi naša srca zahvalnošću, smirenošću i čežnjom za Tobom. Pomozi nam da budemo od onih koji drugima donose svjetlost, a ne tminu. Sačuvaj nas od ponosa koji ubija i od tuge koja nas udaljava od Tvoje milosti. Daj da Te spomenemo kad zaboravimo, da Ti se vratimo kad zastranimo i da Te tražimo dok živimo.