Nakon Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, preseljenja na ahiret i njegovog ispraćaja od strane muslimana, ensarije su se okupile u plemenu Sekife Benu Sa’ide na dogovor, razmišljajući šta im je činiti u nastaloj situaciji. Ta vijest je doprla do muhadžira pa jedni rekoše da pošalju nekog po ensarije da im ovi dođu, ali Ebu Bekr reče: “Ne, nego mi idemo do njih.” Tako je do njih krenula skupina muhadžira u kojoj su bili Ebu Bekr, Omer i Ebu Ubejde. Zajedno su razmotrili nastalu situaciju, te neko od ensarija reče: “Neka bude jedan emir (vođa) od nas, a jedan od vas.” Tada je ustao Ebu Bekr i održao govor u kojem je pohvalio ensarije i objasnio im ispravno mišljenje. Između ostalog je rekao: “Mi smo vođe, a vi ste veziri, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Vođe su od Kurejša.” (“Sahihul-Buhari” u “Kitabul-ahkam”, 13/114.) Također je rekao, sallallahu alejhi ve sellem: “Oporučujem vam da postupate lijepo sa ensarijama i da primite ono što je kod njih dobro, a da pređete preko lošeg.” (“Sahihul-Buhari” u “Kitabu menakibil-ensar”, 7/121.) Dalje je nastavio Ebu Bekr: “Allah nas je nazvao iskrenima, a vas je nazvao onima koji će uspjeti (ovdje je ukazao na Allahove riječi u suri El-Hašr, 8. i 9. ajet. Vidjeti: Imam Ahmed, “Hasaisu-sahabe”, 1/341), te vam je naredio da budete s nama gdje god se budemo nalazili. Tada je proučio: “O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni!” (Prijevod značenja Kur’ana, Et-Tevbe, 119.) Tako se ensarije prisjetiše činjenica na koje je ukazao Ebu Bekr i tome se povinovaše, dajući prisegu Ebu Bekru es-Siddiku, radijallahu anhu.
Pošto je pitanje izbora halife nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, osjetljiva tema i pogodno tlo za neke sekte da među muslimanima pokušaju proširiti dezinformacije u vezi s tim, smatram da se svaki musliman treba detaljno upoznati sa ovim događajem. Sažeti prikaz tog događaja, utemeljen na vjerodostojnim predajama, došao nam je u djelu ''El-Hulefaur-rašidun'', autora dr. Emina el-Kuda, našeg savremenika, doktora islamskih nauka iz oblasti hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. U nastavku vam donosimo prijevod ovoga događaja iz navedenog djela.
Poslanikovi išareti na odabranost Ebu Bekra
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije želio da imenuje vođu muslimana koji će preuzeti hilafet nakon njega zbog mudrosti koja proizlazi iz same prirode ove vjere, kao i radi slijeđenja metoda koji je trasirao Kur’an: “I koji se o poslovima svojim dogovaraju.” (Prijevod značenja Kur'ana, Eš-Šura, 38) A koji je posao važniji od hilafeta! Zbog toga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovo pitanje ostavio da riješe muslimani između sebe šurom (dogovorom). Međutim, to ne znači da im nije uputio svoje savjete, jer on je njihov Poslanik i onaj koji ih usmjerava na Pravi put! To je učinio svojim poslaničkim išaretima koje su u početku shvatili samo neki od ashaba, a kasnije i ostali, neka je Allah, subhanehu ve te´ala, njima zadovoljan. Neki od tih išareta su:
● Ebu Bekr je zamjenjivao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u predvođenju namaza kada mu se pogoršala bolest, i to mu je bilo naređeno. Bilježi Tirmizi od Aiše da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Naredite Ebu Bekru da predvodi ljude u namazu.” Tada Aiša reče: “Ako te Ebu Bekr zamijeni u namazu, ljudi neće ništa čuti od njegovog plača, pa stoga naredi Omeru neka on predvodi ljude.” Isto je smatrala i Hafsa. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada im reče: “Zaista ste vi iste kao žene u događaju sa Jusufom, alejhis-selam. Naredite Ebu Bekru da on predvodi ljude.” Tada Hafsa reče Aiši: “Od tebe nikad hajra da vidim.” Tirmizi smatra da je ovaj hadis hasenun sahih. (Vidjeti: “Tuhfetul-ahvezi”, poglavlje “El-Menakib”, 10/156 br. 3754. Vidjeti također: Ibn S’ad, “Et-Tabekat”, 3/178) Vrlo je jasno iz Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, insistiranja da Ebu Bekr bude imam ljudima, kako je on želio time nešto postići. Prenosi se da je Ebu Bekr za vrijeme života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tri puta ljude predvodio u namazu. (Ibn Sa'd, “Et-Tabekat”, 3/180.)
● Zatvaranje vrata mesdžida kroz koja se ulazilo iz kuća u džamiju, osim vrata na kroz koja je dolazio Ebu Bekr, radijallahu anhu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Gledajte da zatvorite ova vrata kojima se ulazi u džamiju, osim kuće Ebu Bekra, jer ja ne znam nikoga ko mi je pružio bolje prijateljstvo od njega.” (Ibn Hišam, ''Sira'', 4/219. Hadis bilježe i Buharija, 7/12, i Tirmizi u poglavlju “El-Menakib” – “Tuhfetul-ahvezi”, 10/163, i imam Ahmed, 1/353.)
● Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pred preseljenje na ahiret držao hutbu i rekao: “Postoji Allahov rob kome je Allah dao da izabere između dunjaluka i onoga što je kod Njega, pa je izabrao ono što je kod Njega”, Ebu Bekr je shvatio o čemu je riječ i zaplakavši rekao: “Mi ćemo žrtvovati sebe i svoje očeve za tebe!” Tada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada bih uzimao od Allahovih robova prijatelja (pomoćnika – koji bi imao poseban položaj u vjeri), uzeo bih Ebu Bekra, ali su prijateljstvo i bratstvo u islamu oličeni u imanu, sve dok nas Allah ne skupi kod Sebe.” (Ibn Hišam, ''Sira'', 4/219, Buharija, 7/17, “El-Musned”, 1/412 i “Fedailus-sahabe”, 1/347.)
Način na koji je Ebu Bekr izabran za halifu
Nakon Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, preseljenja na ahiret i njegovog ispraćaja od strane muslimana, ensarije su se okupile u plemenu Sekife Benu Sa’ide na dogovor, razmišljajući šta im je činiti u nastaloj situaciji. Ta vijest je doprla do muhadžira pa jedni rekoše da pošalju nekog po ensarije da im ovi dođu, ali Ebu Bekr reče: “Ne, nego mi idemo do njih.” Tako je do njih krenula skupina muhadžira u kojoj su bili Ebu Bekr, Omer i Ebu Ubejde. Zajedno su razmotrili nastalu situaciju, te neko od ensarija reče: “Neka bude jedan emir (vođa) od nas, a jedan od vas.” Tada je ustao Ebu Bekr i održao govor u kojem je pohvalio ensarije i objasnio im ispravno mišljenje. Između ostalog je rekao: “Mi smo vođe, a vi ste veziri, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Vođe su od Kurejša.” (“Sahihul-Buhari” u “Kitabul-ahkam”, 13/114.) Također je rekao, sallallahu alejhi ve sellem: “Oporučujem vam da postupate lijepo sa ensarijama i da primite ono što je kod njih dobro, a da pređete preko lošeg.” (“Sahihul-Buhari” u “Kitabu menakibil-ensar”, 7/121.) Dalje je nastavio Ebu Bekr: “Allah nas je nazvao iskrenima, a vas je nazvao onima koji će uspjeti (ovdje je ukazao na Allahove riječi u suri El-Hašr, 8. i 9. ajet. Vidjeti: Imam Ahmed, “Hasaisu-sahabe”, 1/341), te vam je naredio da budete s nama gdje god se budemo nalazili. Tada je proučio: “O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni!” (Prijevod značenja Kur’ana, Et-Tevbe, 119.)Tako se ensarije prisjetiše činjenica na koje je ukazao Ebu Bekr i tome se povinovaše, dajući prisegu Ebu Bekru es-Siddiku, radijallahu anhu. (Vidjeti: Ebu Bekr ibnul-Arebi, “El-Avasim minel-Kavasim”, str. 43 i dalje; također: Es-Suhejli, “Er-Revdul-unuf”, 7/554.)
Važna poruka na koju je Ebu Bekr ovdje skrenuo pažnju ensarijama jeste značenje riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Vođe su od Kurejša.” To je zato što se Arapi nisu pokoravali i bili poslušni nikome drugome osim Kurejšijama. Ovakav odličan pristup Ebu Bekra, radijallahu anhu, i širina pogleda ostavili su na duše prisutnih u Es-Sekifi pozitivan trag i smirili njihovo negodovanje, nakon što se zaoštrio dijalog između ensarija i muhadžira, a nesporazum se zamalo oteo kontroli. Ovdje je nužno rasvijetliti okolnosti ovoga razilaženja. Ensarije nisu željele hilafet radi dunjaluka, ali su znali da se islam raširio pomoću njihovih ruku i sablji, kao i zahvaljujući njihovom gradu. Ali, kada im je Ebu Bekr ukazao na ozbiljnost ovoga pitanja, prihvatili su njegovo mišljenje u želji za dobrobiti ove vjere. Ebu Bekr nije oklijevao da kaže: “Ja vam preporučujem ovu dvojicu ljudi, Omera i Ebu Ubejda, pa dajte prisegu onome kome želite od njih dvojice.” Tada je rekao Omer: “Ko je preči od tebe kada je Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, bio zadovoljan da nas predvodiš u vjeri, pa zar da ne budemo zadovoljni tobom da nas vodiš u dunjalučkim pitanjima?” Zatim je nastavio: “Pruži ruku, Ebu Bekre”, pa kada on to učini, Omer mu dade prisegu, a potom i Ebu Ubejde, govoreći: “Ti si najbolji muhadžir, i drugi od dvojice koji su bili u pećini, i halifa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Zatim mu prisegu dadoše i drugi ljudi te se time okonča ovo iskušenje. Omer prenosi: “Prvo su mu prisegu dali muhadžiri, a zatim ensarije.” (Navodi ga Buharija u okviru dugog hadisa u “Kitabul-hudud”, Babu redžmil-hubla minez-zina, 12/144, br. 683; i imam Ahmed u “Musnedu”, 1/55-56.)
Neslaganje među njima nije bilo zbog funkcije hilafeta, nego zbog brige o islamu i odgovornosti za njegovo širenje. To je dovelo do pojave nesporazuma između ensarija i muhadžira, pa su ensarije ukazale na svoju prednost zbog uloženog truda za ovu vjeru, a muhadžiri na prvenstvo u primanju islama. Međutim, ovo razilaženje je riješeno razgovorom. Tajna u ovome je da se ovi ljudi nisu razišli zbog svojih hirova, niti zbog mržnje u srcima, nego radi Allaha, subhanehu ve te´ala, radi kojeg su se ujedinili i uz pomoć kojeg su našli Uputu. Zbog toga, kada su voljeli, činili su to radi Allaha, a kada su mrzili, isto je to bilo radi Allaha. Nije postojala pritajena želja da se neko potčini pod svoju vlast, pa im je stoga bilo lahko da se približe i ponovo ujedine. Iz Sekife Benu Sa’ide izašli su voleći jedni druge, ujedinjenih srca i zbliženi. Vjerovatno ovakva jedinstvenost i međusobna ljubav spadaju u jake razloge koji su učinili da islamska država bude sve jača i jača, tako da su pod njenom čvrstom građevinom nestale bizantijska i perzijska civilizacija. Takođe je ovo vjerovatno suštinska razlika između nas, današnjih muslimana, i njih, jer neslaganja nikad nisu izgradila neku civilizaciju, podigla neku državu ili prenijela poziv drugima. Istinu je rekao Uzvišeni Allah: “I ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali.” (Prijevod značenja Kur’ana, El-Enfal, 46.) Koliko je velika važnost da se pomažemo u onome u čemu smo se složili, a da nalazimo ispriku jedni drugima u onome u čemu smo se razišli. Kada tako postupimo, na obzorju će se ukazati tračak nade, nade u pobjedu, koja će neminovno doći, inšallah. Ovako je Ebu Bekr, radijallahu anhu, postao halifa nakon Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Ebu Bekr obznanjuje principe svoje vladavine
Nakon što je preuzeo funkciju halife, Ebu Bekr, radijallahu anhu, stao je pred ljude i upoznao ih sa svojim metodom, principima i ustavom vladavine, rekavši: “Izabran sam za vašeg vođu, iako nisam najbolji među vama. Ako budem ispravno postupao, pomozite me u tome, a ako pogriješim, ispravite me. Istina je emanet, a laž je prevara. Slabi među vama je jak kod mene dok mu ne povratim oduzeti hakk, a jaki među vama je slab kod mene dok ne uzmem od njega tuđi hakk. Kad god jedan narod ostavi džihad, Allah će im dati poniženje, a kad se raširi razvrat u jednom narodu, Allah će dati da se među njima raširi nesreća i belaj. Pokoravajte mi se dok se pokoravam Allahu i Njegovom Poslaniku, a ako otkažem poslušnost Allahu i Njegovom Poslaniku – niste dužni da mi se pokoravate!” (Es-Sujuti, ''Tarihul-hulefai'', str. 69, i vidjeti: Es-Suhejli, “Er-Revdul-unuf”, 7/556.)
Ovo su uzvišeni principi kojima čovječanstvo poziva danas, a na koje je Ebu Bekr još davno pozivao i koje je on i ostvario, učvršćujući ih u duši i praksi ummeta. Međutim, kod svih današnjih zajednica još uvijek postoji ogromna provalija između teorije i prakse, i tu provaliju neće zatvoriti ništa osim islama. Koliko god današnje teorije bile uljepšane i blistave, one ljudima neće koristiti ako se ne mogu sprovesti u praksi, a ako bi i bile sprovedene, ne bi im donijele ništa drugo osim nesreću, uništenje, nepravdu i ugnjetavanje… I sve to pod imenom humanizma, ljudskih prava, demokratije, slobode, dostojanstva i drugih zvučnih parola, koje narodima na Zemlji ne donose ništa drugo do stvarnost koja je u totalnoj kontradikciji sa njihovom prirodom.