Kako je nastala prva fitna u ummetu?

Hadisi koji najavljuju fitne

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Doći će do smutnji u kojima će onaj koji sjedi biti bolji od onoga koji stoji, onaj koji stoji bit će bolji od onoga koji hoda, a onaj koji hoda bit će bolji od onoga koji trči. Ko bude u njima neposredno učestvovao — upropastit će ga! Onaj koji nađe sklonište ili utočište, neka se u njega skloni!” (Buhari i Muslim)

“Dok smo jednom prilikom sjedili kod Omera, on nas je upitao: ‘Je li iko od vas upamtio Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi koje govore o smutnji?’ Tada Huzejfa reče: ‘Čovjekovu smutnju, kad su u pitanju njegova porodica, imetak, djeca i komšije — brišu namaz i zekat te naređivanje dobra i odvraćanje od zla.’ ‘Ja te nisam pitao o tome’, reče mu Omer, ‘već sam te pitao o smutnji koja uzburkava kao morski val.’ ‘Nemoj ti strahovati od toga, vladaru pravovjernih’, odgovori mu Huzejfa, ‘zaista su vrata između tebe i toga zatvorena.’ ‘A hoće li se ta vrata polomiti ili otvoriti?’, upitao je Omer. ‘Razbit će se!’, odgovori Huzejfa. ‘To onda znači da se ona nikada neće zatvoriti!?’, reče Omer. ‘Da!’, odgovorio je Huzejfa.

Upitali smo poslije toga Huzejfu: ‘Da li je Omer znao o kojim je vratima riječ?’ ‘Da, znao je kao što zna da poslije dana dolazi noć, kao i to da sam mu ja ispričao hadis koji nije zabluda.’ Bojali smo se upitati koja su to vrata, te smo naredili Mesruku da ga upita, što je on i učinio, rekavši: ‘Koja su to vrata?’ ‘Omer!’, odgovorio je Huzejfa.” (Buhari i Muslim)

Seid b. Musejjib prenosi od Ebu Musaa Eš’arija, radijallahu anhu, da je kazivao: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao je u jednu medinsku bašču da obavi neku svoju potrebu, a i ja sam izašao za njim. Kada je ušao u bašču, stao sam na vratima i rekao: ‘Danas ću biti Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, vratar, mada mi on to nije naredio.’

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, otišao je i obavio svoju potrebu, a potom sjeo na zid bunara, podigao odjeću do koljena i spustio noge u vodu. Tada je došao Ebu Bekr i zatražio dopuštenje da uđe kod njega. Rekao sam mu da ostane na svom mjestu dok ne upitam Vjerovjesnika za dopuštenje. Otišao sam i rekao mu: ‘Allahov Vjerovjesniče, Ebu Bekr traži dopuštenje da uđe kod tebe.’ ‘Dopusti mu da uđe i obraduj ga Džennetom!’, odgovorio mi je on. Nakon što je ušao, Ebu Bekr je stao s Vjerovjesnikove desne strane, podigao odjeću do koljena i spustio noge u vodu.

Domalo zatim došao je Omer, pa sam i njemu rekao da pričeka dok ne upitam za dopuštenje. ‘Dopusti mu da uđe i obraduj ga Džennetom!’, reče mi Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem. Tada je Omer ušao, stao s Vjerovjesnikove lijeve strane, podigao odjeću do koljena i stavio noge u vodu. Zid bunara bijaše tako popunjen da više niko nije mogao sjesti.

Stigao je potom Osman, pa sam i njemu rekao da pričeka dok ne upitam za dopuštenje. ‘Dopusti i njemu da uđe i obraduj ga Džennetom, do kojeg se dolazi kroz iskušenja što će ga zadesiti!’, reče Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve selle. Tako je ušao i Osman, ali nije mogao sjesti pored njih, pa je otišao na suprotnu stranu, na ivicu bunara, zadigao svoju odjeću i spustio noge u vodu. Zaželio sam da dođe i moj brat i zamolio Uzvišenog Allaha da mi ispuni tu želju.”

Ibn Musejjib veli: “Protumačio sam ovo činjenicom da su njihovi kaburi na jednom mjestu, dok je Osmanov kabur odvojen.” (Buhari i Muslim)

Usama b. Zejd, radijallahu anhu, kazivao je: “Jednom je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, stao iznad jedne medinske tvrđave i upitao: ‘Vidite li ono što ja vidim?’ ‘Ne’, odgovorili su. ‘Zaista ja vidim nevolje’, reče on, ‘koje će pasti po vašim kućama kao što po njima pada kiša.’ (Buhari i Muslim)

Mudrost smutnji iz vremena ashaba jeste da ummet uzme pouku

Ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najbolja su generacija koja je hodila Zemljom. Kaže Uzvišeni: “Vi ste najbolji narod koji se ikada pojavio: tražite da se čini dobro, a odvraćate od zla, i vjerujete u Allaha!” (Alu Imran, 110). Žrtvovali su sve što su imali za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je za njih rekao: “Najbolji u mome ummetu jesu moji savremenici, potom generacija koja slijedi iza njih, a onda generacija iza njih” (Buhari i Muslim). Njihovi životi puni su prelijepih primjera, istinskog vjerovanja, hrabrosti, požrtvovanosti, ustrajnosti na pravome putu, ali i sabura na iskušenjima i nedaćama, bilo u mekanskom periodu, ili u medinskom ili nakon preseljenja Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na ahiret. Uzvišeni Allah dao je iz Svoje mudrosti da ashabi, najbolja generacija, budu izloženi svim vidovima kušnji i nedaća, da bi oni koji dolaze poslije njih uzeli iz toga pouku i nauk za sebe. Kur’ansko-hadiski tekstovi, spomenuti na početku, ukazuju na to da su se određene fitne – smutnje neminovno morale se desiti, čak i u vrijeme ovakvih veličina i najboljih ljudi, da se vidi do čega mogu dovesti male grupe maloumnika i neznalica. Uzvišeni Allah navodi primjer dvojice Ademovih, alejhis-selam, sinova: “I ispričaj im vijest o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kad su njih dvojica kurban žrtvovali, pa je od jednog bio primljen a od drugog nije, pa je on rekao: ‘Sigurno ću te ubiti!’ A prvi reče: ‘Allah prima samo od onih koji su bogobojazni. I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem. Zaista se ja bojim Allaha, Gospodara svjetova. Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš stanovnik u Vatri. A ona je kazna za sve zulumćare.’ I duša ga navede da ubije brata svoga, pa ga on ubi i postade jedan od gubitnika” (El-Maida, 27–30). Uzvišeni Allah nije rekao da ga je zaveo šejtan, uljepšao mu to djelo, da ga je njegovo društvo nagovorilo na zlo, nego da ga je njegova duša navela na to djelo. Bolesna duša, pokvarena, umjesto da shvati razlog zašto joj djelo nije primljeno, svojim odgovorom: “Sigurno ću te ubiti!”, potvrđuje svoju neispravnost, umjesto da se pokajala i popravila. Takva duša navodi na zlo, zbog raznih bolesti kojima je izložena, bilo da se radi o zavisti, ili neznanju, ili samoobmani. Ovako postupa maloumnik koji misli da je u pravu i da njegovo loše djelo ustvari dobro djelo, koje ga približava Allahu, da je to borba na Njegovom putu.

Kada je i kako počela prva fitna?

Događaji koje ćemo spomenuti dešavaju se dvadeset jednu godinu nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kratak vremenski period nakon njegovog preseljenja na ahiret, njegova odjeća još je prisutna, njegova kuća, njegove sobe, u kojima su njegove supruge, majke vjernika, radijallahu anhunne, još su tu. Ljudi se kod njih podučavaju i raspituju o životu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, veliki, ugledni ashabi još su prisutni, predvodi ih treći pravedni, upućeni halifa, Osman b. Affan, radijallahu anhu, onaj kojeg je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oženio sa svoje dvije kćerke, za kojeg je rekao, nakon što je opremio vojsku el-usra za Pohod na Tebuk, da “nakon današnjeg dana Osmanu ne može naštetiti bilo šta da učini” (Ahmed, Musned, Albani je hadis ocijenio hasen – dobrim, Miškatul- mesabih). Kad je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Osmana u Meku, prije same prisege Ridvan, Poslanik je pokazao svoju desnicu i kazao: “Ovo je Osmanova ruka!” Udario je njome po drugoj rekavši: “Ovo je Osmanova prisega!” (Buhari), svojom plemenitom rukom Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao je prisegu u Osmanovo ime. Osman je kupio bunar Ruma i uvakufio ga (Tirmizi, Albani je hadis ocijenio hasen – dobrim, Irvaul-galil). Allah je dao da Osman bude uzrok mnogih hajrata i blagoslovio ga i podario mu velike uspjehe na svim poljima, oslobodio je i proširio islamske oblasti do neviđenih razmjera i za vrijeme Osmanove vlasti vladalo je do tada nezapamćeno blagostanje. S njim su velikani kojima je obećan Džennet: Alija, Talha, Zubejr, Sa’d, radijallahu anhum, ulema, imami upute, koje su krasili znanje i bogobojaznost, a onima koji dolaze poslije njih od tabiina dovoljno je da samo gledaju u ove velikane, to je dovoljna počast, da se rukuju sa njima, ali fitne...

Godine 34. po Hidžri počele su se širiti glasine. Čovjek po imenu Abdullah b. Sebe, formalno je primio islam i to na početku hilafeta Osmana, radijallahu anhu. Putovao je od mjesta do mjesta, od pokrajine do pokrajine, kako bi širio otrovne ideje i laži o islamu. Otišao je u Egipat, pa bi tamo tražio uši, koje će slušati njegove zablude, a ako bi se na njegovo sjeme zablude neko odazvao, onda bi mu tu zabludu hranio i jačao. Također, u Basri i Kufi našao je pristalice, u Šamu nije našao pristalice. Govorio bi: “Zar nije potvrđeno da će se pred Sudnji dan vratiti Isa, alejhis-selam?” Kad bi to oni koji ga slušaju potvrdili, onda bi rekao: “Zar nije Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bolji od njega. Kako onda da se ne vrati Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem?!” Onda bi na to dodao: “Kako je moguće da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bez obzira na to što je posljednji poslanik, ne ostavi oporuku o nasljedniku? On je, sallallahu alejhi ve sellem, pečat vjerovjesnika, a Alija, radijallahu anhu, pečat je oporučenika.” Postepeno je počeo uvoditi novu akidu u ovom časnom društvu, ali šireći je po udaljenim oblastima, među maloumnicima. Nije mogao doći u Medinu, u kojoj su ashabi, u Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, mesdžidu, podučavali i objašnjavali vjeru. Dakle, utemeljio je akidu da je Alija, radijallahu anhu, najpreči za vođstvo, imamet i vlast, iz čega proizlazi da je Osman, radijallahu anhu, oteo i uzurpirao Alijino pravo na hilafet. Poslije toga je iskrivio propis o naređivanju na dobro i odvraćanju od zla da bi mogao širiti propagandu protiv Osmana, radijallahu anhu, i prikazivati da je, u skladu sa njegovim iskrivljenim shvatanjem, obaveza govoriti i upozoravati na, navodne, Osmanove, radijallahu anhu, propuste, navodeći kako je Osman za namjesnike imenovao svoje rođake, kako je rasipao imetak iz bejtul-mala, blagajne svih muslimana, dijeleći ga svojoj rodbini, iako je Osman, radijallahu anhu, spadao u bogate ashabe, i koji je i po vlastitom priznanju pomagao svoju rodbinu, iz ličnog imetka, nikako iz bejtul-mala. No, glasine su počele da nalaze plodno tlo, među onim koji su bili zavedeni zabludama Ibn Sebea i onima koji su bili slabog imana. Zato je Osman pozvao Muaviju b. Ebu Sufjana, namjesnika Šama, Amra b. Asa, namjesnika Egipta, Abdullaha b. Sa’da b. Ebu Serha, namjesnika Magriba, Seida b. Asa, namjesnika Kufe, Abdullaha b. Amira, namjesnika Basre, sve dokazane i uspješne namjesnike i vojskovođe, časne ashabe, radijallahu anhum, da se s njima posavjetuje u vezi s tim kako da nastupe u povodu nadolazeće fitne, kako da joj se suprotstave i spriječe to zlo. Ibn Amir, radijallahu anhu, predlagao je da ih zabavi nečim korisnim i tako udalji od bavljenja tim zlom, da ih zabavi džihadom, pošalje ih u pogranična područja, i da se posvete tom važnom poslu, pa tako neće imati vremena za beskoristan i loš govor. Kad narod ima puno slobodnog vremena, počne se baviti beskorisnim i štetnim govorom i raspravama i na kraju dođe do loših zaključaka i postupaka. Ovo Ibn Amir, radijallahu anhu, govori za vrijeme u kojem nije bilo savremenih sredstava komunikacije i informiranja, nije bilo društvenih mreža, nego su bile glasine, tajni razgovori, puno je teže bilo širiti zlo. Zato Uzvišeni kaže: “Nema dobra u mnogim njihovim potajnim govorima, osim u govoru onoga ko traži da se sadaka udjeljuje, ili dobro čini, ili uspostavlja mir među ljudima. Onome ko to čini iz želje za Allahovim zadovoljstvom, Mi ćemo veliku nagradu dati” (En-Nisa, 114). Samo ovi potajni razgovori su korisni, a u ostalima nema nikakvog dobra, nego dovode do fesada, fitni i zla. Seid b. As, radijallahu anhu, predložio je da ih kazni i time prekine njihovo djelovanje. Muavija, radijallahu anhu, predložio je da vrati namjesnike u njihova područja i da ne obraća pažnju na ove pokvarenjake, jer su oni mala, beznačajna grupa. To je bilo njegovo mišljenje. Ali tako je u početku, čine se bezopasnim, beznačajnim, ali kao što vatra počne od iskre, ako se ne ugasi odmah, poslije spali ogromno područje. Abdullah b. Sa’d b. Ebu Serh, radijallahu anhu, predložio je da im udijeli imetka da bi se smirili. Amr b. As, radijallahu anhu, održao je govoru u kojem je kritizirao Osmana, radijallahu anhu, opomenuo ga i savjetovao da popravi stanje. Poslije je Osmanu rekao da je to uradio da bi se prenijelo do smutljivaca, koji su bili na okupu upravo u Egiptu, da je prenio njihovu poruku, ne bi li ih to smirilo. Osman, radijallahu anhu, postupio je u skladu sa savjetima časnih ashaba, vratio ih u njihova namjesništva, poslao neke od ovih u pogranična područja, nekima dao imetka. Hafiz Ibn Kesir kaže da je prihvatio svaki savjet i primjenio ga. Ali, bolesne duše ništa ne može zadovoljiti, oni koji su željni anarhije i postupanja po svom nahođenju, neće stati ni pred čim. Zato stanovnici Kufe nisu dopustili da im se Seid b. As, radijallahu anhu, vrati kao namjesnik, nego su tražili da Ebu Musa el-Eš’ari, radijallahu anhu, bude novi namjesnik. Dakle, htjeli su da oni odrede ko će biti namjesnik. Smutljivci su se skupili u mjestu Džerah, oko čovjeka pod imenom Eštar en-Nehai. Tako u ovakvim vremenima fitne i smutnje dolaze do izražaja dotad nepoznate, sumnjive osobe. Eštar nije bio ashab i pored toliko živih ashaba, smutljivci njega izabraše za vođu, iako su tada u Kufi bili prisutni Huzejfa i Ebu Mesud, radijallahu anhuma. Ebu Mesud se bojao da će doći do krvoprolića, ali Huzejfa, kao što je navedeno u prethodno spomenutim hadisima, bio je najbolji poznavatelj Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, hadisa o fitnama, pa je smirio Ebu Mesuda i uvjerio ga da neće doći do krvoprolića, da će se Seid b. As vratiti u Medinu. I tako je i bilo, a tome su se smutljivci obradovali. Osman je postavio Ebu Musaa el-Eš’arija, radijallahu anhuma, za namjesnika Kufe, udovoljio im, kako ne bi imali opravdanja za svoje loše postupke. Smutljivci su željeli da smijeni Seida i za namjesnika imenuje Ebu Musaa, i udovoljio je njihovom zahtjevu, ali ni to nije bilo dovoljno. Ovakvi nikad neće biti zadovoljni i dolazit će iznova sa novim zahtjevima. U Egiptu je Amr b. As, radijallahu anhu, uspio da smiri smutljivce, pa su se požalili Osmanu, radijallahu anhu, kako je Amr žestok i prestrog, i tražili su da imenuje nekog blagog. Osman, radijallahu anhu, ponovo, da bi ih umirio, udovoljio im je i imenovao Abdullaha b. Sa’da b. Ebu Serha, radijallahu anhu, za ratnog zapovjednika i nadzornika bejtul-mala, a ostavio Amra da ih predvodi u namazu. Nakon toga pokušali su zavaditi ovu dvojicu ashaba, što je prisililo Osmana, radijallahu anhu, da postavi Abdullaha imenuje i za predvodika u namazu. Abdullah b. Sa’d b. Ebu Serh, radijallahu anhu, posvetio se svojim obavezama, pa je nastavio oslobađati teritorije Magriba, berberskih plemena i napredovati prema Endelusu. Za to vrijeme smutljivci su njemu iza leđa radili protiv njega i Osmana, sijući smutnju, a Abdullah je bio zauzet borbama i džihadom. Tada smutljivci odlučuju krenuti u Medinu. Dok je Amr bio namjesnik, nisu se smjeli odlučiti na ovakav potez, ali pošto je Abdullah bio zauzet oslobađanjem Magriba, otvorio im se prostor za ovako smjele poteze. Šta se desilo? Šest stotina konjanika u ihramima krenulo je, navodno na umru u mjesecu redžebu i da iznesu svoje prigovore Osmanu. Bili su raspoređeni u četiri grupe, a predvodio ih je čovjek pod imenom Ebu Amr b. Budejl el-Huzai, a ostali predvodnici bili su Abdurrahman b. Udejs el-Belevi, Kinana b. Bišr et-Tudžibi i Sevdan b. Humran es-Sekuni. Da li je ijedan od njih bio poznata ličnost ili ashab? Ne, zajedničko im je da su nepoznate ličnosti. Šest stotina ljudi, koji su bili raspoređeni u četiri vojne jedinice tako da je svaka jedinica imala svog zapovjednika, a na čelu vojske bio je Ebu Amr, krenulo je da se požali halifi. Osman, radijallahu anhu, obaviješten je o njihovom dolasku, pa je poslao Aliju, radijallahu anhu, da ih dočeka u Džuhfi, prije Medine. Alija, radijallahu anhu, razgovarao je s njima, oni su mu izrazili poštovanje i veličali ga, govorili mu da je preči on da bude halifa, kako ih je naučio Ibn Sebea. Ali, doživjeli su gorko osvještenje i razočarenje, jer Alija, radijallahu anhu, nije nasjeo na njihovu igru, iskritikovao je njihove postupke i upozorio ih da neispravno postupaju. Vratili su se razočarani u Aliju, radijallahu anhu, pitajući se zar je moguće da on, zbog kojeg su sve pokrenuli, usprotivili se namjesnicima, ovako s njima postupa. Alija, radijallahu anhu, upitao ih je šta zamjeraju Osmanu, radijallahu anhu. Rekli su da je proširio el-himu, državno zemljište, da je spalio mushafe i ujedinio ljude oko jednog Mushafa, da je upotpunio namaz u Meki, na hadžu, imenovao za namjesnike neiskusne mladiće, da je dao Benu Umejju, svojoj porodici više nego drugim ljudima... Alija, radijallahu anhu, argumentirano je pobio sve njihove prigovore, navodeći da je državno zemljište proširio za potrebe stoke dobivene na ime zekata, za njihovu ispašu, a ne za svoju stoku, a od Mushafa je spalio one oko kojih je bilo razilaženja, a ostavio ono oko čega su se složili. Alija je često govorio, i kad je postao halifa: “Allah da se smiluje Osmanu, tako mi Allaha, nije uradio što je uradio sa mushafima osim sa našim odobrenjem i da sam tad bio imenovan, isto bih uradio.” Što se tiče toga što je upotpunio namaz u Meki, bio se oženio i htio je u njoj boraviti, a od namjesnika nije imenovao osim sposobne i pravedne, pa makar bili mladićim povodeći se u tome za Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, koji je dvadesetogodišnjeg Attaba b. Esida imenovao za namjesnika Meke, a Usamu b. Zejda, radijallahu anhum, koji je tad imao sedamnaest godina, imenovao je za komandanta vojske, iako su u vojsci bili Ebu Bekr i Omer, radijallahu anhuma. Imetak je dijelio od sebe svojoj porodici, ne iz zajedničke kase muslimana. Dakle, Alija, radijallahu anhu, pobio je njihove prigovore i šubhe jasnim odgovorima koji nisu ostavljali prostor za daljnja sumnjičenja. Neki ashabi su, nakon toga predlagali da ih kazni, no, Osman, radijallahu anhu, pustio ih je da se vrate. Smutljivci nisu ni od čega prezali, počeli su slati lažna pisma u ime Alije, Talhe, Zubejra, Aiše po oblastima, pozivajući na odbranu vjere, na najveći džihad, borbom protiv Osmana, radijallahu anhu. U mjesecu ševvalu 35. godine po Hidžri skupina smutljivaca izašla je iz Egipta. Neki navode da ih je bilo najviše hiljadu, dok drugi smatraju da ih je bilo najmanje šest stotina. Bili su raspoređeni u četiri jedinice i predvodio ih je Gafiki b. Harb el-Akki kao i Abdurrahman b. Udejs, Kinana b. Bišr, Sevdan b. Humran i Kutajra es-Sukuni. Ovoga puta s njima je bio Abdullah b. Sebe, začetnik fitne. Ponovo su to bile nepoznate ličnosti, odnosno nijedan od njih nije bio ni ashab ni alim. Stanovnici Kufe također su izašli u četiri grupe, a predvodili su ih: Zejd b. Suvhan, Ešter en-Nehai, Zijad b. Nadr el-Harisi i Abdullah b. Asam i glavnokomandujući Amr b. Esam. Skupina iz Basre izašla je pod četiri zastave, a predvodili su ih: Hakim b. Džebela el-Abdi, Bišr b. Šurejh el-Kajsi, Zurejh b. Abad el-Abdi, Ibn Muharriš el-Hanefi i glavnokomandujući Harkus b. Zuhejr es-Sa’di. Dakle, pojavile su nepoznate ličnosti pored veličina poput Alije, Talhe, Zubejra, radijallahu anhum: “Zar da ono što je bolje zamijenite onim što je lošije?!” (El-Bekara, 61). Ko ostavi ono što mu koristi, Allah ga iskuša da se povede za onim što mu šteti. Ko ostavi slijeđenje uleme, Allah ga iskuša sa Hurkusom i njemu sličnim nepoznatim ličnostima, za koje se ne zna ko su i kod koga su učili. Priliku dobije svaki neznalica, pokvarenjak, maloumnik, nekad se ne zna ko je taj što se obraća il piše, da li je jevrej, medžusija, nekad šejtan lično dođe i obraća se u liku čovjeka, kao na dan Bitke na Bedru. Kad su se smutljivci okupili blizu Medine, poslali su svoje špijune u Medinu da vide reakciju Medinelija i da prošire vijest da su došli samo na hadž. Nakon svih zahtjeva koje im je Osman, radijallahu anhu, ispunio, opet su došli, ali ovoga puta stanovnici Medine nisu im dopustili da uđu u Medinu, pa je svaka grupa otišla onome koga su vidjeli kao nasljednika, jer smutljivci obično nisu jedinstveni. U tom trenutku zauzeli su jedinstven stav u pogledu toga da su svi za smjenu halife Osmana, radijallahu anhu, što sasvim jasno ukazuje na to da se zabluda razvila i uznapredovala: više nisu željeli smjenu namjesnika, nego smjenu halife. Egipćani su htjeli Aliju za halifu, Kufljani Zubejra, a skupina iz Basre htjela je Talhu, radijallahu anhum, za halifu, a svi su bili ubijeđeni da će se halifa biti onaj koga oni preferiraju. I Alija, i Talha i Zubejr, radijallahu anhu, od sebe su otjerali ove smutljivce. Nakon toga oni su rekli da se vraćaju kući, a u svemu tome kao da su zaboravili da su došli da obave hadž. Ali, to je bila laž i obmana, jer su se vratili nakon nekoliko dana, bez dozvole, i učeći tekbire ušli su u Medinu. Na kraju svega, požar je morao da bukne i sve spali, fitna koja je tinjala morala je da ima završetak, moralo je zlo da se iskaže i pokaže svoje pravo lice.

Nastavit će se...

Autor: Šejh dr. Halid es-Sebt, iz ciklusa “Iber minet-tarih”

Priredio: Adnan Fetić, prof.