“Čitaj u ime Gospodara tvoga, koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna.” (El-Alek, 1–5)
Zaboravio sam šta sam naučio u starosti
jer nisam od onih koji su učili u mladosti.
Prava nauka se uči dok si mlad
a snovi se sanjaju kad si star.
Da mi je učitelj otvorio srce dok sam bio mlad,
ostala bi nauka u njemu kao da je uklesana u kamenu sad.
Nauka u starosti samo je mučenje,
za slabo srce, sluh i vid nije učenje.
Čovjeka čovjekom čine razum i logika,
koga napusti ovo dvoje, nema ni čovjeka.
(Abdullah Nasih el-Ulvan, Odgoj djece u islamu)
Početak školske godine prvenstveno predstavlja veliko opterećenje za dijete, a zatim i za roditelje i učitelje. Zasigurno je poseban i veliki trenutak za cijelu porodicu kada dijete polazi u prvi razred škole. Briga roditelja kako će se dijete uklopiti, da li će ispuniti njihova očekivanja i kako će se osjećati u novoj okolini predstavlja stres za same roditelje, ali i za dijete. Također, taj trenutak predstavlja veliku promjenu u životu djeteta. To je jedan od prvih koraka koje će dijete da načini u fazu zrelosti. U ovom za dijete nepoznatom okruženju ono će da se susretne sa novim pravilima, novim nepoznatim licima, novim odgovornostima, a samim tim novim pozitivnim ili pak negativnim izazovima.
U većini evropskih zemalja djeca između šest i sedam godina kreću u prvi razred. Takvo dijete mora biti spremno zdravstveno, tjelesno, psihomotorički, kognitivno, govorno, socio-emocionalno i motivacijski (M. Stevanović, Predškolska pedagogija). Prema mišljenju većine stručnjaka, ovo je uzrast kada je dijete spremno da prima nove informacije, a koje su različite od onih koje je steklo u porodičnom okruženju.
Period do pete godine
Do pete godine dijete najviše uči i prima informacije. Ako uzmemo u obzir koliko brzo, a i količinski dijete do te godine nauči, zaista to predstavlja jedno od fascinantnih otkrića. Pogledavši na to da je tek rođeno dijete, prema filozofu Johnu Locku, “tabula rasa” (prazna ploča), odnosno da se dijete rađa kao čisti papir, koji će u početku roditelji ispunjavati, a zatim okolina, uočit će se veliki napredak od rođenja pa sve do šeste godine tog djeteta.
Tako dijete raspoznaje glas majke, zatim oca pa i drugih bližih u obitelji, zatim uči da puže i hoda. U početku plačem ukazuje da nešto nije uredu, a zatim sve više gestikulacijom, ali i govorom upozorava da se s nečim slaže ili ne, od prvih riječi koje će dijete reći kao što su “mama, babo, da, ne…”, pa sve do sastavljanja rečenica i još mnogo toga što dijete nauči do pete godine. Čak dijete u ovom periodu zna da razlikuje emocije kod sebe, ali i kod drugih. Prepoznat će kad je mama tužna, kad je ljuta, a kad je sretna.
Tokom istraživanja ustanovilo se da je za dijete veoma bitno da prvenstveno pravilno nauči svoj maternji jezik. To je jezik koji govore roditelji, bez obzira na to u kojoj zemlji dijete živi ili koji se jezik tu govori. Ako dijete nauči dobro i pravilno da izgovara riječi koje čuje od svojih roditelja, drugi govorni jezik će sa lahkoćom u narednom periodu da savlada. Ali ako dijete nije naučilo jezik roditelja, tad će i drugi jezik predstavljati poteškoću.
Pored ovih priprema za dijete, koje su neophodne i koje se kroz razvoj djeteta uče i usavršavaju, tako će dijete svjesno ili nesvjesno da se priprema i za školu. Ono već od svoje treće godine života shvata da će jednog dana da krene u školu.
Prelazak iz jedne razvojne faze u drugu, u ovom slučaju u fazu kada će dijete da krene u školu, zavisi i od interakcije između porodice, obdaništa i škole. Koliko je sigurnost koju dijete ima kod roditelja bitna, toliko je važna okolina i socijalizacija mališana u obdaništu. Njihova saradnja sa školom zasigurno će olakšati djetetu uklapanje u novo okruženje i učenje.
Roditelj, učenik i nastavnik
Najvažniju ulogu u razvoju djeteta igra porodica. Ona se smatra najodgovornijom za dječiji odgoj. Svaki roditelj zasigurno želi da njegovo dijete bude najbolje u školi i očekuje najbolje rezultate od njega. Ali, da bi ono, u skladu sa svojim mogućnostima, postiglo pozitivne rezultate, potrebno je da roditelj ispuni neke uvjete.
Da bi roditelj uspješno odgojio svoje dijete, neophodno je da poznaje osnove pedagogije i psihologije, ističe doktor Tomić u svom djelu Poremećaj u ponašanju kod djece i mladih. Također, ona naglašava da roditelj treba da ima visoke moralne kvalitete i da svojim postupcima bude uzor djetetu.
Podrška roditelja ima veliku važnost u razvoju djece, a prvenstveno kada dijete polazi u školu. Bez obzira na to koliko dijete bilo uspješno ili neuspješno i ne postiže rezultate koje su roditelji očekivali, neophodan je njihov pozitivan stav prema djetetu i njegovim mogućnostima, naročito u prvim školskim godinama.
Kako se porodica smatra primarnom odgojnom sredinom, tako se škola smatra sekundarnom, što joj daje veliku ulogu u razvoju učenika. Doktor Tomić u svojoj knjizi Komunikacija sa djecom delikventnog ponašanja ističe da je škola najznačajnija socijalna grupa u koju dijete dolazi i da se ona razlikuje od porodice po tome što pred dijete postavlja sve veće zahtjeve. Dijete gubi povlaštenu poziciju koju je imalo u porodici.
Da bi dijete te nagle promjene uspjelo da savlada, veliku ulogu u tome će da odigra nastavnik. Doktor Tomić dalje navodi da nastavnik treba da vodi računa o situaciji u kojoj se dijete nađe, zbog naglog prelaska iz porodice u školu.
U današnje vrijeme komunikacija između nastavnika i učenika svodi se na prenošenje nastavnog sadržaja, kontrolu znanja i održavanje reda i mira u učionici (S. Pezo, S. Kadrić, Komunikacija učenika i nastavnika dječijim crtežom) i zato je jedan od glavnih zadataka pred nastavnicima da na najlakši, najjasniji način pronađu put kako bi učenik savladao sadržaj koji se prenosi.
Da bi nastava bila efikasnija i učenik postigao bolje rezultate, neophodan je pozitivan odnos nastavnika i učenika. Nastavnik kao odgajatelj treba svakom djetetu poklanjati pažnju, jer između djece postoje individualne razlike, a i svako dijete ima svoje jače i slabije strane, tako da poboljšavanje kvaliteta odnosa između nastavnika i učenika doprinosi ostvarenju pozitivnih ciljeva odgoja i obrazovanja.
Savjeti za roditelje
U nastavku slijedi nekoliko praktičnih savjeta za roditelje prije i tokom školske godine:
• Prije početka svake školske godine govorite djetetu pozitivno o novoj školskoj godini, o novim izazovima i novim avanturama koje ih čekaju.
• Predstavite školu kao ustanovu u kojoj će dijete i da uči i da se igra. Ono će tu stjecati nova poznanstva i nove prijatelje.
• Pričajte o učitelju kao realnoj osobi koja prenosi znanje, kako dijete učitelja ne bi idealiziralo ili se pak plašilo.
• Prije početka školske godine uvijek zajedno sa djetetom idite u kupovinu i kupite pribor za školu.
• Pripremite za mališane pozitivno okruženje i organizirajte razne aktivnosti, kao naprimjer, osmislite zajedno sa djetetom kako ukrasiti svesku i gdje napisati svoje ime ili uljepšajte zajedno sa njim radni prostor u kojem će ono učiti.
• Budite ponosni na svoje dijete i pokažite mu to, bez obzira na njegove rezultate. Ako mu je pomoć potrebna, pomozite mu, ali ne rješavajte njegov problem, neka to dijete samo uradi. Ali, podstičite ga da razmišlja na koji način da to uradi i na koji način da riješi problem. Ne govorite rješenje već zadanog problema. Podstičite ga pitanjima ili manjim pričama koje ćete kao primjer navesti da ono razmišljaju koje je riješenje.
• Razgovarajte s djetetom o školi, o promjenama koje slijede u narednom periodu. Pokažite mu koliko je on važan kao član porodice i kako on već postaje veća i zrelija osoba u vašim očima, osoba koja ima odgovornosti i osoba na koju ste vi ponosni.
• Pokažite mu kako će uraditi neke manje ali bitne stvari, naprimjer: kako da rasporedi vrijeme za učenje i igranje…
• Upozorite dijete na opasnost od nepoznatih osoba, da ne razgovaraju sa njima. Pokažite mu put do škole, kako da prelazi ulicu i kako da se vrati iz škole. Neka nauče adresu i broj telefona ili vaš ili vašeg bračnog druga.
• Razgovarajte s djetetom kada se vrati. Pitajte ga kako je, kako je protekao dan. Tako ćete dijete naučiti da vam ispriča o problemima koji će se možda kasnije dogoditi u školi ili van škole. Ako pak ne želi o tome pričati, ne insistirajte na tome, kad ono osjeti potrebu, samo će vam ispričati.
• Uvijek mu govorite da dobro radi, ili pak ako je nešto loše uradilo, ukažite mu to, ali na blaži način tako da samo uvidi da je negdje pogriješilo, posebno djeci mlađeg uzrasta, jer mala djeca rade zaista najbolje što znaju i ulažu puno truda u taj zadatak. Pokažite mu da ste zadovoljni sa njim ili njom.
• Omogućite djetetu da ima slobodnog vremena. To vrijeme možete zajedno odrediti. Ali ne da ga koristi u gledanju nekog ekrana, već da se igra napolju ili u kući sa igračkama. Vozite bicikl s njim, sklapajte puzle, igrajte fudbal…
• Upišite dijete u biblioteku. Podstičite ga da čita. Ako ne zna čitati, neka uzima slikovnice iz biblioteke, jer tako dijete stječe naviku da čita i posjećuje biblioteku. Ako dijete već zna čitati, onda zajedno s njim idite u biblioteku i zajedno izaberite knjigu. Razgovarajte o sadržaju u knjizi. Stariju djecu podstičite na čitanje, posebno u zimskom i ljetnom raspustu.
• Budite uvijek dostupni svom djetetu. Uvijek nađite vremena za njega kada vas nešto želi pitati ili s vama razgovarati.