El-Asr - Kur'an, natprirodni fenomen

Promišljajući o porijeklu Kur'ana, moguća su tri odgovora:

• Kur'an je autorsko djelo Poslanika islama i proizvod nesvjesnoga umnog stanja i refleksija duševne bolesti.

• Kur'an je Božija objava koju je Poslanik islama vjerno prenio bez ličnog udjela u njoj.

Musliman je stanovišta da priroda kur'anskog teksta i ličnost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nužno odbacuju mogućnost da Kur'an bude djelo Poslanika islama. Nemusliman smatra da je Kur'an djelo Poslanika islama, koje je on svojim umom proizveo ili je rezultat njegovog duševnog poremećaja. Arbitraža u ovom sporu bazira se na promatranju kur'anskog teksta i historijskih svjedočenja o Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Na tragu rečenog dolazimo do zaključka da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ili istinski poslanik ili najveći lažljivac i prevarant. Ako Kur'an nije objava od Boga, onda je proizvod notornoga lašca koji neumoljivo spletkari svom narodu, u svim prigodama izmišlja ajete i sure i udara temelje nove vjere i kreira nove propise u periodu od dvadeset tri godine, a cijelo vrijeme to pripisuje Uzvišenom Bogu ne libeći se i bez imalo grižnje savjesti. Sve ovo nespojivo je sa neupitnom činjenicom da je Poslanik islama bio iskren i istinoljubiv kroz cijeli svoj život, prije poslanstva i nakon njega, i to su posvjedočili njegovi bližnji i daljnji, prijatelji i neprijatelji, kao što smo već spomenuli. Čovjek koji je uz svoj narod, poziva ih i poučava u periodu od dvadeset tri godine, uz njih je i oni su uz njega, upoznali su njegovu prirodu i ćud u svim stanjima, kada je kod kuće i kada je na putu, kada je raspoložen i kada je ljut, kada je u obilju i raskoši i kada je u oskudici, nemoguće je da potpuno prikrije stvarnost svoje ličnosti, da se sve vrijeme i u svim situacijama predstavlja drugačijim nego što jest, naročito kada se radi o dvije potpuno suprotne ličnosti: bahati lažac i spletkaroš ili iskreni, povjerljivi, od Boga odabrani poslanik.

Jedan od brojnih događaja koji otkriva stanje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, opisao Ibn Mesud, radijallahu anhu, koji kazuje: "Jednom prilikom Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mi je: 'Prouči mi nešto (iz Kur'ana).' Rekoh: 'Allahov Poslaniče, kako ću ti ja proučiti kada se tebi objavljuje?', a on reče: 'Volim ga slušati od drugoga.' Ja počeh učiti suru En-Nisa i kad sam stigao do: ´...a tebe dovedemo kao svjedoka protiv ovih...´, vidjeh da su Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, oči pune suza." (Buhari, 4583; Muslim, 800)

Na pitanje o najčudnijem što je vidjela kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Aiša, radijallahu anha, zaplakala je i rekla: "Jedne noći ustao je da klanja noćni namaz, te mi se obratio: 'Aiša, ostavi me da ibadetim svome Gospodaru.' Na to sam rekla: 'Allahov Poslaniče, ja volim tvoju blizinu, a drago mi je ono što tebe raduje.' On je zatim ustao i počeo klanjati, i toliko je plakao da je suzama nakvasio bradu. Onda je nastavio plakati da je i zemlju nakvasio. Tada je došao Bilal i proučio ezan za sabah. Vidjevši Allahovog Poslanika kako plače, reče mu: 'Allahov Poslaniče, zar plačeš, a oprošteni su ti prijašnji i potonji grijesi?' Poslanik je na to odgovorio: 'Zar da ne budem zahvalan rob? Večeras su mi objavljeni ajeti, teško onome ko ih pročita, a o njima ne razmisli: *'U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene...***' (Alu Imran, 190).'" (Hadis bilježi Ibn Hibban. Hadis je vjerodostojan po ocjeni Šuajba Arnauta.)

Bezrezervno naglašavanje ljudske prirode Allahovog Poslanika

Ljudi su skloni glorificiranju svojih velikana, njihovom veličanju i uzdizanju, s druge strane ljudska duša povodi se za laskanjima i pohvalama, tako da kada čovjek postane vješt u nekom ne tako značajnom umijeću, a zna da nije tako vrijedan, pohvale i veličanje drugih obmanu ga i ponesu do te mjere da se njegova percepcija mijenja i počinje vjerovati da čini nešto korisno i značajno za cijelu naciju. Zamislimo onda kako je ako se radi o čovjeku koji tvrdi da je Božiji poslanik: ljudi se odazivaju njegovom pozivu, traže blagoslov u njegovoj blizini, njegovom spomenu, da li bi u takvom stanju propustio priliku da sebe veliča i uzdiže pa i do stepena božanstva, ako i sam ne bi ustvrdio da je božanstvo! Nakon toga pogledajmo u stanje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Koliko se puta samo u Kur'anu naglašava da je on samo čovjek, da ne posjeduje nikakvu moć, niti može prozrijeti budućnost: "Reci: 'Ja ne mogu ni samome sebi neku korist pribaviti, ni od sebe kakvu štetu otkloniti; biva onako kako Allah hoće. A da znam pronicati u tajne, stekao bih mnoga dobra, a zlo bi bilo daleko od mene; ja samo donosim opomene i radosne vijesti ljudima koji vjeruju'" (El-A'raf, 188); "Reci: 'Ja sam čovjek kao i vi, samo -- meni se objavljuje da je vaš Bog samo jedan Bog, zato se Njemu iskreno klanjajte i od Njega oprosta tražite! A teško onima koji Njemu druge ravnim smatraju'" (Fussilet, 6).

Ta potvrda ljudske prirode Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ni u kom slučaju nije pokušaj da se predstavi skromnim, a da potom u praksi potvrdi nešto suprotno. Život Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bio je istinska implementacija te kur'anske poruke. Jednom prilikom Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, slušao je djevojčice kako udaraju u defove i pjevaju o junaštvu na Bedru, sve dok jedna od njih ne kaza: "Među nama je Vjerovjesnik, koji zna šta će se u budućnosti dogoditi." Čuvši to, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče joj: "Prestani o tome i pjevaj o onome šta si prije toga pjevala" (Buhari, 4001). Kada je čuo kako ga njegovi drugovi veličaju i hvale, rekao je: "Ne uzdižite me kao što su kršćani uzdizali sina Merjeminog, ja sam samo Allahov rob. Zato recite: Allahov rob i Njegov poslanik!" (Buhari, 3445)

Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, sin Ibrahim umro je kao dijete i to je Poslanika jako ražalostilo. Desilo se da je upravo na dan njegove smrti došlo do pomračenja Sunca, a svijet je počeo govoriti: "Sunce se pomračilo zbog smrti Ibrahima!" Međutim, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, odbija tu neponovljivu priliku i govori: "Sunce i Mjesec samo su dva Allahova znaka, ne pomračuju se zbog nečije smrti niti života!" (Buhari, 983; Muslim, 1499)

Poslanikov govor i kur'anski stil

Tvrdnja da Kur'an izvorno potječe od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, implicira nužnost da Kur'an bude odraz Poslanikove misli i njegovih osjećaja kazanih njegovim vlastitim retoričkim stilom i rječnikom. Međutim, kur'anski stil esencijalno se razlikuje od stila govora Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Upravo o tome govori orijentalista A. J. Arbery: "Teško je pronaći neki drugi slučaj mimo Muhammeda gdje se retorički stil suštinski razlikuje od njegovog običnog govora." (A. J. Arberry, The Holy Koran: An Introduction with Selections, pp. 31--32. Sami Amiri, Berahinun-nubuvveti, str. 259)

Pojedini književni kritičari analizirali su lingvističke razlike između Kur'ana i hadisa te su na osnovu preciznih podataka i proračuna elaborirali razliku kur'anskih izraza i hadiskih izraza u Buharijevoj zbirci, te su došli do rezultata da 62% hadiskih izraza uopće ne postoji u kur'anskom leksikonu, a 83% kur'anskih izraza uopće ne postoji u leksikonu hadisa. (Halim Sayoud, Author discrimination between the Holy Quran and Prophet's statements, in Literary and Linguistic Computing, Vol 27, No, 4, 2012. Ibid., str. 259)

Ako bi neko rekao da je moguće da je Poslanik islama kreirao izvještačen stil kojim govori u ime Kur'ana, pozivamo ga da preispita to mišljenje i racionalno presudi: da li je moguće da javni govori koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, držao u teškim situacijama, pred velikim skupovima i važnim prigodama, koje se nikako ne mogu olahko shvatiti i tek tako uzeti, zatim pisma upućena vladarima u kojima čovjek nastoji izvući najbolje iz sebe i ne žali trud, da li je moguće da se u svemu tome kur'anski stil ne pomiješa sa Muhammedovim, sallallahu alejhi ve sellem, govorom?

Može li Kur'an biti refleksija epileptičkog besvjesnog stanja?

Prema ovoj tvrdnji neobično stanje koje snađe Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dok mu dolazi objava generator je nesvjesnih aktivnosti iz kojih proizlazi govor kao što je Kur'an. To je nastavak stare optužbe koju su iznosili neki mekanski mušrici: "Oni govore: 'Ej, ti kome se Kur'an objavljuje, ti si, uistinu, lud!'" (El-Hidžr, 6). Štaviše, to je optužba koja nije mimoišla gotovo nijednog vjerovjesnika: "I tako je bilo, ni onima prije ovih nije došao nijedan poslanik a da nisu rekli: 'Čarobnjak je!', ili: 'Lud je!'" (Ez-Zarijat, 52).

Jedini argument ove optužbe jeste neuobičajeno stanje u kojem se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nalazio neposredno prije nego što bi obznanio nove kur'anske ajete. Međutim, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon tog stanja došao bi s predivnim govorom, prepunim mudrosti i vrhunske retorike, tako da se njegovo stanje nikako ne može identificirati sa stanjem epilepsije, bunila i gubljenja svijesti, koje prati tjelesna iscrpljenost i umni poremećaj.

To je primijetio orijentalista Montgomery Watt konstatirajući: "Protivnici islama često tvrde da je Muhammed bolovao od epilepsije i zbog toga njegova vjerska misija nema kredibilnost. Međutim, simptomi kojima se opisuje stanje Poslanika islama ne podudaraju se sa simptomima epilepsije; jer ta bolest rezultira tjelesnim i umnim poremećajem, dok je Muhammed potpuno vladao svojim talentima sve do svoje smrti." (Montgomery Watt, Muhammad at Mecca, p. 57. Sami Amiri, Berahinun-nubuvveti, str. 269)

Razlika između ova dva stanja više je nego očigledna, štaviše među njima nema nikakve sličnosti. Zbog toga su ovu optužbu sami neprijatelji islama stavili postrani i odbacili, kao što jedan od njih zaključuje: "Savremeni zapadni znanstvenici, koji su studirali islam, odbacili su mogućnost da Poslanika islama dovedu u vezu sa epilepsijom, iz razloga što u biografiji njegovog života prije poslanstva nema dokaza o navodnoj epilepsiji, a novi vjerozakon i društveno uređenje s kojim je došao to u potpunosti odbacuje." (Max Meyerhof, Le Monde Islamique, Paris: Roeder. 1940, pp.10--11. Ibid., str. 270)

Stanje u kojem se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nalazio kada bi mu dolazila objava opisano je na sljedeći način:

• čuo bi zvuk poput zujanja pčela,

• na njemu bi se vidjele kapljice znoja u hladnom danu,

• njegovo bi tijelo otežalo tako da bi onaj na koga je bio naslonjen osjetio pritisak, a ako bi jahao na devi, ona bi kleknula.

Iz ovog opisa možemo shvatiti da se radi o neobičnom, natprirodnom događaju koji se ustaljenim zakonitostima u prirodi ne može objasniti. To je pojava koja dolazi iznenada i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije u stanju da je kontrolira. Pored teškoće koju u sebi nosi, nakon tog stanja slijedi odmjeren, precizan, mudar, melodičan govor, čijom se retorikom izazivaju neprijatelji islama da dođu s nečim sličnim. Time Kur'an nanovo ažurira svoj izazov, jer taj nadnaravan govor došao je nakon premise koja onemogućava da iza nje dođe smislen govor a kamoli da dođe govor nedostižne retorike formom i smislom. (Vidjeti: Ibid., str. 251--271)

Kur'an i pjesništvo

Oponentima Poslanika islama bilo je kristalno jasno da nužno mora postojati veza između lingvističke superiornosti i nedostižnosti kakvu uočavaju u Kur'anu i vrhunskog poznavanja književnosti i potpunog vladanja književnim žanrovima. Zbog toga su često iznosili sumnje da je Kur'an plod poezije i pjesničkog umijeća. Svevišnji Allah, prenoseći te optužbe, kaže: "Oni su se oholili i govorili: 'Zar da napustimo božanstva naša zbog jednog ludog pjesnika?'" (Es-Saffat, 35--36). Ali, također su znali da je ova knjiga na razini kakvu sa njima poznatim resursima nije moguće dostići. Znali su da taj govor ne može biti samo proza, jer u harmoniji i melodičnosti njegovih izraza uz kolosalnost značenja krije se čarobna moć koja u čovjeku paralizira želju za opiranjem i suprotstavljanjem i čini da se potpuno povinuje i preda. Stoga su uz optužbu da se radi o pjesništvu i prozi, dodali još jednu: da je Kur'an čarolija. Time su nesvjesno odali priznanje Kur'anu; jer čarolija nije rezultat ljudskog uma, nego je to, po njihovom shvatanju, djelo natprirodnih bića -- džina. Svevišnji Allah odgovara na te laži i optužbe riječima: "Kur'an je, doista, govor objavljen plemenitom Poslaniku, a nije govor nikakva pjesnika -- kako vi nikako ne vjerujete! i nisu riječi nikakva proroka -- kako vi malo razmišljate! Objava je on od Gospodara svjetova!" (El-Hakka, 40--43).

Tematika koju Kur'an tretira dominantno je teološko-doktrinarna: govori se o Allahu, ahiretu, halalu i haram, kazuju se vijesti o raznim događajima. To je domen u kojem mašta nema prostora, to su teme koje zahtijevaju konciznost, krajnju ozbiljnost, senzibilnost i preciznost. Iako melodična i dražesna proza zahtijeva puno mašte i nikako ne prihvata ozbiljne teme, Kur'an, pored ozbiljnosti tema kojima se bavi, svojom ljepotom plijeni srca. Kur'anu se ponajviše dive upravo vrsni pjesnici. Jedan od njih bio je Unejs el-Gifari, koji je, čuvši Kur'an, kazao: "Čuo sam govor vračara, ali to nije njihov govor. Poredio sam ga raznim vrstama pjesništva, i neka mi niko ne govori da je to pjesništvo." (Muslim, 2473)

Neprijatelji islama očajnički su pokušavali onemogućiti slušanje Kur'ana, jer to je bio jedini način da spriječe njegov utjecaj: "Oni koji ne vjeruju govore: 'Ne slušajte ovaj Kur'an, nego pravite buku da biste ga nadvikali!'" (Fussilet, 26).

Svevišnji Allah podsjeća na činjenicu da Njegov Poslanik nije bio pjesnik i kaže: "Mi poslanika nismo pjesništvu učili, to mu ne priliči. Ovo je samo pouka -- Kur'an jasni" (Jasin, 69.) Prije nego što je počela objava, Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niko nije dovodio u vezu sa pjesništvom. Ajete u kojima Svevišnji Allah ističe da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nije pjesnik slušali su protivnici Allahovog Poslanika, njegovi savremenici koji su ga vrlo dobro poznavali i niko od njih nije ih osporavao. Kako bi i mogli osporiti ove ajete kad pjesničko umijeće nije bilo tajna niti se krilo, naprotiv u tom podneblju biti pjesnik bilo je vrlo popularno, cijenjeno i atraktivno. U pjesništvu su se natjecali na svojim skupovima i slavljima. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne samo da nije poznavao poeziju nego čak nije umio pisati i čitati: "Ti prije nje nijednu knjigu nisi čitao, a nisi je ni desnom rukom svojom pisao; inače, posumnjali bi oni što laži govore" (El-Ankebut, 48). Ovdje se nužno nameće pitanje: ako Poslanik nije posjedovao pjesničko umijeće, nije bio književnik, i nije umio pisati ni čitati, otkud se pojavila ta nevjerovatna kur'anska retorika?

Tu još nije kraj, Kur'an izaziva sve one koji sumnjaju da Kur'an nije od Allaha da sačine tekst sličan Kur'anu: "Zar oni da govore: 'Izmišlja ga!' -- Ne, nego oni neće da vjeruju; zato neka oni sastave govor sličan Kur'anu, ako istinu govore!" (Et-Tur, 33--34). Kur'an izaziva sve one koji ne vjeruju da je Kur'an od Allaha da dođu sa tekstom koji ne treba biti jednak Kur'anu, nego samo da bude poput Kur'ana, sličan njemu. Ne traži se ni da dođu s knjigom u dužini Kur'ana, naprotiv dovoljno je koliko i najkraća sura: "A ako sumnjate u ono što objavljujemo robu Svome, načinite vi jednu suru sličnu objavljenim njemu, a pozovite i božanstva vaša, osim Allaha, ako istinu govorite" (El-Bekara, 23). U ajetu nakon ovog Kur'an donosi još veći izazov za nevjernike i navodi ih da upotrijebe sve svoje sposobnosti i lukavstva da odgovore na taj izazov, poručujući im da to neće biti u stanju i da ih Vatra čeka ako ne odgovore na taj izazov, ili da pak Kur'an za istinu prihvate: "Pa ako ne učinite, a nećete učiniti, onda se čuvajte Vatre za nevjernike pripremljene, čije će gorivo biti ljudi i kamenje" (El-Bekara, 24).

Isto tako Kur'an ne traži ni da tekst s kojim bi nevjernici došli sadrži tačne i istinite informacije. Naime, Kurejšije su se pravdali da ne mogu oponašati Kur'an jer ne poznaju historiju i nemaju dovoljno informacija, pa ih Kur'an poziva da dođu sa izmišljenim pričama koje bi samo formom nalikovale Kur'anu: "Zar oni da govore: 'On ga izmišlja!' Reci: 'Pa sačinite vi deset Kur'anu sličnih, izmišljenih sura, i koga god hoćete, od onih u koje pored Allaha vjerujete, u pomoć pozovite, ako je istina što tvrdite!'" (Hud, 13).

Imajmo na umu da je ovaj izazov upućen narodu koji se ponosio pjesništvom i retorikom, koji je u tome bio na najvišem nivou, to je bila njihova preokupacija. Uz to, bili su u nasušnoj potrebi da na taj izazov odgovore da bi sačuvali svoj ponos, svoju vjeru i vjeru svojih djedova. U borbi protiv Allahovog Poslanika dali su sve od sebe i uložili veliki trud, trošili su svoje imetke i davali živote, ali na taj izazov nikad nisu odgovorili. Iako je taj izazov narušavao njihovu čast i ponos, nisu na njega odgovorili. Rivalstvo među pjesnicima, natjecanje i preferiranje jednih nad drugima poznato je i uobičajeno ako se radi o pjesnicima koji su približno na istom nivou, ali još se nije pojavio tekst koji bi eksperti arapskog jezika mogli uzeti u obzir da se uopće mjeri sa Kur'anom. Savremenici Allahovog Poslanika vladali su arapskim jezikom, među njima je bilo vrhunskih pjesnika, ali i pored toga u borbi protiv Muhammeda preferirali su ekonomsku i vojnu borbu nad onom književnom. Poslaniku i njegovim sljedbenicima nametnuli su ekonomske i socijalne sankcije, mučili i tlačili ashabe Allahovog Poslanika i njegove pomagače, zabranjivali su da neko glasno uči Kur'an u Meki, pokušavali su spriječiti da oni koji dolaze u Meku čuju Kur'an, pokušavali su ubiti Poslanika, prognati, na koncu su protiv njega i bitke vojevali i krv prolijevali. Nisu ostavili nijedno raspoloživo sredstvo da se njime suprotstave Poslaniku a da ga nisu upotrijebili. Pobjeda na mejdanu književnosti bila bi puno lakša, jednostavnija i učinkovitija u suzbijanju nove vjere, samo kada bi ona bila moguća.

Historija nije zapamtila pokušaj oponašanja Kur'ana vrijedan spomena. U pravilu, ti se pokušaji svode na plagiranje kur'anske matrice i kur'anskih izraza, ali čim se kur'anski izrazi zamijene drugim, trenutno nastupa loša formulacija i još lošiji smisao i značenje.

Musejlema el-Kezzab lažno je tvrdio da je poslanik i da mu dolazi objava. Kako bi dokazao svoju tvrdnju, izmišljao je govor kojim je oponašao Kur'an. Od citata koji mu se pripisuju jesu sljedeće riječi:

[\"وَالطَّاحِنَاتُ طَحْنًا، فَالْعَاجِنَاتُ عَجْنًا، فَالْخَابِزَاتُ خَبْزًا، إِهَالَةً وَسَمْنًا، إِنَّ الْأَرْضَ بَيْنَنَا وَبَيْنَ قُرَيْشٍ نِصْفَيْنِ وَلَكِنَّ قُرَيْشًا قَوْمٌ لَا يَعْدِلُونَ.\"]{dir="rtl"}

"Tako mi onih koji (žito) melju, i koji tijesto mijese i koji kruh peku, lojem i masti, doista zemlja pripada nama i Kurejšijama svakom po pola, ali su Kurejšije narod nepravedan."

[\"الْفِيلُ، وَمَا أَدْرَاكَ مَا الْفِيلُ، لَهُ زَلُّومٌ طَوِيلٌ، إِنَّ ذَلِكَ مِنْ خَلْقِ رَبِّنَا الْجَلِيلِ.\"]{dir="rtl"}

"Slon, a što ti znaš šta je slon? On dugu surlu ima, to je jedno od stvaranja našeg veličanstvenog Gospodara."

Kada su Ebu Bekru, radijallahu anhu, citirali ove stihove kojima se pokušao oponašati Kur'an, kazao je: "Teško vama, gdje vam to pamet ode? Ovakav govor neće od Boga doći!" (Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunnetin-nebevijja, Džamiatul-imam Muhammed b. Saud el-islamijja, 1987, 4/490--491)

Kur'anski izazov još uvijek je aktuelan, i dan-danas vrijedi poziv da neko dođe s tekstom koji je poput kur'anskog, ali ako to nisu uspjeli Arapi iz zlatnog doba književnosti, dok je pjesništvo bilo na svom vrhuncu, kada su književnim arapskim jezikom govorili prirodno i tečno dok se još uvijek nisu bili pomiješali s drugim narodima i time se udaljili od izvornog jezika, ako te generacije nisu uspjele dati odgovor na kur'anski izazov, izgledi da će to uspjeti neko nakon njih daleko su manji. (Vidjeti: Sami Amiri, Berahinun-nubuvveti, str. 212--239)