Objava Kur'ana arabljanskom narodu bila je glavni povod da oni počnu pisati i zapisivati. Ovaj narod, koji je bio daleko poznat po pamćenju, stoljećima unazad radije je birao da pamti svoju historiju nego da je zapisuje, što je postalo prepoznatljiva karakteristika tog naroda. Ta osobina ostala je dominantna i u periodu ranog islama sve dok se broj učača koji su Kur'an znali napamet nije počeo primjetno smanjivati, ili zbog toga što su se razišli po novoosvojenim područjima ili zbog toga što su preselili na bolji svijet. Nove okolnosti navele su halifu Ebu Bekra es-Siddika, radijallahu anhu, a zatim i halifu Osmana b. Affana, radijallahu anhu, da izvrše kodifikaciju i umnožavanje Mushafa kako bi njegove primjerke poslali u nekoliko gradova širom islamskog svijeta.
Arapskom je pismu od samog perioda spomenute kodifikacije Mushafa bio posvećivan veliki značaj, štaviše takav značaj pripadao mu je od života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Nama je sada općepoznata predaja u kojoj se navodi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio mnogobošcima da poduče desetero muslimanske djece čitanju i pisanju kao cijenu slobode nakon Bitke na Bedru. Također su prenesene riječi naših vrlih prethodnika koje ne samo da ističu važnost učenja pisanja nego naglašavaju važnost krasopisa: "Darujte svoju djecu time što ćete ih naučiti pismu. Pismo je nešto najvažnije, nešto najljepše. Nastojte da ih naučite da lijepo pišu. To je jedan od puteva opskrbe."
Vodeći se ovim vjerskim i životnim motivima, muslimani su uložili velike napore kako bi usvojili arapsko pismo te ga unaprijedili uvođenjem punktacije (tački) i vokalizacije (oznake za kratke vokale), a naknadno su otkrili najbolju vrstu materijala za proizvodnju olovki, papira i tinte. Svi ovi napori doveli su do formiranja kaligrafskih škola u Iraku, Levantu (Šamu), Egiptu, Anadoliji, arapskom Magribu, Andaluziji, Indiji, Srednjoj Aziji i drugim područjima. Kaligrafske škole iznjedrile su neka od najpoznatijih imena arapske kaligrafije, poput: Ibn Bevvaba, Ibn Mukle, Ibn Vehida, hafiza Osman-efendije, Jakuta el-Mustasimija, i veliki broj drugih kaligrafa koji su ponekad bili učenjaci, veziri ili sultani. Tako su učenici sve do današnjeg dana ponosno sačuvali časni sened koji doseže do najeminentnijih ličnosti, poput halife Alije b. Ebu Taliba, radijallahu anhu, i njegovog učenika Hasana el-Basrija.
Zanimljivo je da ljepota arapske kaligrafije nije isključivo prenošena rukama i perima baštinika arapskog jezika, nego su narodi Srednje Azije, Indije, Mongoli i drugi dali vlastiti doprinos u razvoju ovog pisma, a u duhu svoje kulture i svog pogleda na svijet. Tako je i turski narod vijekovima davao svoj doprinos i iznjedrio velikane kaligrafije čijoj veličini svjedoče Mushafi koje su ispisali. Na tragu tome, neizostavno je spomenuti turskog kaligrafa kurdskog porijekla Hamida el-Amidija koji je u 21. vijeku svoj život posvetio arapskom pismu i unapređenju njegovih različitih vrsta i varijacija.
Amidi Musa b. Azmi b. Zulfikar-aga rođen je u gradu Amida, na istoku Turske, u pokrajini Diyarbakir, koja je nastanjena kurdskom većinom. On je rođen 1891. godine za vrijeme sultana Abdulhamida II od oca mesara, dok mu je djed bio kaligraf. Musa je pohađao kuttab -- tradicionalnu osnovnu islamsku školu, kao svi njegovi vršnjaci u to vrijeme, gdje je naučio čitati i pisati, kao i određene dijelove časnog Kur'ana. Čak su u tom ranom životnom periodu njegovi profesori primijetili da on posjeduje posebnu vještinu, da izuzetno lijepo crta, zbog čega je iznimno zavolio časove kaligrafije koju mu je predavao učitelj Mustafa Akif.
Nakon što je završio kuttab, počeo je pohađati ruždiju u Diyarbakiru nastavivši tako svoje obrazovanje. Istovremeno njegova velika ljubav prema arapskom harfu navela ga je da u toj školi nauči drugu vrstu pisma -- rik'a, pred učiteljem Vahid-efendijom. Naknadno je savladao i drugo pismo -- suslus, pred Ahmedom Hilmijem, učiteljem kaligrafije i vojnim oficirom. Sve ovo bilo je uzrokom da zapostavi učenje drugih predmeta zbog čega je obnovio tu godinu, a uslijed čega mu je otac privremeno zabranio odlazak na časove kaligrafije. Ipak, njegova ljubav nije prestala. Kada su mu izvjesni osmanlijski službenici u Diyarbakiru, očarani jednom od njegovih levhi, poklonili jednu zlatnu liru, mladić je skakutao od sreće, a otac, uvidjevši njegovu veliku ljubav, dozvolio mu je da nastavi učiti kaligrafiju.
Po završetku srednje škole (ruždije), Amidi se zaputio u Istanbul u nadi da će učiti od velikana arapske kaligrafije koje je privukla prijestolnica osmanlijske države. U Istanbulu upisuje Pravni fakultet, ali ga ubrzo napušta kako bi upisao Akademiju umjetnosti, ili školu plemenitih zanata, kako bi se posvetio svojoj pravoj ljubavi, koja je ispunjavala njegovo srce i život.
No, iznenadna smrt oca 1980. godine primorala ga je da napusti akademsko obrazovanje kako bi se posvetio privređivanju za život. Postao je učitelj kaligrafije pri ministarstvu obrazovanja (ma'arif), što mu je otvorilo put za obnašanje različitih funkcija u državnim institucijama. Ipak, naš kaligraf smatrao je da bi bilo korisno za njega da otvori svoju kaligrafsku radnju u Cağaloğlovoj ulici, što bi mu pomoglo da dodatno razvije svoj dar i oplemeni ga iskustvom, a čime bi ujedno iskoristio slobodno vrijeme poslije radnog vremena. U tom vremenu zakon je zabranjivao uposleniku u javnoj službi da se bavi drugim poslom uporedo sa državnim, zbog čega je uzeo drugo ime -- Hamid, ne želeći da njegov novi posao bude razlogom da izgubi državnu službu. Ipak, ubrzo je njegovo ime postalo poznato, njegova radnja postala je glavno odredište za ljubitelje umjetnosti i kaligrafije, što je u konačnici bilo razlogom da izgubi državnu službu.
Amidi nije odustajao, naprotiv je prešao iz svoje male radnje u drugu veću u jednom od poznatih istanbulskih kvartova u blizini Topkapi Saraja, gdje je nastavio raditi do kraja svog života. U svom bogatom životu -- a živio je devedesetak godina -- Hamid el-Amidi uspio je da oplemeni svoj urođeni dar, te da jedinstvene zamisli utjelovi u dotad neviđenim levhama. Uspješno je uspostavio izvanrednu koordinaciju oka i ruke: ono što njegov istančani osjećaj zamijeti okom -- vješta ruka oslika u punom sjaju.
Izvrsni kaligraf je od same mladosti uživao u blagonaklonosti i ljubavi istanbulskih kaligrafa, dok su se ljudi -- unutar i izvan Turske -- natjecali u ukrašavanju domova i džamija njegovim umjetničkim levhama čija ljepota oduzima dah. Tako je on oživio spomen na velike osmanske kaligrafe, poput: hafiza Osmana, Karahisarija, Rasima i dr.
Genijalnost Amidija ogleda se u tome što je prilikom izrade svojih levhi ili svoja dva izvanredna Mushafa, krajnje jasno i detaljno stvarao viziju svog djela u mislima. Tako se prenosi zanimljiva anegdota u kojoj se navodi da mu je prijatelj i izvanredni kaligraf Necmeddin Okyay ponudio da odabere ajet od nekoliko ponuđenih i da izradi umjetničko djelo kojim će se ukrasiti velika istanbulska Şişli džamija. On je odabrao jedan ajet iz sure Et-Tevba, a onda počeo suhom olovkom eksperimentalno izrađivati prasliku. "Prilikom izrade nisam uspijevao da pronađem najadekvatnije mjesto i oblik za slova elif i lam. Zaokupirao sam se tim tražeći idealno rješenje sve dok se nisam toliko umorio da sam ugasio svjetla i zatvorio oči, pa me je san obuzeo. Tad, između jave i sna, vidio sam kako elif i lam polahko preda mnom staju, pa se lagano uvijaju u savršen oblik koji nedostaje mojoj levhi. Odmah sam ustao i drhtavom rukom od uzbuđenja dopunio izostavljeni dio levhe."
Umjetnički radovi Hamida el-Amidija još uvijek krase džamije u Istanbulu i širom Anadolije, poput: Şişli džamije, džamije sultana Eyupa, Küçük džamije i Kocatepe džamije, svjedočeći da je on jedan od velikih kaligrafa koje je iznjedrila islamska civilizacija. Na bolji svijet preselio je 1982. godine, a dženazom je ispraćen iz Şişli džamije koja ponosno čuva njegova umjetnička djela, koja, kao i njegovi učenici, čine njegovu ostavštinu još uvijek živom.
Autor: Mahmoud Khaled
(Izvor: https://bit.ly/2VXbNpV : Halid, M (2021): Hamid el-Amidi. Al-Jazeera midan)