Svevišnji Allah objavio je u Kur'anu mnoštvo primjera i obavijestio je ljude o tome da će im navoditi primjere kako bi oni o njima razmislili, što ukazuje na važnost kur'anskih primjera. U svakoj kur'anskoj suri Allah navodi neke primjere, a, uz Allahovu pomoć i Njegov blagoslov, počet ćemo komentar primjera iz sure El-Bekara.
Primjer licemjera iz ajeta 16--18 sure El-Bekara
"To su oni koji su zabludu uzeli umjesto Upute, ali im njihova trgovina neće donijeti dobiti, jer oni Uputu nisu slijedili. Oni su slični onome koji potpali vatru, a kada ona osvijetli ono što oko njega je, Allah im oduzme svjetlo i ostavi ih u tminama, pa ništa ne vide. Gluhi, nijemi i slijepi su oni, pa ne mogu da se povrate!"
Allah Uzvišeni, nakon što je počeo Svoju Knjigu surom El-Fatiha, koja je osnova i srž Kur'ana, objavio je suru El-Bekara u kojoj se u prvim ajetima govori o tri kategorije ljudi. Prva tri ajeta sure El-Bekara govore o vjernicima, da bi potom Svevišnji objavio dva ajeta koja govore o nevjernicima, onima koji svoje nevjerovanje ne kriju i javno ispoljavaju, a zatim je trinaest ajeta posvetio licemjerima, onima koji svojom vanjštinom pokazuju pripadnost islamu, ali čija su srca i dalje ispunjena nevjerovanjem u Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
U citiranim ajetima Allah je opisao njihovo stanje ukazujući na to da su imali priliku da budu od upućenih i da krenu putem kojim je Allah zadovoljan, istinski vjerujući i pokoravajući se Allahovim propisima, naredbama i zabranama. Međutim, izabrali su zabludu i krivi put, prodavši za jeftino Uputu koja im je stajala na raspolaganju, te su shodno tome ostali bez svjetla Istine. Neki mufesiri, komentatori Kur'ana, rekli su da su oni prihvatili islam kao vjeru, međutim poslije su se odmetnuli, ali to nisu javno pokazivali, dok neki mufesiri, poput časnih ashaba Ibn Abbasa i Ibn Mesuda, Allah bio njima zadovoljan, u tumačenju ovog ajeta navode da licemjeri nikada nisu vjerovali i da se pod izrazom "njihova trgovina" ne misli na prihvatanje zablude nakon vjerovanja, već se odnosi na pravo izbora između upute i stranputice, pa su imali mogućnost da izaberu ono što žele, a nakon što su izabrali stranputicu, njihovu trgovinu, odnosno njihov izbor, Uzvišeni Allah opisao je kao propalu trgovinu bez dobiti.
Licemjeri, prividno izgovarajući šehadet, osjetili su donekle put istine i vidjeli određenu korist boraveći s muslimanima i družeći se s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, ali su ipak ostali bez slasti upute i svjetla koje ih je trebalo voditi stazom iskrenih. Stoga je Allah uporedio njihovo stanje i situaciju sa stanjem čovjeka koji se nalazi u velikim tminama, pa je potpalio vatru kako bi osvijetlio sebi put i vidio kuda treba da korača, tražeći izlaz iz duboke tmine. Nakon što je vrlo kratko mogao da vidi, osvijetlivši prostor oko sebe, iznenada je ostao bez vatre i svjetla koje mu je bilo izvor spasa. Ali, da situacija bude još ozbiljnija i gora za njega, taj čovjek je gluh, nijem i slijep. Strašan je prizor ovog čovjeka koji se nalazi u beznađu i nimalo zahvalnoj situaciji, a pored toga nema mogućnost da krene bilo kuda i da se uputi ka svom spasu. Takav je primjer licemjera koji su, misleći da mogu da prevare Allaha i vjernike, ostali bez upute i putokaza koji bi ih vodio ka vječnoj sreći. Iz tog razloga oni su poput gluhog, nijemog i slijepog čovjeka, koji u najvećoj tmini traži izlaz i put ka mjestu gdje će se osjećati bezbjednim. Da nas Allah toga sačuva!
Uzvišeni kaže: "Ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima." (El-Hadždž, 46) Ne možemo ni zamisliti koliki je strah nastanio njihova srca, a oni i pored toga, neće da vjeruju i da se pokore Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Prodali su i založili vjeru za kratkotrajne strasti i prohtjeve, ne razmišljajući o vječnosti i kako će je provesti.
Kada analiziramo historijske tokove i period objave, uvidjet ćemo da su se licemjeri pojavili tek nakon hidžre muslimana u Medinu, jer su tada muslimani postali važan i utjecajan faktor na Arabijskom poluotoku. Dok su muslimani bili manjina i dok su bili potlačeni, nevjernici su se izjašnjavali nevjernicima jer im nije bilo u interesu da se izjašnjavaju kao muslimani, zato što bi svakako bili poniženi, degradirani i ugnjetavani u tadašnjem mekanskom društvu. Međutim, nakon što su muslimani postali važan faktor tadašnjeg društva, nevjernici, zbog vlastitih interesa, počinju se izjašnjavati kao muslimani, prakticirajući vjeru poput njih, a skrivajući i dalje nevjerovanje u srcu. Zbog toga oni zaslužuju žestoku Allahovu kaznu, kako na ovom tako i na budućem svijetu.
Primjer licemjera iz ajeta 19--20 sure El-Bekara
Drugi primjer licemjera spomenut je u naredna dva ajeta. Uzvišeni kaže:
"Ili su oni slični onima koji za vrijeme silnog pljuska s neba, uz tmine, grmljavinu i munje, zbog gromova stavljaju prste u uši bojeći se smrti. A Allah obuhvata nevjernike. Munja samo što ih ne zaslijepi: kad god im osvijetli -- oni krenu, a čim ih tami prepusti -- zastanu! A da Allah hoće, On bi im oduzeo i sluh i vid. Allah, uistinu, sve može."
Allah navodi drugi primjer licemjera, onih kojima se pokaže Istina, međutim, zbog svog nevjerstva, zablude i sumnji ne prihvataju Istinu i ostaju na stranputici. Takvi su poput onih koji za vrijeme jake kiše, grmljavine i munja stavljaju prste u uši bojeći se smrti, smatrajući da će im to pomoći da se sačuvaju propasti. Primjer kiše u ovom ajetu je primjer Kur'ana, a primjer grmljavine i munje odnosi se na prijetnje i istinitost Kur'ana u pogledu kazne koja se obećava licemjerima, dok se pod tminama podrazumijevaju tmine noći, oblaka i jake kiše.
Jedna od posebnosti ovog ajeta jeste činjenica da je Allah njihov strah od istine da se sazna da su licemjeri opisao na način da stavljaju prste u uši, spomenuvši prste u množini, a ne prst u jednini, gdje je poznato da je fizički nemoguće da se svi prsti stave u uho. Allah je ovim želio da ukaže na njihovo stanje nesigurnosti, straha i uznemirenosti. Takvi su poput životinja koje nemaju razuma pa čine stvari od kojih nema nikakve koristi. Neki su mufesiri rekli da licemjeri stavljaju prste u uši kako ne bi slušali Objavu koja im se citira i kako bi se sačuvali upute i ostali u svojim zabludama. U ovom slučaju grmljavina i munje vid su upozorenja i prijetnje koja im dolazi kroz Objavu, a oni, bojeći se da se otkrije njihovo pravo stanje, to jest njihovo licemjerstvo, stavljaju prste u uši. Međutim, ne znaju da Allah obuhvata sve i da je On, Svemoćni i Jaki, kadar da uradi šta hoće. Svjetlost munja tako je jaka da ih umalo zaslijepi, i čim im se ukaže malo svjetla, oni krenu dalje svojim putem, a čim nestane svjetla, oni zastanu, i kao izgubljeni čekaju i nadaju se spasu. Ova kratkotrajna svjetlost munje ustvari predstavlja snagu i svjetlost ajeta, i to je ustvari ono malo što osjete od Objave kada im dođe, pa kao da im se samo nakratko prikaže Istina koja obasja njihova srca, a zatim nestane te ostaju u tminama zablude i nevjerstva.
Licemjeri misle da će, ukoliko stave prsti u uši, biti spašeni, ali Allah im prijeti da bi im, zbog njihovog nevjerstva i licemjerstva, mogao oduzeti i sluh i vid u bilo kojem trenutku.
Uzvišeni Allah u ova dva ajeta navodi primjer najgorih stvorenja, licemjera koji se prikazuju kao pripadnici islama, a koji duboko u sebi kriju nevjerovanje i zabludu, istovremeno nastojeći da odmognu i naštete muslimanima, strahujući da će njihovo nevjerstvo biti otkriveno i da će zbog toga biti kažnjeni i izvrgnuti strašnoj kazni.
Odgojne poruke
• Nije dovoljno samo jezikom izgovoriti šehadet i prihvatiti islam, već je neophodno imati ubjeđenje u srcu, jer je Uzvišeni Allah zanegirao vjerovanje licemjera koji su verbalno tvrdili da su muslimani, a njihova srca ostala su u nevjerstvu.
• Što je ubjeđenje srca jače, utoliko su čovjekova djela raznovrsnija i postojanija.
• Allah je opisao licemjere kao gluhe, nijeme i slijepe, pa kada osoba u određenom stepenu bude gluha, nijema i slijepa u pogledu Allahovih zapovijedi, utoliko se ta osoba okitila svojstvima i osobinama licemjera.
• Čovjek može misliti da je određeni postupak ispravan, kao što su licemjeri mislili da je odabir zablude nad Uputom uspješna trgovina, ali to ga može koštati tako što će ga odvesti s Pravog puta. Stoga je neophodno svako djelo analizirati kroz prizmu Kur'ana i sunneta, kako bismo znali da li je takav postupak ispravan i da li je Allah njime zadovoljan.
• Vjerovanje je nazvano svjetlom koje direktno ili indirektno ima utjecaj na sve ljude, a do njih je hoće li prihvatiti Istinu ili ne.
• Sluh i vid dva su osnovna sredstva putem kojih osoba može doći do spoznaje i uz pomoć kojih može povećati Uputu, pa je neophodno ove dvije blagodati čuvati od slušanja i gledanja onog što je Allah zabranio.