Izgled i pojavnost muslimana u društvu

Teško je otvoriti novu temu ili poglavlje baš danas dok tkivo ummeta krvari, dok nevina djeca umiru ili ostaju bez svojih majki i očeva. Teško je, ali život neumoljivo teče i gura nas naprijed. Često čujemo negodovanja zbog nekih društvenih dešavanja, nečijih tuđih radosti dok nevini ginu. Ali, i da sve to stane, bismo li promijenili stanje onih koji pate? Zato ne kritikujmo one koji ništa ne mogu učiniti, ali se zapitajmo za one koji mogu i nijemo šute. I nekako tako možemo ili bismo mogli posložiti cijeli niz stvari koje čine život. Počnemo od sebe, onog što mi možemo učiniti, kao što skup ćelija čini tkivo jednog organizma, tako i mi i naši postupci, činimo sliku muslimana i islama u društvu i društvenoj zajednici. Ne trebamo se lagati, svaki naš postupak gleda se ne pod lupom nego pod elektronskim mikroskopom, svaki naš pogrešan korak vidi se mnogostruko jače. Ali i mimo toga, ne trebamo li mi, muslimani, sljedbenici jedine istinite Knjige i najboljeg čovjeka koji je ikad stvoren, biti najbolji ili se bar truditi dostići tu vertikalu? Kako je onda moguće da idući ulicama naših, ali i evropskih gradova, možemo vidjeti muslimane i muslimanke koji ne paze na vlastiti izgled? Vidimo ljude, muškarce i žene s povećanim brojem kilograma, s dijagnozama iz spektra pretilosti, dijabetesa, inzulinske rezistencije, policističnih jajnika? Vidimo ih s trbusima koje nose ispred sebe, jedva se uspijevaju izvući iz auta ili popeti uz stepenice. Zajapurenih lica, kratkog daha kao da su u bjekstvu, a ne u šetnji ili kupovini. Kako je moguće da vidimo djecu od četiri ili pet godina, ili još gore sa tek dvije, koja imaju kvarne, kariozne zube? Kako je moguće da mnogi naši odrasli čak i oni u najboljim godinama hodaju bezubi ili s protetskim radovima? I briga o sebi i onima za koje je čovjek odgovoran je islam, i to je dava, direktna, praktična. Slika koju o sebi šaljemo je priča koju onaj preko puta nas čita. I za to će čovjek biti pitan, jer stvoren je u najljepšem liku i obliku. Briga o svome tijelu, zdravlju, psihičkom, fizičkom i duševnom naša je dužnost. Zar se zaista mora pojesti deset puta više kalorija nego što se realno u današnjem tempu može potrošiti? Zar se mora piti gazirano od toliko načina i olakšica da se popije zdrav, cijeđen sok? Ne bojkotuj kolu i hamburger samo zbog Palestine, učini to i zbog svog zdravlja i zdravlja svoje djece. Misliš li da čašu cijeđenog soka nara, grožđa ili jabuke može zamijeniti ikakva soda voda? Eh, voda, voda je posebna tema. Kako je moguće da iza nas na izletima ostaju kese smeća i otpadaka? Kako je moguće da u rijeku ili potok neko baci ni manje ni više nego mašinu za veš? Kako je moguće da uz korita rijeka plutaju flaše i kese plastične? Zar se mora svaki put u trgovini kupiti plastična vrećica? Zar je teško vratiti se na old (but gold) fashioned platneni ceker? Nije tako teško naučiti dijete da ne baci papir od bombona na ulicu. Ekologija je, mimo naučne definicije koja ju određuje, i način i kultura života jedne zajednice. I imamo ljude koji se trude u toj oblasti, pišu knjige za djecu, tekstove, drže seminare, predavanja. Okoristimo se njihovim trudom i znanjem. Mi muslimani treba da budemo ili bar da se trudimo da budemo prvi i najbolji u svemu u svom praktičnom životu. Musliman treba da je spreman fizički i psihički na izazove snage, intelektualno nadmoćan, uključen u svaki aspekt društva u kojem živi. Naprosto bistar, jak i siguran. I zato, pokrenimo se, načinimo prvi korak ka tome, svako u skladu s vlastitim mogućnostima. Krećimo se više, trčimo, vježbajmo, trenirajmo. Jedimo i pijmo zdravije. Kontrolišimo naše zdravlje, zdravlje svih naših sistema. Našu djecu vodimo stomatolozima od nicanja prvog zubića. Učimo radi stjecanja znanja, ali i zvanja. Naša djeca treba da imaju mjesta u društvu u kojem žive i da budu njegovi stubovi. Parafrazirat ću Gazalija koji je kazao davno, kako muslimani nisu poraženi u džamijama nego u društvenom životu. Promijenimo i mijenjajmo to! Svojim izgledom, ponašanjem, obrazovanjem, stavom, svojom porodicom, svojim osmijehom.